Piše: Vedran Milisav
Za tu prigodu ugostio ih je zajednički prijatelj, koji je također i trkač, Goran Livančić.
Isti taj Goran je odigrao značajnu ulogu i u odluci da trčim maraton, jer je ponudio smještaj za vrijeme održavanja maratona u Amsterdamu. Kada su se prijatelji vratili iz Amsterdama s idejom trčanja maratona tamo počelo je ozbiljno istraživanje pomoću kojeg smo otkrili da se radi o zaista spektakularnom maratonu, i koliko je prihvaćen od lokalne populacije, mislim da ne treba ni spominjati ako kažem da je u vrijeme našeg istraživanja do tada posljednji maraton otvorila sama kraljica Nizozemske. Potom, nas nekolicina donosi definitivnu odluku i registriramo se za sudjelovanje u maratonu u Amsterdamu, koji je zakazan za 15. oktobar 2023.
Za mene pomalo, odnosno malo više preambiciozno, jer do tada iza sebe sam imao svega par oficijelnih trka i nepunih pet godina manje – više samostalnog trčanja. Bila su tu, pored Igmanskog cenera, novogodišnje Igmanske petice, B2B, i tri polumaratona od kojih je najbolje ostvareno vrijeme bilo na Sarajevskom (nekih 1:46:22). Prvi istrčani polumaraton bio je u Osijeku, 09. aprila 2022. godine nešto malo ispod 2:00 sata.
Priče kolega trkača i njihova iskustva sa trka na kojima su sudjelovali pokreću ne samo mene, nego još nekoliko naših SRC kolegica i kolega za vrlo intenzivno sudjelovanje u trkama tokom tog proljeća, ljeta, pa sad slobodno mogu reći i jeseni ove 2023. godine.
Kada sam se prijavio za maraton u Amsterdamu intenzivno sam počeo tragati za programom priprema iako sam, kao član SRC-a, redovno prakticirao sve SRC treninge (utorak, četvrtak i subota). Pročitao sam brdo literature o trčanju i uputa o treninzima, možda čak i previše. Shvatio sam da tri treninga za moje godine (55) nisu dovoljna da se ozbiljno pripremim za maraton. Konačno našao sam jedan ubrzani napredni program priprema u trajanju od dvanaest tjedana. Bio sam prezadovoljan programom jer nije predviđeno puno dana za odmor, odnosno, u prvih sedam tjedana planiran je samo jedan dan odmora.
Prije početka treninga za Amsterdam po odabranom programu, nas desetak kao SRC ekipa sudjelovali smo na polumaratonima u Splitu (moje vrijeme 1:41:00), Mostaru (1:39:01), Banja Luci (1:35:54).
Poslije istrčanog polumaratona u Banjaluci krećem s pripremama za moj prvi maraton. Pripreme su tekle savršeno, trčanje iz dana u dan, početkom popodne s kolegama iz SRC-a, a danima kad nema treninga u jutarnjim satima prije posla. Vrlo brzo uviđam da mi ta kontinuirana promjena termina ne odgovara i da postajem preumoran, a isto tako, kako konstantno čitam nešto o trčanju, naišao sam na preporuku da se pokuša uskladiti termin treninga sa terminom trke. Ima smisla, kompletan metabolizam se kroz pripreme za trening lagano prilagodi željenom terminu, ustabile se fiziološke potrebe što je vrlo bitno za trkače. Od tada prelazim samo na treninge u jutarnjim satima, međutim ostajem u stalnom kontaktu sa SRC prijateljima i kolegama te kad god je to bilo moguće trenirao sam s njima, barem smo trčali dijelove treninga zajedno (uglavnom vikendom). Falilo mi je društvo, falila su mi druženja i razgovori poslije treninga, iako to nekad traje samo tokom povratka s treninga kući. Naravno, redovno sam na temu mojih priprema bio u kontaktu sa mojim glavnim i odgovornim trenerom Elvedinom Tunovićem (poznatiji kao Tuna), koji je u stvari i glavni i odgovorni „krivac“ za moje uspjehe koje sam ostvarivao u trčanju. Konsultirao sam Tunu pa skoro za svaki kompleksniji i naporniji trening predviđen programom, nekad sam imao osjećaj da sam i prenaporan, međutim, Tuna kakav je, dobrica, nikad me nije odbio. Često me znao „razočarati“. Naime, ja vidim program predviđa težak trening, ali ipak daje nade jer je predviđen pasivan odmor poslije nekih intervala, kontam ima nade da izvučem trening. Potom, ja kontaktiram Tunu na tu temu i kažem kako predstoji baš naporan trening po planu pa pitam šta on misli o tome. On onako skromno i jednostavno veli meni: “znaš dobar je trening, ali nemoj onaj pasivni odmor nego ti bolje lagano trči”… Kontam i velim sam sebi tako ti i treba kad ideš pitat. Ispoštovao sam sve njegove preporuke naravno.
