PISMA IZ KENIJE (3): Misteriozan život, misteriozna smrt

Godina je 2008. Samuel Wanjiru je polako preuzimao tron u trčanju dugih distanci.

1392
Kelvin Kiptum i Gervais Hakizimana
Banner

Piše: Selmir Hasanović – Lunyo

Možda je zvučao previše ambiciozno, ali u februaru te godine je najavio da za pet godina može istrčati maraton za manje od dva sata.

Prethodna pisma iz Kenije čitajte na LINK1, LINK2.

Kasnije te iste godine je osvojio zlato na olimpijskim igrama u Pekingu postavivši olimpijski rekord u maratonu, a sljedeće godine je postavio rekord staze na Londonskom maratonu.

Međutim, 2011. godine, u 24. godini života doživio je tragičnu smrt, kada je pao sa balkona svoje kuće. Šta se tačno desilo i koji je uzrok smrti zauvijek će ostati misterija.

Trinaest godina poslije, svijet je izgubio još jednu veliku zvijezdu u usponu, također u 24. godini života. Kelvin Kiptum, novi lovac na maraton ispod dva sata i još jedan rekorder, također je doživio tragičnu smrt i ostavio veliku prazninu u svijetu trčanju.

Eho vijesti koja nas je sve šokirala još uvijek odzvanja, a ni diskusije o tome šta se zapravo desilo ne prestaju.

Nagađanja i teorije

Život najbržeg maratonca ikada je čak i za Kenijce bio velika misterija. Njegov trening plan nije bio poznat skoro nikome, što je ovdje rijetkost, a i njegova karijera budi mnoge kontraverze. Naprimjer, mnogi za njega znaju da je na lokalnoj prestižnoj utrci u Eldoretu, još 2013. godine osvojio deseto mjesto, iako je navodno tada imao samo trinaest godina.

“Navodno”, jer mnogi ovdje sumnjaju u to koliko je godina Kiptum zapravo imao. Pogotovo jer se znalo da je godinama prije svojih velikih uspjeha bio pejser mnogim elitnim trkačima ovdje, uključujući i Vivian Cheruiyot, koja je zlatno doba svoje karijere proživjela prije 10-15 godina. Sudeći po tome, Kiptum je godinama bio spreman za veliki rezultat, ali je morao strpljivo čekati svoju šansu jer nije imao menadžment, niti neki drugi način da ode na veliku utrku i pokaže koliko može.

Usput, mnogi nisu sigurni ni koliko godina ima Kipchoge te se nagađa da je i on stariji, jer u to vrijeme mnoga djeca nisu bila rođena u bolnici, nego u kućama i nije se pridavala pažnja preciznom računanju starosti.

Šta se tačno desilo u toj tragičnoj večeri vjerovatno nikad nećemo saznati, ali svakako da Kenijci o tome imaju razne teorije. Rekao bih da je njih vijest o Kiptumovoj smrti šokirala manje nego ostatak svijeta, jer se takve stvari ovdje često dešavaju.

Auto nakon nesreće (Foto: Stephen Rutto)

Tri razloga

Uglavnom za to postoje tri razloga.

Prvi je zbog ljubavnog života, drugi zbog novca, a treći zbog trkačkih rekorda. U Kiptumovom slučaju sve tri opcije se smatraju mogućim.

Djevojka koja je bila sa njim u autu je potencijalno bila njegova ljubavnica, te neki smatraju da bi to mogao biti povod za napad na Kiptuma. Iz sličnih razloga nedavno je ubijen i Kipchogeov trening partner, Benjamin Kiplagat. Ovakve stvari se trkačima u Keniji dešavaju jako često i jednostavnom Google pretragom se mogu pronaći mnogi slični primjeri.

