SANJIN HALILOVIĆ: Moje prvo prekookeansko maratonsko iskustvo

Piše: Sanjin Halilović

U tih 10.000 kilometara, stalo je puno lijepih trenutaka, druženja, putovanja, a između ostalog i putovanje u Kanadu, tj. grad Toronto, gdje sam trčao svoj 6. maraton.

To je već postala neka tradicija da u zadnjih 5 godina istrčim maraton u jednom od gradova van BiH (Frankfurt, Beč, Sarajevo je jedini izuzetak, Pariz, Berlin). 

Za ovu godinu nisam imao nekih posebnih planova, uglavnom je cilj održavati neku formu i nivo koji već imam godinama, a to je da bez većih problema mogu istrčati 20 kilometara, a samim tim da pravim dobar balans između posla (koji je sjedilački, kao i većini danas) i kretanja i neke vrste tjelovježbe. 

Supruga i ja smo duže vremena planirali neki veći put, ali sticajem raznih okolnosti, a najviše pandemije Covid virusa, nismo mogli ostvariti tako nešto. Pominjao sam to u tekstu od prije dvije godine, kako se izjalovio put i kako sam na kraju sam putovao na taj maraton.

Zašto Toronto?

Nekad 2016. godine sam imao priliku da posjetim Kanadu, tj. grad Hamilton (regija oko Toronta) gdje su moji dugogodišnji prijatelji, naši domaćini na ovom putu koji ću u nastavku teksta pomenuti, Dragana i Franjo. Samim time imao sam vizu na 10 godina, što je bila olakšavajuća okolnost o ideji da ponovo posjetimo Kanadu i državu Ontario. (To je regija uz američku granicu, gdje su smješteni gradovi Hamilton, Burlingthon, Missisaga, Toronto). Onako usput, pogledam na kalendar listu maratona, kad tamo stoji da je Toronto maraton 15. 10. 2023. godine. 

Skontamo, možda smo mogli pokušati, jer sad ipak imamo dvoje male djece, sva logistika i procedure kao državljana Bosne i Hercegovine (zemlje trećeg svijeta) je stajala ispred nas, vize, karte, transferi na aerodromima i sva logistika kada putuješ sa malom djecom jer to nam je iskreno bilo puno veća briga nego kako istrčat sami maraton.

Dobrodošlicu smo uvijek imali kod naših domaćina, samo je trebalo krenuti u svu tu proceduru, jer supruga i djeca nisu imali vize. Tako smo nekada na ljeto počeli lagano sa aplikacijom, gdje smo relativno brzo dobili vize, u roku od nekih 7 dana. Inače se aplicira online preko stranice kanadske vlade, pa kada dobijete potvrdu da je vaša viza prihvaćena, onda dokumente šaljete u ambasadu koja se nalazi u Beču preko VFS Global agencije koja se nalazi u zgradi UN-a iza Importanne centra u Sarajevu. Nekad početkom septembra kupujemo karte i lagano počinje spremanje na daleki put.

Pripreme za maraton

Što se tiče trkačke forme, ono što mi je najbitnije u obavljanju svakodnevnih aktivnosti je da već 7. godinu trčim redovno i tako pravim dobar balans između sjedenja i kretanja, jer mislim da ne bi bilo dobro za zdravlje 6 – 10h provoditi na stolici zbog prirode posla. 

Moja neka logika svih ovih godina je da trčim otprilike 3x sedmično, nekih 30 – 40km i da imam 100 – 150km na mjesečnom nivou, što mi uglavnom i uspijeva. Pošto uglavnom trčim jedan maraton godišnje i to je u periodu jeseni, onda tih par mjeseci pred trku povećam treninge na 4x sedmično uz dužine vikendom od 25 do 32 kilometra. U ovom slučaju to su bili mjesec august (278km) i septembar (266km).

Sa takvim načinom treniranja, mislim da sam dostigao neki vrhunac svojih vremena na većini distanci, pogotovo polumaratonu i maratonu (PB na polumaratonu 1:40:08, Mostar, mart 2023. i PB maraton, 3:48:37, Beč, 2019.).

Sa tim nekim ambicijama sam i krenuo u pripreme za avanturu i ove godine. Ja se nikad nisam držao nekih posebnih planova, ishrane, teretana… više trčim po osjećaju, znam da su vikendom dužine. Preko sedmice ako uhvatim nekoga od raje za intervale, a to je najčešće moja drugarica Amela Tuzlak koja je spremala maraton u New Yorku, isto tako i dužine vikendom, sa Amelom, rajom iz SRC-a (Kova, Tuna), Borisom Kumaom, Arminom Alagićem gdje je svako od njih spremao jesenske maratone u različitim gradovima i zemljama.

