ŽENSKE PEJSERSKE PRIČE: Fatima Đozo – Super Nana maratonka

U drugom ženskom razgovoru o pejsu i više, predstavit ću vam Fatimu Đozo iz Sarajeva.

Fatima je potpredsjednica Udruženja Trčanje i to (TiTo) i vjerovatno najredovnija članica na grupnim treninzima, putovanjima, akcijama, te u pružanju podrške cijeloj TiTo grupi. Obzirom da sam i sama članica grupe Trčanja i to, dosta ovoga što vam prenosim sam znala ranije, te sam u razgovoru s Fatom osvježila sjećanje, ali i saznala nove, zanimljive detalje iz Fatinog bogatog trkačkog i životnog iskustva.

Fata je svakako primjer kako se u zrelijim godinama, na Balkanu, i u izazovnoj sredini za ženu, može slijediti svoj put i ići ka onome što nas ispunjava, a istovremeno i doprinositi zajednici i činiti ljude oko nas sretnijim i boljim.

Fatini atletski počeci

Fatima se u atletiku zaljubila u osnovnoj školi, nakon što je nastavnica fizičkog primijetila njene sportske sklonosti, uključila je u atletsku sekciju, a zatim i ohrabrila da se priključi A.K. Željezničar. Tu je počeo i njen ozbiljniji atletski trening pod nadzorom trenera i profesora Nusreta Smajlovića uz kojeg je i zavoljela ovaj sport i zauvijek ostala vezana za njega. U petom razredu osnovne škole, Fata je učestvovala na svom prvom republičkom atletskom takmičenju u Zenici, gdje je kao pionirka osvojila 3. mjesto u disciplini trčanja na 300 m. To joj je bila i prva medalja, a koliko ih sada ima, teško je izbrojati. Obzirom da je A.K. Sarajevo tada imalo bolje uslove, Fatima prelazi u taj klub i sve do trećeg razreda srednje škole svakodnevno trenira, putuje na takmičenja po cijeloj Jugoslaviji i osvaja medalje. Iz ovog perioda navodi kako se jasno sjeća svojih savremenika i velikana naše atlektike, kao što su Vinko Pokrajčić, Zdravka Rističević, Islam Đugum, Alija i Biba Kajan. Svi oni su malo stariji od Fate ili generacijski „tu negdje“.

Kao jedan od glavnih faktora koji su doprinijeli razvoju njene ljubavi ka sportu, Fata navodi entuzijazam i posvećenost nastavnog kadra, konkretno njene spomenute nastavnice fizičkog odgoja. Nastavnica je tada žrtvovala svoje vikende da bi djecu vodila na takmičenja, koristila je za to voz, autobus, „gurala ih“ i motiviriala kako je znala i umjela. Fata smatra da to sada nedostaje u školstvu u BiH, te da je mnogo toga prepušteno roditeljima i njihovom angažmanu, a roditelji imaju različite pristupe svemu tome, nemaju vremena da djecu vode na trening i sl.

Povratak trčanju

Nažalost, povreda u trećem razredu srednje škole je značila pauzu u treningu. Zatim je slijedila i udaja, djeca, i Fata se više nije uspjela aktivno vratiti takmičenjima u sportu koji je toliko zavoljela. Ipak, nakon što su Fatina dva sina odrasla i „otišla svojim putem“, otvorilo joj se više slobodnog vremena, pa je počela da trči sama, šetnicom na Alipašinom Polju, u Zajki itd. Atletika je Fatina prva ljubav, te i dok joj je suprug bio živ, ona je nakon posla trčala po bilo kakvom vremenu, na čuđenje supruga koji je u šali govorio „nisi ti dobro, treba te pregledati“.