Dešava se i to da kada neki trkač uspije otići van Kenijie, osvoji novac te si kupi automobil i slično, bude opljačkan i ubijen. Ni to ovdje nije veliko iznenađenje, te neki smatraju da je i to jedna od mogućnosti za napad na Kiptuma. Treća stvar je lov na sub2 maraton, što budi najveće kontraverze ovdje, jer ipak je trčanje uvijek glavna tema. Neki čak misle da je u to uključeno vračanje, čarolije i slično, jer postoje neka plemena koja se time bave i za koje se zna da su uspješna u tome. Ovdje se često spominje i Kipchoge, jer on pripada navedenom plemenu, a bio je i glavni Kiptumov rival.

Treba naglasiti da su ovo teorije zavjere i konverzacije koje ljudi, a pogotovo trkači, ovdje jako često vode još od nedjelje. Međutim, za to nema nikakvog osnova i sve su to nagađanja. Ali, kada se malo bolje shvati način života ovdje i pogleda historija sličnih događaja, može se razumjeti zašto su ljudi skeptični i ne misle da je to bila saobraćajna nesreća.

Jedina karta za bolju budućnost

Još jednom je bitno naglasiti da se ovdje trčanje shvata jako ozbiljno, skoro kao pitanje života i smrti. Mnogi su čak spremni rizikovati život da bi uspjeli u trčanju, koristeći doping i šta god je potrebno samo da bi ostvarili svoj cilj.

Veliki broj trkača je zbog toga u konačnici i izgubio život, međutim to i dalje nije dovoljno upozorenje ostalima, jer ne vide drugi izlaz u životu osim uspjeha u trčanju. Po mom mišljenju to je upravo ono šta Kenijce i čini najboljima, imaju motivaciju koju je skoro nemoguće pronaći u razvijenom dijelu svijeta – novac. Da svi mogu pronaći dobro plaćen posao, mislim da se ovdje niko ne bi bavio trčanjem. Za većinu nas trčanje je samo hobi, a za njih je to jedina karta za bolje sutra.

U ponedjeljak, par sati nakon Kiptumove smrti, život u Itenu se nastavio kao i obično. Trkači su ranom zorom započeli svoje trčanje, iz nekih kuća dopirala je muzika, ljudi su se posvetili svojim poslovima i ni po čemu se ne bi reklo da se desila velika tragedija.

Jedino još u konverzacijama danima poslije živi sjećanje na to, ali Kenijci si ne mogu priuštiti taj luksuz da tome posvete previše pažnje, uvedu dan žalosti i slično. Šta god da se desi, oni se uvijek moraju vratiti svojoj surovoj realnosti i uložiti mnogo truda kako bi obezbijedili iole pristojan život za sebe i svoju porodicu. Ili, kako bi trčali dovoljno dobro da dobiju menadžment koji će im pomoći da odu van Kenije na utrku i osvoje veliki novac, te se spase i uzdignu iz mizerije u kojoj mnogi žive.

Pitanja bez odgovora

Rekordi su tu da se ruše i sigurno će doći vrijeme i da Kiptumov rekord bude nadmašen. Ostat će vječito pitanje šta bi bilo da je dobio priliku da istrči još barem jedan maraton, da li bi historija bila ispisana možda već na proljeće u Roterdamu sa prvim maratonom ispod dva sata… Nažalost, nikad nećemo saznati.

Sve iznad navedene informacije treba uzeti sa ogromnom dozom rezerve jer je Kenijcima zaista teško vjerovati i trčanje ovdje više podsjeća na mafijaške organizacije nego na sport. Dešavaju se mnoge ružne stvari, nikome trčanje nije hobi, već jedan surovi način da se kroz svakodnevnu žrtvu vlastitog tijela ostvari bolji život.

Kenijci ne vjeruju u talent, već smatraju da svi imaju jednake mogućnosti, samo je pitanje ko najviše može gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti i dobiti priliku da se dokaže na velikoj sceni. Za tu priliku spremni su učiniti nezamislive stvari i proći kroz dugogodišnji pakao, tako da nas nikakve vijesti iz Kenije ne trebaju mnogo šokirati, bez obzira bile one o tragedijama ili o velikim uspjesima.

Vaši komentari

Banner