Treninzi su prolazili dan za danom, ali tokom tog treniranja pojavljuju se i trke na koje ide ekipa SRC-a. Žao mi da i ja ne sudjelujem, pa tako prijavljujem prvo Sarajevski noćni cener, istrčao sam ga za 43:xx, potom dolazi Travnička petica, divna trka, jako lijepo prihvaćena od žitelja Travnika. Za Travnik to je spektakl i cijeli grad pozitivno doživljava kako trku, tako i sve ono što trka nosi sa sobom. Ostvarujem prilično dobar rezultat (20:22), što je u kategoriji 50-60 bilo pozicionirano na drugo mjesto. To je mojih prvih pet kilometara istrčanih kao zvanična utrka. Nakon Travnika dolazi Sarajevski polumaraton u organizaciji NGO Marathon, a kako je SRC klub od NGO Marathon kako ne sudjelovati. Tu će biti sve kolegice i kolege iz kluba, nema smisla ne trčati. Puno sam razmišljao kako trčati, i na kraju odlučujem da se ipak malo potrudim, što i jesam. Popravljam svoj PB koji sam ostvario u Banjaluci za tri minute, i Sarajevski polumaraton završavam sa vremenom 1:32:51.
Sada dolazi ono veliko ALI, nije moglo teći sve tako glatko. Dva dana prije polumaratona u Sarajevu napravio sam nepromišljenu aktivnost, da ne kažem glupost, koja me zamalo koštala odlaska u Amsterdam. Prije Sarajevskog polumaratona jedno popodne odlazim u SPA centar, u Tarčin, biciklom. Nije loše kombinirati treninge trčanja s vožnjom bicikla ali ja, iako to nisam prakticirao, vozim do Tarčina 35km (da ne bude zabune vraćao sam se po kupaće koje sam zaboravio, hm a idem u SPA), a iz Tarčina 32km. To je možda bio neki znak da ne idem koji nisam prepoznao tada. Rasparen od bazena i 4 ulaska u saunu, a nikad u životu nisam ulazio više od tri puta, vraćam se za Sarajevo pod konstantnim pljuskom. Ulazim u stan mokar kao miš, čak se i izuvam u kadi koliko se cijedila voda s mene. Znači, već poprilično izmoren od treninga za maraton, odjednom odlučujem voziti bicikl gotovo 70km (moja najduža vožnja ikad). Posljedice svega toga već osjetim sljedeće jutro, lagana bol u lijevom kuku. Sljedeće jutro bol se malo pojačala, žalim se prijateljima iz kluba, a pred trku, Sarajevski polumaraton, obilno utrljavam u predjelu kuka gel protiv bolova. To se događa nepun mjesec dana prije Amsterdama. Poslije istrčanog polumaratona, to isto poslijepodne trčim još 14 km i s time moji treninzi za maraton prestaju. Sve do četiri dana pred održavanje maratona, kada sam istrčao trening u dužini od 5 km, redovno posjećujem fizioterapeute. Navodno, IT bend povrijeđen i oporavak se može odvući i do 6 mjeseci. Govorim sebi da to nije moguće, da se to meni ne događa i sve zanemarujem kao da se nije ni dogodilo te intenziviram preporučena istezanja i vježbe na često i duže od dva sata dnevno.