Nakon 4 ili 5 godina, pridružuje se Atletskoj Rekreativnoj Ligi, te učestvuje i na prvim 5k trkama u Vogošći i Kaknju u 2019. godini. Na ovim trkama se prvi put susrela s grupom Trčanje i to. Tada je impresionirala atmosfera u grupi, način kako grupa bodri svoje članove, kako se brži članovi vraćaju po sporije na trci, kako „vuku“ jedni druge i sl. Grupa je tada imala mnogo članova, činila se bliskom, zanimljivom i veselom. Fata kaže da je iz ovih razloga odlučila da potraži grupu, te je na Facebooku vidjela plan treninga i došla na prvi grupni trening krajem 2019. godine. Tek tada je počela trenirati redovnije i po planu, ali je 2020. godina spriječila da to i nastavi. U toj godini, koja je svakako bila teška zbog pandemije, Fatima je izgubila i supruga, te je ovo za nju bila jedna od najtežih godina. Ipak, bila je redovna na TiTo Zoom treninzima snage, a trčala je kada je to bilo moguće u malim grupicama, najčešće s prijateljicom Elminom Mešanović.

Prvi polumaraton, maraton i nevjerovatna 2021. godina

U 2021. godini, nakon što se pandemija stišala, Fatima je istrčala svoj prvi polumaraton u Mostaru, a zatim drugi u Sarajevu. Polumaraton je istrčala prije nego što je trčala 10k trku, obzirom da je u to vrijeme svakako bilo manje trka i tek su se počele ponovno organizirati nakon pandemije.

Ova godina je bila nevjerovatna za našu junakinju! I sama sam zaboravila, dok me nije podsjetila, da je Fata u oktobru 2021. godine istrčala i svoj prvi maraton!

Nakon Mostarskog polumaratona, Ramazana i Bajrama, TiTo trener Jasmin Harbinja je objavio grupnu prijavu za Ljubljana maraton i pozvao članove da se priključe pripremama za maraton ukoliko žele i osjećaju se motiviranim. Fatima je oklijevala jer je do tada istrčala samo jedan polumaraton, ali je trener ohrabrio i upustila se u ovu avanturu.

Prije samog maratona, istrčala je i Sarajevski polumaraton kao kontrolnu trku, te nekoliko 5k i 10k trka, ali ne previše jer „trener ne voli da se trči puno trka tokom priprema za maraton, uglavnom zbog moguće povrede“. Pripreme su trajale cijelo ljeto, Fatima je uglavnom trčala pred večer, odmah nakon posla jer „ako sjedne, neće izaći“. Istovremeno su iste pripreme prolazili i drugi članovi grupe (Irma Kolja, Sanela Fočo, Adi Šarčević, Amer Sipović). Fata kaže da su treninzi s njima puno pomogli, obzirom da su trčali skupa po dogovoru, najčešće na Aleji, bodrili se, družili, doručkovali nakon dužine. Najteže joj je ipak, kao i većini trkača, pao dužinski trening od 32 km, kada je mislila da je Sarajevo veliki grad i da će se lako „nabrati“ ta kilometraža. Ipak, na njeno zaprepaštenje, veliki krug od Alipašinog preko Kozije Ćuprije, nazad do Ilidže i kući ipak nije bio dovoljan, te je morala istrčati još 3 km. Kako kaže, razočarala se što je pogrešno izračunala, pa joj je tih 3 km palo teže nego onih prvih 29. Kao trkačica, ovo sasvim dobro razumijem i saosjećam s njom!

I tako, pripreme za maraton su joj općenito prošle veoma dobro, bez povreda, ali joj je teško palo što nije imala više vremena za svoju djecu i unuke, prijateljice i druženja. Nekada je nakon posla išla u posjetu djeci, kada bi izašla da odradi trening i vratila se na druženje. Njena djeca ovo često nisu mogla razumjeti, ali su bez obzira bili velika podrška. Kao i većini rekreativnih trkača, ovo je Fati bio najveći izazov maratonskih priprema, nedostatak vremena za porodicu, prijatelje i korištenje većine slobodnog vremena za odmor i oporavak.