Dobra provjera forme je bio Sarajevski polumaraton, koji se održao 17. 09. tj. 4 sedmice prije maratona. Sedam dana prije polumaratona sam imao neku jaču prehladu, gdje sam bukvalno na jednom planiranom trku dužine od 30km, odustao na 14. kilometru gdje mi je drug Armin koji je trčao sa mnom, gdje sam jedva išao tempo 6 minuta po kilometru, rekao da sjednem na tramvaj i idem kući da se oporavljam, gdje sam ga i poslušao.

Oporavim se nekako, pojačam malo unos vitamina da probam što bolje istrčati polumaraton, i na kraju sam imao prolazno vrijeme 1:41:31 što je za moje neke kriterije, dobro vrijeme. Ovom prilikom bih pomenuo da smo skoro svi familijarno učestvovali na Sa polumaratonu, sin Mirza na Bambini trci, Enesa na štafeti od 8 km i ja na 21,1km.

Pored navedene prehlade u ta dva mjeseca sam se uglavnom osjećao dobro, nakon polumaratona sam imao jednu provjeru na 5 kilometara, a to je u sklopu trke B2B run gdje sam ispred firme Ministry of programming istrčao utrku od 20 minuta i 57 sekundi i to je bilo otprilike to do maratona, uz redovno održavanje forme.

Odlazak u Kanadu

Tako smo 06. 10. poletili iz Sarajeva za Toronto preko Beča, sa presjedanjem od 3h. Najbitnije od svega je da su nam djeca bila zdrava i tako je počela naša mala avantura od 3 sedmice.

Imao sam 9 dana da se aklimatiziram, mogu reći, više odmorim od puta i prilagodim na vremensku razliku. Kao što na početku rekoh, imali smo sjajne domaćine i podršku u vidu naših prijatelja Dragane i Franje, koji su nam bili podrška na svakom koraku, od domaćinstva, prevoza, čitave logistike oko djece (auto sjedalice, kolica), ishrane, organizacije da prespavam noć uoči maratona u Torontu, da bih bio bliže startu trke. Inače, mi smo bili u Hamiltonu koji je nekih sat vremena vožnje udaljen od Toronta.

Odradio sam još 3 treninga tamo, sedmicu prije trke 14 kilometara i dva lagana treninga od 10 kilometara i to je otprilike bilo to.

Brojeve sam podigao dva dana pred trku, to nakon onog iskusta sa Parizom i medicinskim pregledima, za svaki slučaj uvijek odradim. Sam expo je odlično organizovan, kao sam poranio i odradio to u petak, nisam puno čekao. Malo sam se provrtio i poslije toga sa porodicom i prijateljima više išao u obilazak grada i velikog Aquariuma.

Tako je osvanuo 15. 10. i dan utrke tj. mog šestog maratona po redu. Kao što rekoh, dan prije sam došao u Toronto kod drugarice Arine i njenog momka Nikole, koji su sada zajednički prijatelji od naših domaćina. Inače moram pomenuti, kada god odemo negdje vani, naša raja je tu extra organizovana i gostoprimljiva, tako da je to još jedno prelijepo iskustvo, gdje god se nalazili.

Arina je također učestvovala na manifestaciji TCS Toronto Waterfront Marathon, u sklopu trke od 21,1 km, i to je bio ujedno i njen prvi nastup na polumaratonu.

Jutro je bilo odlično za trčanje, temperatura nekih 8 stepeni što je skoro pa idealno. Krenuli smo na start utrke nekih sat vremena prije jer smo bili udaljeni nekih 20 minuta šetnje, što je bilo kao jedan vid zagrijavanja. Pravimo tu nekoliko zajedničkih fotografija i svako ide u svoju zonu. Ja sam za potencijalno vrijeme stavio 3:45, što je bila zona D. Inače da napomenem, ovaj maraton nije toliko veliki po broju učesnika kao na primjer maratoni koje sam trčao poput Berlina i Pariza, ovde je bilo oko 5.000 maratonaca, a ukupan broj trkača sa maratonom, polumaratonom i trkom od 5k je bio 28.000, što je opet fin broj. 

Maraton

Naravno, prje samog starta, imao sam veliku podršku od moje raje iz Sarajeva u vidu poruka, praćenja na live track aplikaciji što uvijek puno znači, bez obzira što smo rekreativci.