Konačno, još uvijek neoporavljen, dolazi i taj dan da se ide za Amsterdam. Kada smo se registrirali za trku odlučili smo ići avionom jer smo htjeli biti odmorni za trku, te smo kupili i karte za koje smo znali da su u to vrijeme povoljnije nego što će biti kad se vrijeme putovanja približi. Kako je bilo prethodno dogovareno u Amsterdamu nas dočekuje prijatelja Goran kod kojeg se smještamo u petak popodne. Goran kao tipičan čovjek iz naših predjela, nastoji nas maksimalno ugostiti, sa mnom ima malo problema jer ne jedem gluten, ali ipak maksimalno uspijeva. Pored svega, u subotu ujutro vodi nas na brod u razgledanje Amsterdama gdje se malo uspijevamo opustiti jer smo svi napeti pred trku. I on sam jer trči polumaraton, a ja pogotovo, jer zbog još uvijek prisutnog laganog bola nisam siguran da ću uspjeti istrčati je do kraja. To subotnje jutro sa Stefanom, koji također trči maraton u sklopu priprema za svjetsko prvenstvo u Taipeiu, Ultra 24 sata, na kojem će predstavljati Bosnu i Hercegovinu, trčim 6 kilometara i testiram kako se ponaša kuk. Bitno mi je bilo da se lagana bol koju sam osjetio pri trčanju ne povećava i tek tada definitivno odlučujem da sutra, tj. u nedjelju izlazim na maraton.
Osvanulo je i to jutro, moj prvi maraton se događa tog dana. U strahu sam od svega, a najviše od toga da ne budem morao odustati tokom trke. Od prvog januara 2023. do tog dana iza mene je bilo 3030 istrčanih kilometara. U strahu, razočaran, ljut, depresivan, nema negativnog osjećaja koji me ne prožima, ali povremeno kroz misli mi prolazi Tunina rečenica: “Veca ne brini imaš ti to u nogama”, čak i dok ovo pišem jako sam na to emotivan i ovlaže mi se oči, da ne kažem da mi krenu navirati suze. I Tuna je s nama, i on trči maraton. Smiruje, donosi pozitivnu energiju samom svojom pojavom. Iskusan trkač, kvalitetan trener, a i moralista, zna šta treba reći da ljudi sami u sebe vrate povjerenje što je naročito bitno.
Tuna, Stefan i ja dolazimo do pred stadion, ostavljamo garderobu u koju ćemo se presvući po završetku utrke, ja možda i prije, i iznenada počinje padati grad, razilazimo se jer smo u različitim zonama starta i više ih nisam vidio do kraja utrke. Od tada prepušten sam sam sebi. Sklonio sam se pod jednu tendu, pod kojom je bilo mjesta, da mi led ne pada na glavu. Kad sam htio izaći ispod tende, jer je prestao padati led, shvatio sam zašto je pod tom tendom bilo mjesta za skloniti se. Lokva dublja od 10 centimetara je bila pod mojim nogama, znači čarape i noge mokre skroz. Nema veze, u tom trenutku ništa ne osjetim. Konačno prelazim kroz tribine i ulazim na stadion na odgovarajuće startno mjesto.
Točno po programu trka starta u 09:00, a u 09:11 start i za moju zonu. Kad sam prijavljivao očekivano vrijeme naveo sam 3 sata i 50 minuta.