Dodatna otežavajuća okolnost je bila to što do same trke nije bilo sigurno da li će ona bit otkazana, obzirom na pandemiju i mjere koje su se tada jos uvijek sporadično provodile. Pandemija je utjecala i na trasu trke, te je ovaj put trasu trke činilo dva kruga, što trkači obično ne vole, jer drugi krug postane dosadan i zamoran. Ipak, Fata i ekipa su bili oduševljeni trkom. Ona kaže da je trener hvalio trku i pričao dosta o njoj, ali „ni pola nije ispričao kako treba“. Ljubljana maraton je divna trka s puno podrške navijača, što se baš ne viđa na ulicama u BiH i regiji. Fata kaže da je ove godine Mostar polumaraton najsličniji Ljubljani, ali da je Ljubljana toliko divna da se mora dobro istrčati.

I tako, za nju je tih skoro pet sati na stazi prošlo bez ijedne krize, nijednog momenta nije poželjela da je kraj, da je preteško i da je jedva čeka da uđe u cilj. Osim podrške navijača, ipak glavna stvar koja je uzrokovala ovakav osjećaj bile su pripreme koje su Fata i ekipa odradili zaista kvalitetno, pod nadzorom trenera Jasmina.

Egzotične i porodične trke

Kao primjer jedne veoma zanimljive trke, Fatima navodi trku koju je krajem 2021. godine trčala u Zanzibaru. Trka je bila namijenjena promociji učešća žena u sportu i generalno poboljšanju položaja žene u tamošnjem društvu, a organizirala je lokalna humanitarna organizacija.

Zanimljivo je bilo da saobraćaj tokom trke nije bio obustavljen, da su 90% učesnica bile žene, djevojke i djevojčice, a trčale su 5 ili 10k. Trka je zbog visokih temperatura počela u 6h, u svitanje, a staza nije bila obilježena, pa su prolaznici i volonteri pokazivali pravac trase. Fatima je trčala 10k, dok su njene saputnice Ajla Spahić i Amra Ćatić trčale 5k. Iako trka nije bila organizirana po standardima na koje su možda evropski trkači navikli, te je put do Zanzibara bio veoma dug, Fatima bi je ponovila jer kaže da je zaista uživala i zaradila prelijepu medalju. Pored trke, naše trkačice su uživale i u svim drugim ljepotama Zanzibara, te svima preporučuju posjetu ovom dijelu svijeta ukoliko se ukaže prilika. Još jedna prelijepa trka bila je i Malaga maraton, gdje je grupa Trčanje i to išla organizirano, pa su usput posjetili i dobar dio Andaluzije.

Trka koju je također izdvojila je i DM trka ove godine, koju je trčala sa svojom šestogodišnjom unukom Merjem. Pod naninim utjecajem, Merjem je čak izjavila da bi radije trčala s njom nego bila na plaži, igrala se ili odmarala. Kada se povuče iz aktivnijeg trčanja i treninga, Fata planira trenirati unučad, prvo djevojčice pa dječake, jer „nema preko reda“.

Prepreke s kojima se trkačice susreću

Pored Fatinih fascinantnih priča o atletici i trkama, zanimalo me je i s kojim preprekama se ona susretala na svom trkačkom putu, a koje su možda specifične za žene, posebno u zrelijoj dobi na našim prostorima.

Fata je podijelila kako se ona uspjela izboriti s tim, ali da je bilo mnogo pitanja poput „Gdje ćeš? Šta ćeš? Zašto trčiš?“, pa još kada ljudi čuju da se na trkama plaća kotizacija, „padnu u nesvjest“. U njenom slučaju, obzirom da je ostala bez supruga, očekivanja su još i bila da sjedi kod kuće, ali se ona nije obazirala na to i ubrzo se vratila trčanju. Prema njenim riječima, nju je to spasilo i pomoglo joj da prebrodi gubitak supruga, postala je redovna na grupnim treninzima, smršala je, osjećala se bolje. Na početku ovog povratka trčanju, Fata govori da su se tada i njena djeca bunila, misleći da previše trči, ali kada su vidjeli koliko joj to fizički i mentalno godi, nudili su pomoć i pružali podršku, te je hrabrili da što više putuje i druži se kroz trčanje.

