EMINA I AMAR ĆEHAJIĆ: Naš prvi maraton, biti ili ne biti u Istanbulu

Piše: Emina Ćehajić Gradinović

U trkačkom svijetu je općepoznata važnost pravoremenog planiranja i dobre organizacije jer u konačnici isti bitno utječu na cjelokupni performans svakog trkača/ice.

No, ponekad se dogode i iznenadne situacije koje iziskuju ogromne kompromise, naravno, ukoliko to okolnosti uopće i dozvole.

I upravo to se dogodilo i nama. Let za Istanbul zakazan za 4.11. u 16:35 je u posljednji trenutak zbog vremenskih neprilika otkazan. Šok, nevjerica i razočarenje. Momentalno ne dobijamo informacije o drugom terminu već samo o obezbijeđenom smještaju od strane aviokompanije. Na aerodromu se raspitujemo o alternativama, no nažalost iste ne postoje. Nedugo nakon što smo se uputili prema hotelu stiže obavještenje. Novi termin leta je zakazan za 5.11. u 19:45, ukoliko vremenske prilike budu zadovoljavajuće. Ok. Ne odustajemo tako lako. Odlučujemo da ćemo pokušati iako bi to značilo da ćemo u Istanbul sletjeti u 23:30 po lokalnom vremenu, plus oko 45 minuta vožnje do hotela, što bi nam u konačnici ostavilo prostora za oko 4 sata sna uoči samog maratona. Dovoljno, razmišljamo. Izdržati ćemo.

No, sljedeće pitanje je bilo kako doći do startnih paketa, obzirom da je rok za njihovo podizanje bio 5.11. do 18:00? Pokušavamo kontaktirati organizatora putem kontakt brojeva, e-mailova, službenih stranica, objašnjavamo situaciju, prilažemo screenshot-ove, no bezuspješno. Niti jednog odgovora, što smo nažalost i očekivali, iako smo se drugačijem nadali.

U svoj zbrci i strci nailazimo na objave o Muhamedu Kauković i Edini Harbinja u kojima se navodi da oboje trče isti maraton. Prvobitno razmišljamo da ćemo dodatno nekoga opteretiti, poremetiti planove i rutine koje svaki trkač/ica nastoji maksimalno ispoštovati uoči same utrke, no druge opcije nemamo. Kontaktiramo Muhameda koji nam potvrđuje da će pokušati preuzeti naše startne pakete uz prilaganje faktura o uplati startnina i fotografija identifikacionih dokumenata na uvid. Edina nam saopćava kako su Ersan i Dražen poletjeli istog dana u 15:30, na njihovu sreću, i drži nam fige da i mi uspijemo. Ipak nam je prvi maraton i možda nam se zvijezde na nebu poslože.

Na naš prvobitni plan koji je uključivao cjelodnevni odmor i posljednje pripremne aktivnosti uoči maratona smo nažalost morali zaboraviti. Jedino što nam je u datom trenutku bilo bitno jeste da sigurno poletimo i sletimo u Istanbul. I hvala Bogu, uspjeli smo.

Muhamed nam prosljeđuje fotografije startnih paketa. 722 i 723. Brojevi koje ćemo zauvijek pamtiti. Startna zona C.

Iako je naš trenažni proces bio predodređen vremenskom cilju utrke oko 3:20:00 (tempo 4:45), uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju, neizvjesnost, neadekvatnu hidrataciju i prehranu, zajednički smo odlučili da ćemo za prvi put, i to kakav prvi put, tolerisati i do 10 minuta zaostatka.

Krenuli smo laganijim tempom i “zakačili” se za grupu koja je pratila pacera Mahmuta Yavuza, turskog ultra trail maratonca, motivatora i ličnog trenera, što ćemo saznati kasnije, čiji je cilj utrke bio oko 3:30:00 (tempo 5:00). Odlučili smo ga pratiti do dužine polumaratona, nakon čega bismo, ukoliko se budemo dobro osjećali, u drugoj polovini utrke pojačavali. Iza sebe smo imali dužinske treninge u tempu oko 4:45 i uz međusobnu motivaciju i podršku smo vjerovali da to i možemo.

Po planu smo dozirali vodu i gelove. Temperaturu zraka i elevaciju staze na koje su se mnogi požalili smo skoro i zanemarili zbog cjelokupne atmosfere koja je bila nevjerovatna i iz koraka u korak sve više i više iznenađujuća i ohrabrujuća. Ipak je to riječ o Istanbulu, gradu gostoprimstva, srdačnosti i dobrote.

I sve je bilo idealno do trenutka u kojem se aktivirala stara/nova ozljeda. Pokušala sam ignorirati tupu bol i nastaviti trčati. I uspijevala sam. Donekle. U trku sam strgala kineziološke trake u nadi da će pritisak popustiti i dozvoliti mi da nastavim u istom tempu, no nažalost nije. Amaru sam saopćila da nastavi po planu, ne usporava i ne osvrće se. Uspio mi je dodati tabletu protiv bolova. Odlučila sam da ću nastaviti, nekako, ali odustati neću, unatoč snažnoj želji da ostvarim cilj za koji sam se sa ogromnim trudom pripremala.

Nedugo nakon očitanog 26. kilometra puštam grupu i usporavam tempo dionice na 5:10, do čijeg trenutka je naš prosječni tempo iznosio 4:54.

Bol se svakim kilometrom pojačavala i na 32. sam bila primorana stati. Razmišljam da ću hodati preostalih 10. Hodam oko 200 metara i potrčim ostatak da zaokružim kilometar. Pa opet 200 metara i ostatak do drugog kilometra. U glavi sretna što sam uopće tu. Nisam vjerovala da ćemo uspjeti. Zadovoljna, motivišem druge, motivišu i oni mene. U tome nailazi i Edina. Govori mi hajde, hajde. Ja bi, duša i srce hoće, ali bol ne dozvoljava. Opet potrčim pa prohodam. Gledam na sat i oko srca mi toplo jer sam ubijeđena da je moj Amar stigao do cilja. Sigurno je uspio ispod 3:30:00. Uspjeti ću i ja. Emocije opet naviru. Od sreće bi zaplakala. Ulazim u posljednji kilometar, unatoč strašnoj boli, sa osmijehom na licu.

Na satu se očitava dužina maratona, ali oznaka pokazuje da do cilja ima još oko 200 metara. Od tolike mase, prvo što vidim je moj Amar. Stajem, grlim ga i pitam da li je uspio? I jeste, 3:28:08 (tempo 4:56). Moj ponos! Ponosna sam i na sebe. Obećala sam mu da ću se pokušati zakačiti za sljedećeg pacera čiji je cilj bio oko 3:45:00 (tempo 5:20) i uspjela sam. Pacer je vjerovatno zastao na okrepi i nije me sustigao iako sam u cilj ušla sa vremenom od 3:46:03 (tempo 5:22).

Počašćeni i sretni što smo imali priliku učestvovati, u konačnici zadovoljni sa našim prvim maratonom. Ja nastavljam sa oporavkom i terapijama, a Amar sa treninzima. Koristi priliku da i dalje bude brži od mene.

Od srca čestitamo Edini i Muhamedu na PB-ovima, Nudžejmi i ostalima bh. trkačima i trkačicama na uspješnom maratonu u jedinstvenom Istanbulu.

I za kraj, “tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas”.

Vaši komentari