Piše: Ersan Bijedić
U februaru 2022. godine je norveški Stavanger Aftenblad objavio da je Gjert uzeo bolovanje i odstupio sa mjesta trenera Team Ingebrigtsen.
Ipak prava istina je izišla na vidjelo tek u ljeto prošle godine kad je Jakob Ingebrigtsen u razgovoru za New York Times otkrio da je između braće i oca „puklo“ i da otad praktično ne razgovaraju.
„Poštujem izbor djece“
Gjert je od ranije poznat po svojim diktatorskim metodama. “Nema puno godina u kojima možete biti najbolji i u tom periodu nema mjesta za demokratske odluke”, izjavio je.
Više o braći i ocu dok su radili zajedno na MT: LINK.
Jakob je kazao da se otac iznervira zbog sitnica, kao npr. kad je potpuno izgubio kontrolu jer je smatrao da je Jakob preobilno jeo uoči takmičenja. Tako Gjert sad ide na takmičenja samo kao trener norveškog atletičara Narve Gilje Nordåsa.
– Moram poštovati da moja djeca sama biraju. Imao sam privilegiju provesti toliko vremena s njima. Ali s vremenom smo jedni drugima postali kao bolan žulj pa nam treba distanca. Lijepo je osjetiti da su svi postigli svoje ciljeve. Ali naš odnos to je više koštalo, nego je donijelo. Nadajmo se da će se stvari s vremenom riješiti, izjavio je Gjert za norvešku TV2, dodajući da i dalje ima samo sporadične kontakte sa Jakobom.
Gjert i Tone Ingebrigtsen imaju sedmero djece, najstariji Henrik ima 32 godina, a najmlađi William ima 8 godina. U periodu kad su braća odlučila sama sebe trenirati od atletike je odustala i 17-godišnja Ingrid Ingebrigtsen. Ostali članovi velike porodice su također odustali od trčanja. Tad osmogodišnji William se žalio da je “umoran od toga da se na njega stalno dere”. William je rekao da bi volio imati svog oca za trenera, “jer je jako dobar u treniranju ljudi, ali ne želim da viču na mene, na svakom treningu. To je iscrpljujuće.”
– On (William) me pitao zašto sam stalno tako ljut. Razjasnio sam da nisam stvarno ljut, ali ako imam dogovor s nekim (uključujući sinove), a oni se ne pridržavaju svog dijela dogovora, budem tužan, što on tumači kao ljutnju.
Jakob se drži starog plana
Braća s druge strane već godinu i pol treniraju sami. U tome je posebno zanimljivo kako svoj program treninga kreira Jakob kao najveća zvijezda među njima, atletičar sa niz rekorda i odličja iza sebe, među kojima se ističe zlato sa Olimpijskih igara u Tokiju na 1.500m.
– Imam puno iskustva. Dugo sam profesionalac, već 10 godina pratim isti program treninga. Zapravo, nema velike razlike. Ne eksperimentiram, ne pokušavam ništa novo. Jednostavno imam program u koji vjerujem i po potrebi ga prilagođavam. Ako imam bilo kakvih pitanja, zovem Henrika i Filipa, pojasnio je Jakob Ingebrigtsen.
Taj program je međutim ono što je osmislio upravo Gjert praktično eksperimentirajući na svojim sinovima. Jednom je priznao da je sve greške koje je napravio na Henriku i Filipu kasnije popravio kroz Jakobov trening.
Svu trojicu svojih sinova je Gjert svojim metodama odveo do europskih naslova na 1500 metara, a u Jakobovom slučaju i svijeta. Jakob je, naravno, aktuelni olimpijski prvak na 1.500m, Filip je osvojio bronzu na Svjetskom prvenstvu 2017., a Henrik je bio 5. na Olimpijskim igrama 2012.
Samouki trener
Gjert Ingebrigtsen inače prije nije imao nikakvo iskustvo u trčanju, niti atletskom treningu, već je potpuno samouk.
– Moj odnos prema sportu, prije nego što su moja djeca počela je bio isti kao i kod svih roditelja. Pratio sam ih okolo. Vozio ih na treninge fudbala, plivanja, rukometa, svega, malo bicikliranja… Pokušavali su sa svim vrstama sportova bez ikakvog daljnjeg uplitanja sa naše strane (roditelja). Samo smo podržavali svoju djecu kao i svi ostali i vozili ih ovamo i tamo, fudbalski turniri posvuda… Tek nakon što su momci izrazili želju da bi to htjeli podići na viši nivo, ja sam se više uključio, i to je postala saradnja. Taj angažman mi je bio nekako isforsiran pa sam morao pronaći strukturu, sistem, način rada. A nisam poznavao nikoga ko se bavi sportom pa nisam mogao ništa pitati. Skijaško trčanje je bilo prvo. Nikad nismo poznavali nikog drugog. Nismo bili povezani ni sa jednom grupom ili timom za trening. Bili smo samo mi, supruga i ja. Živimo u Sandnesu (jugozapadna Norveška, blage zime, loši uslovi za skijanje) pa nije bilo nikoga drugog. U početku smo sve radili po osjećaju i išlo je dosta dobro, što je pridonijelo i tome da nikoga nismo pitali o stvarima, išli smo svojim metodom. Nije bilo dobro strukturirano. Tek nakon što smo trčali neko vrijeme, stvarno smo napravili strukturu koju danas koristimo, ispričao je Gjert Ingebrigtsen za podcast “I det lange løp” norveškog NRK radija (u decembru 2021., odnosno malo prije razlaza sa sinovima), čiji prijevod na engleski možete u kompletu pročitati na Lets Run forumu.