Osim toga, u konzervativnoj sredini kakva je naša, žene često osjećaju sram vezan za odijevanje, pa čak i sportske odjeće poput trkačkog šorca, pa je tako i Fata na početku trčala u trenerci. Također, u ovakvim sredinama rekreacija i slobodne aktivnosti više priliče muškarcima, a od žene se očekuje da osim posla, vrijeme uglavnom provodi kući. Međutim, ubrzo je shvatila kako je ovakvo mišljenje okoline ne interesuje, da ne zavisi od ljudi koji tako razmišljaju, i da joj je jedino bitan sud njene djece i ljudi do kojih joj je stalo. Kaže da je trebalo vremena da to „pregrmi“, ali da ohrabruje i druge žene da se oslobode i na ovaj način.

Fata se nije zaustavila na pomicanju samo svojih granica, nego je radila i na ohrabrivanju drugih žena da se aktiviraju i počnu trčati i družiti se. Njena prijateljica Vernesa se tako priključila grupi TiTo, na početku samo kao podrška na putovanjima i trkama, a zatim je i sama počela trenirati i trčati 5k trke. Zarazila je i svoje radne kolegice, pa je djevojka koja radi s njom počela dolaziti na grupne treninge nakon što je čula sve Fatine priče o trkama, druženjima, putovanjima, zdravlju. Općenito, Fata je svima nama u grupi TiTo veliki uzor, osoba od povjerenja i neko ko ima jednu rijetku vrstu autoriteta. To je taj neki tihi, stabilni, umirujuću autoritet, koji ljudima daje sigurnost i uliva povjerenje, ali i toplinu.

Fatini trkači planovi

Prva naredna trka za Fatu je polumaraton na Kipru, u Larnaci u novembru, a zatim slijedi Abu Dabi 10k krajem godine. Ona posebno voli trke koje može kombinirati s obilaskom grada i zemlje, pa su turističke aktivnosti sastavni dio svakog njenog puta na trke.

Što se tiče maratona, prijavila se na lutriju za Berlin maraton 2024. godine, pa ukoliko je izvuku, uslijedit će još jedne maratonske pripreme. Bez obzira na težinu maratonskih priprema, kaže da bi bila jako sretna da je izvuku, obzirom da tako velike trke izgledaju zaista veličanstveno, te se „naježi kad ih gleda“. Osim toga, kao i uvijek, trčat će mnogo kraćih trka u BiH i regiji.

Savjeti za žene, buduće trkačice

Kao prvo, Fatima savjetuje damama da izađu iz kuće, te ako ne mogu da trče, da počnu redovno šetati. Tada će im se možda i trčanje svidjeti, a vrlo vjerovatno i trke.

Kao primjer, moja sagovornica navodi svoju prijateljicu Vernesu koju na početku trčanje uopće nije zanimalo, ali nakon što je otputovala s grupom na trku u Podgoricu i osjetila atmosferu, zažalila je što i sama nije prijavila trku. Nakon toga je istrčala nekoliko 5k trka i divno se provela.

Po mogućnosti, Fatin savjet je da trkačice početnice izaberu neku trkačku grupu, Trčanje i to ili neku drugu, jer je svakako lakše trčati i dostići svoj maksimum uz plan treninga, podršku, druženje, humanitarne aktivnosti, putovanja. Odlasci na trke i putovanja su organizirani unutar grupe, tako da je članovima zadatak samo da se pripreme i krenu.

Na kraju, Fata poentira da su trkači (uglavnom) pozitivni, zdravi i dobri pojedinci, tako da je i s te strane svakako lijepo biti dio trkačke zajednice.

Mi Fati želimo još mnogo trka, kilometara, zdravlja, zemalja, doživljaja, divnih slika i iskustava, a sebi da budemo kao Fata „kad odrastemo“!

Vaši komentari