Harun, Adis i Ilia su bili najkreativniji, i moj drug Kova sa kojim zajedno trčim sve ove godine.

To je po našem vremenu bilo 15h i 15m, tj. 9 i 15 po kanadskom (istočna obala). Startao sam tempom 5 i 20, prva dva kilometra. Kako su uslovi bili odlični, spuštao sam otprilike na između 5:00 i 5:10, što mi je bio neki cilj da probam što duže držati. Prvi dio staze je dosta interesantniji iz razloga što maratonci i polumaratonci trče skupa pa se dobije dojam na masovnosti trke. U drugom dijelu gdje se polumaratonci odvoje je malo dosadnije, pogotovo od nekog 24. pa do 37. km gdje se ide ogromnim bulevarom i onda okreće istim putem prema centru grada.

Nakon 32. kilometra, padam malo, ali ništa strašno barem za moje prilike, na neki tempo između 5:30 i 5:40 i držim to skoro do samog kraja utrke.

Organizacija je fenomenalna po pitanju okrepa, pogotovo se to osjeti zadnjih 10km kada tijelo sve više traži vode i izotonika. Okrepe su bile postavljene svaka 2 kilometra, gdje prvi red imaš izotonik, a nakon toga vodu, colu – tako da mi je to odlično pomagalo kada uzmem gutljaj do dva.

Najsretniji trenutak je bio na nekom 41. kilometru kada sam vidio Enesu, Draganu, Ivanu i djecu, Mirzu koji je bio najžešći navijač i bebu Amilu. To mi je bio posebno emotivan trenutak jer po prvi puta smo bili skupa u punom sastavu na maratonu, a to je ono što će se najviše pamtiti. Tako da sam taj kraj opet spustio na 5:00 pace bez nekog posebnog osjećaja umora i kriza tokom utrke, što mi je i bilo na kraju najviše drago.

Istaknuo bih i da je publika duž čitave staze fenomenalna, non stop je graja i navijanje sa zvonima koji se dobiju u startnim paketima, usudio bih se reći čak i bolje nego na evropskim maratonima.

Krajnje istrčano vrijeme je bilo 03:46:02, što je moje najbolje vrijeme na maratonima sa tempom 05:22 po kilometru, što mislim da je na količinu uloženog vremena u treninge (bez teretane, nekog posebnog plana i 2 mjeseca priprema za maraton) više nego dobro. To je inače 2 i pol minute bolje u odnosu na maraton u Beču iz 2019. godine.

Zaključak: najbolje od svega je taj momenat da smo bili svi skupa kao familija sa dragim prijateljima i ljudima, posjetili daleku zemlju koja je ipak jedan drugačiji svijet u odnosu na Evropu, a maraton je uvijek izgovor da se malo hoda i putuje, a samim time i održava fizička forma na nekom nivou.

Ponijeli smo mnogo lijepih iskustava, uspomena za života i to je nešto najvrijednije. Inače, Kanada je jako zanimljiva, kao što rekoh pogotovo iz našeg ugla. Nisam nikada bio u Americi, ali dojma sam da je sve jako slično, za Toronto kažu inače da je mali New York, non stop je gužva, veliki neboderi i korporacije svuda, ali definitivno se ima šta za vidjeti.

Pored Toronta, obišli smo još mnogo toga zanimljivog u tom okrugu gdje bih posebno istakao Niagarine vodopade, nešto zaista fascinantno i što vrijedi vidjeti. To je zapravo granica sa SAD-om, bukvalno vidiš obećanu zemlju na drugoj obali, a na mostu je granica. Fora je što sa svake strane, i kanadske i američke možeš ući u brod i doći pod sami vodopad gdje osjetiš svu snagu i jačinu prirode.

Još malo o trčanju i nekim malim ličnim stvarima

Kao što napisah na početku, ovaj članak sam pisao nakon malog jubileja i istrčanog 10.000tog kilometra po Stravi, tj. od kako mjerim vrijeme preko sata, što mi izgleda malo čudno ali ipak veliko. 

U tih 10.000 kilometara je stalo mnogo toga zanimljivog, a izdvojio bih: 1 ultra maraton (52,7 kilometara za 6h, Zagreb), 6 maratona, 16 polumaratona, a prije svega dosta dobrih druženja, prijatelja i bogatstva koji nudi socijalni život. A trčanje je sve to spojilo. Do nekog narednog pisanja, živjeli!

Vaši komentari