„Ne radimo nikakve trening testove da bismo stekli samopouzdanje. Provodimo trening koji se temelji na volumenu i laktatnom pragu. Trkačima ostaje da mi vjeruju. Tako da uvijek ima malo neizvjesnosti kad idete na prvo takmičenje poslije priprema. Ali morate se oslanjati na sistem dugo, dugo vremena. To može potrajati jednu, dvije ili možda pet godina“.
Počeli sa skijaškim trčanjem
Gjert je dakle prvo odlučio trenirati najstarijeg sina, Henrika, skijaško trčanje, i odveo ga do titule juniorskog prvaka Norveške, nakon čega se Henrik odlučio okrenuti trčanju.
– Nije to bio trenutni prelazak sa skijanja na trčanje. Prošlo je neko vrijeme prije nego što je naša saradnja u trčanju postala tako ozbiljna kao što je bila na vrhuncu skijanja. Sa skijanjem smo išli prema ciljevima koje su momci postavili. Tada je nastao mali vakuum između skijanja i trčanja jer nisam imao pojma o trčanju, ali bilo je samo pitanje vremena kad će se ambicije dječaka popeti do nivoa gdje sam ponovo bio prisiljen uključiti se u većoj mjeri.
Gjert je razvio vlastitu filozofiju treninga, ne kroz iskustvo ili univerzalno prihvaćene principe u atletici, već kroz proučavanje naučnih istraživanja i različitih pristupa treningu koje su koristili drugi sportisti.
– Puno je ljudi koji su napisali gomilu radova i proveli mnogo istraživanja o ‘najboljoj praksi’ za sve što se odnosi na trening, testiranja, laktate, srčani puls, sve vrste stvari. Ali rijetko vidimo dobro korištenje ovih otkrića. Ljudi koji pišu ove knjige rijetko mogu kreirati rezultate korištenjem vlastitog znanja. Češće vidimo da ljudi sa praktičnim pristupom, a manje teoretskim, ostvaruju bolje rezultate od ljudi sa puno teorijskog znanja. Na temelju ovog iskustva vjerujem da je imati dobru strukturu i metodu važnije od fokusiranja na sadržaj određene trening sesije.
Gjert Ingebrigtsen je krajem 2021. godine izdao svoju drugu knjigu, „Gjerts metode“, koja govori o tome kako je struktura treninga važnija od sadržaja pojedine trening sesije. Neki ljudi uvijek naporno treniraju, ali bez rezultata. Gjert je nakon 2013. godine uspio kreirati strukturu treninga koju više nikako nije mijenjao u sljedećim godinama, a koja je Henrika, Filipa i Jakoba odvela do vrhunskih rezultata.
Poznato je da se Gjertova metoda svodi na striktno kontroliran intenzitet treninga uz mjerenje laktata. Utorkom i četvrtkom su njegovi sinovi uvijek radili duple intervalne treninge na laktatnom pragu.
– Ne možemo rizikovati da neko trči prebrzo ili presporo. Nisam toliko zabrinut ako je intenzitet prenizak. Definitivno ne biste trebali imati previsok intenzitet u treningu jer to utiče na sljedeće treninge i onda moramo raditi prilagodbu u zavisnosti od oporavka.
Prvi put je Gjert napisao kompletan vlastiti trening plan za sezonu 2013./2014. i to nakon što je Henrik postavio državni rekord i bio peti na Olimpijskim igrama 2012. godine. Međutim sa tim trening programom Henrik ipak nije uspio ponoviti jednake izvedbe.
– Ništa od ovoga nije moguće učiniti slučajno. A ostati na tom nivou dugi niz godina je teško. I naravno da nisam profesionalni trener. Bavim se drugim poslom, radim u veleprodajnoj kompaniji, rekao je Gjert Ingebrigtsen.
„Sjećam se da sam pitao Sindrea Buraasa (norveški atletičar) tokom SP-a u Moskvi 2013. godine (bio je Henrikov cimer): „Kako radiš, Sindre?, Imaš li plan?, Imaš li dnevnik treninga?, Ako tvoj trener nestane, bi li znao šta raditi sutra“? Odgovor na svako pitanje bio je – „Ne“. “Ne bi li bilo pametno zapisati nekoliko stvari kako biste imali neke podatke koji će potkrijepiti vaše odluke?” “Da, možda”, rekao je Buraas. A onda mi je sinulo, ovo je srž problema. Dvije stvari. Korištenje i prikupljanje znanja. Uklonite stvari koje ne funkcioniraju, radite stvari koje funkcioniraju i pokušajte ponoviti rezultate radeći stvari koje funkcioniraju iz godine u godinu i postajati sve bolji i bolji radeći prave stvari. Nekoliko godina kasnije susreo sam jednog poznatog norveškog trkača i rekao mi je da će trčati polumaraton prije nego što istrči svojih sljedećih 5.000m jer je to tako dobro funkcioniralo prošle godine. Onda sam rekao: “Sjećaš li se još nečega što si radio u istom razdoblju prošle godine?” Odgovorio je: “Da, bio sam bolestan sedmicu dana. Rekao sam: “Pa, taj će dio biti teško ponoviti?”. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, rekao je: “Da, u pravu si za to”. Tada sam rekao: “Možda polumaraton nije radio. Možda je upalila sedmica bolesti. Kako možete znati kad se to desilo samo jednom?” Morate učiniti nešto više puta, da biste znali sigurno, jer slučajni događaji mogu uticati na rezultat i često ih je teško ponoviti. Morate napraviti plan koji eliminira što više slučajnosti i čini rezultate predvidljivima.
Vaši komentari