Konačno sam prošao kroz start, upalio sat da mjeri trčanje i moj prvi maraton je krenuo. Prvih pet – šest kilometara sam jako oprezan, krenuo sam pejsom 5:14 i stalno osluškivao područje bola te kako se nije intenziviralo lagano sam ubrzavao. Tokom tih prvih kilometara trke sav sam se ježio od uzbuđenja, nisam mogao vjerovati da ću, kako su se stvari odvijale, moći da trčim. Ubrzo sam se našao kod pejsera koji su nosili vrijeme 3:40 te sam jedno vrijeme trčao s njima dok nisam primijetio da bih ja mogao i brže. Ostavljam ih ubrzo iza sebe i idem dalje sa trkačima koji su oko mene. Na ovim velikim trkama čovjek nikad nije sam, uvijek trčiš u gužvi pogotovo na mjestima gdje je staza malo uža, i tako svih 42,195 metara. Dolazi sljedeća okrijepna stanica, neznatno usporavam da pokupim vodu, okrećem glavu ka čaši svega par sekundi i fokusiram se da to što sam pokupio popijem. Sve u trku. Ponovo se fokusiram na trčanje i ubrzavam da nadoknadim tih par izgubljenih sekundi kad na nekih stotinjak metara ispred sebe vidim pejsere. Odlučim da ih lagano sustignem što i jesam i tu se razočaram jer su opet pejseri sa vremenom 3:40. Pitam se kako to, kad su me obišli, a i dalje polako ih sustižem. Kad sam ih skroz stigao i trčao pored njih vidim da to nisu iste osobe. Zbunjen, pitam se kako je sad to moguće. Međutim, ubrzo sam shvatio da su organizatori zbog velikog broja maratonaca registriranih za vrijeme od 3:40 imali dva starta pa tako i dva puta pejsere. S tim drugim pejserima sam ušao u drugu polovinu utrke kada sam shvatio da je i bol u predjelu kuka totalno nestala. Bio sam presretan i nastavio sam ubrzavati tako da sam i te pejsere ubro ostavio iza sebe. Držao sam tempo sve do 35. kilometra kada je ponovo počeo da pada led. Srećom nije dugo potrajalo, ali malo me to natjeralo da usporim. Pređene i predstojeće kilometre sam odbrojavao po potrošenim gelovima. Svakih 9 km sam uzimao jedan gel, a na svakoj okrijepnoj stanici, opet Tunina preporuka, po gutljaj dva izotonika ili vode šta mi je došlo do ruke.
Bivao sam sve sretniji i ponosniji na sebe, na pretrčane kilometre. Bilo mi je teško pred samim ciljem, posljednja dva kilometra kada sam vidio nekolicinu trkača kako neki i jako otežano hodaju, a neki i sa suzama u očima. Razumio sam ih u potpunosti.
Sve vrijeme trke, uz cijelu stazu prisutni su navijači. Pitao sam se zašto su toliko veliki startni brojevi, ali ubrzo nakon početka utrke sam shvatio zašto. Ljudi koji su poredani uz stazu, a bilo ih je neopisivo puno, pročitaju vaše ima i bodre vas. To je zaista divno kada se vidi ta neopisiva pozitivna atmosfera i podrška koju vam pružaju ljudi koji vas vjerojatno nikada više neće vidjeti. To je maraton u Amsterdamu, to treba vidjeti, odnosno doživjeti.
Konačno protrčavam kroz cilj, vrijeme prikazuje nekih 3:46, ali to mi više nije bilo bitno. Bio sam sretan što sam sa svim tim komplikacijama koje sam si napravio ipak uspio. Sreći mojoj nije bilo kraja. Kasnije se pokazalo da sam moj prvi maraton istrčao za 3:35:06. Jasno, startao sam 11 minuta kasnije od početka utrke i to je bilo to.
Kad sam se konačno zaustavio nakon prolaska kroz cilj, oslonio sam se malo rukama na noge u nekom polu sagnutom položaju i to biva kraj mom normalnom hodanju, počeo sam osjećati bol u svakom postojećem mišiću na tijelu. Imao sam osjećaj kao da su mi se mišići odvojili od kostiju, ali bio sam sretan i ponosan na sebe. To je neopisiv, pozitivan i ugodan osjećaj koji može razumjeti samo osoba koja je prošla kroz ovakvo ili slično iskustvo. Bilo je otežano kretanje nekoliko dana, ali to lagano nestaje i ide u zaborav dok sjećanja na trenutke utrke i doživljeno iskustvo tokom trčanja maratona i boravka u Amsterdamu sigurno nikad neće nestati.
Vaši komentari
