Piše: Selmir Hasanović – Lunyo
U potrazi za ljepšim vremenom u zimskim mjesecima, i uz veliku ljubav prema trčanju, odluka se sama nametnula – zimovanje u Itenu!
Ja sam Selmir (Lunyo), rekreativac iz Novog Travnika. Ova pisma neće biti o meni, ali sa željom da se upoznamo, ovo je moj kratki trkački CV.
Trčanjem sam se počeo baviti spontano, početkom 2023. godine. Prijavio sam mostarski polumaraton u martu, s ciljem da pokušam uraditi nešto što nikad nisam i istrčati tu distancu. Pripremao sam se na traci za trčanje i istrčao vrijeme 1:38, i usput se zaljubio u trčanje za cijeli život. Mjesec dana nakon toga, nakon što sam se oporavio, počeo sam trčati svakodnevno, minimalno sat vremena. Taj niz traje od 17. aprila sve do danas, bez ijednog dana pauze.
Za dolazak u Iten veliku zahvalnost dugujem i Ani Štefulj i portalu Moje trčanje, ova dva članka (#1, #2) su mi bila od velike pomoći. U Itenu sam već mjesec dana i planiram tu ostati do kraja aprila, stoga ukoliko imate neka pitanja na koja biste željeli dobiti odgovore od profesionalnih trkača, pišite i obećavam da ćete ih dobiti.
Za početak, predstavit ću moje viđenje života u Itenu i kulturu ovdje.
Život u Itenu izgleda kao da smo vraćeni nekoliko decenija unazad u našem dijelu svijeta. Mašine nisu preuzele svoj dio posla; veš mašine, pegle, pećnice i sl. su za ljude ovdje (skoro) nepoznati pojmovi.
Iten je grad trkača i dom šampiona. Ovaj dio države naseljava pleme Kalenjin, poznato kao trkačko pleme. Ovaj gradić od 40.000 stanovnika u svakom momentu naseljava više od 5.000 trkača. Odlazak na rano trčanje je kao odlazak na posao kod nas, bukvalno iz svakog dvorišta izlazi barem po jedan trkač. Na grupnim treninzima, poput fartleka, skupi se i preko 500 trkača na jednom mjestu.
Ukratko, ljudi ovdje žive za trčanje. To je sve o čemu razmišljaju, pričaju i samo to ih zanima.
Međutim, u pozadini svega toga stoji novac. To je njihova glavna motivacija i jedan od najvažnijih faktora njihovog uspjeha. Ljudi su ovdje spremni učiniti sve za novac, a trčanje pruža prečicu ka tome. Ipak, taj put do zvijezda je često popločan trnjem. Prije nekoliko dana jedan od Adidasovih trkača je izgubio život nakon određenog treninga. Razlog smrti je vjerovatno srčani udar, a uzrok nije poznat. To se dešava jako često i doping je uglavnom glavni krivac. Dešavaju se čak i ubistva trkača zbog rekorda i sl. Kao što rekoh, ljudi su ovdje spremni učiniti sve da osvoje veliki novac i osiguraju sebe i svoju porodicu za ostatak života.
U narednom pismu predstavit ću njihov sedmični trening plan, no ono šta mogu reći je da trkači ovdje zaista naporno treniraju. Niko ne zna za heart rate, zone treninga i sl. Na pitanja o tome odgovore da to ne razumiju i uopšte ne prate. Jednostavnost je tema koja se nameće u svemu u njihovom stilu života; ishrana, trening i oporavak su dokaz tome.
Rute za trčanje ću također predstaviti nekad poslije, ali za sada mogu reći da je Iten veoma brdovit. Na svakih 10km trčanja, bez obzira koju rutu izaberete, elevacija je najmanje 100m, uglavnom i više.
Ipak, kada dođu do velikog brda, trkači ovdje ne posustaju. Čak ni na fartleku, koji se obično trči pejsom ispod 3:00/km. Vjerovatno tu u igru opet dolazi motivacija, prosto znaju da ako žele biti najbolji, onda nema odustajanja.
Također, trčanje u grupama je velika prednost, jer sudeći po psihološkim istraživanjima, isti uspon se čini mnogo težim za popeti ukoliko ideš sam, nego kada ideš sa prijateljima. To im pruža i priliku da se konstantno takmiče jedni protiv drugih, a ponekad za fartlek kažu da je teži od utrke za koju se spremaju. Grupa ima i svojih mana, ogromnih, ali i o tome nekad poslije.
Klimatski uslovi u Itenu su jako dobri za trčanje. Temperatura je otprilike 20-25 stepeni tokom cijele godine, zbog izuzetno velike nadmorske visine (2400m), ali i zbog vjetra koji je često prisutan. Za ljubitelje prirode ovo mjesto pruža odlične uvjete, uključujući vodopade, nevjerovatne vidikovce, mnogo zelenila i zemljane puteve za trčanje koji se protežu desetinama kilometara.
Hrana je raznolika, ali jednostavna i vrlo jeftina. Svježe voće i povrće dostupni su gdje god da krenete. Npr. za manje od 1€ možete kupiti 15 banana ili veliku lubenicu.
Izbor procesirane hrane je jako slab, mada postoje marketi donekle slični našima.
Meso nisam kupovao, s obzirom da sam vegan, međutim mesnice ovdje izgledaju kao prečica ka ozbiljnim bolestima i vjerovatno je pametnije ne kupovati u njima.
Skoro svi u Keniji imaju sličnu ishranu, uključujući i trkače, koji po tome nisu ništa posebni. Jede se jako mnogo ugljikohidrata, riža i ugali (nešto kao naša pura) su glavni izvori kalorija, kao i voće i povrće. Meso se jede rijetko, a kenijski čaj sa puno šećera i malo mlijeka je glavni napitak. Leća i grah su glavni izvori proteina.
Standard života je poprilično daleko od onoga na šta smo mi navikli, međutim rekao bih da je bolji od naše predstave koju imamo o sličnim državama. Ljudi jesu siromašni, ali imaju dovoljno da prežive. Generalno im je potrebno jako malo, puno više se smiju i uživaju u životu nego mi koji imamo mnogo više.
Za kraj, spomenut ću još, po mom mišljenju, dvije mane života ovdje.
Gdje god da se krećete, trčite ili samo napustite svoj apartman, dočekat će vas djeca koja su ekstatična što vide bjelca/stranca (oni nas zovu ‘mzungu’). Tako da ćete skoro na svakom koraku čuti ‘hi’, često i u horu od grupe djece, a nerijetko se poredaju pored puta dok trčite u želji da vas pozdrave, ‘nabace’, dotaknu, vješaju za vas… To je često popraćeno rečenicom ‘molim te daj mi svoj novac’, ili slatkiše, ili nove sandale, ili šta već znaju reći na engleskom.
Druga stvar na koju svi mi stranci moramo paziti, a ima nas stotinama u ovom periodu godine, uglavnom su to profesionalni trkači iz svih krajeva svijeta, je novac.
Činjenica da ste mzungu znači da će svako od vas pokušati izmamiti novac, prevariti vas da platite cijenu puno veću od stvarne i sl. Postoji mnogo prevara i stranci su uglavnom na udaru, tako da je jako teško vjerovati ljudima, pogotovo na početku dok ne znate stvarne cijene svega.
Postoje čak i lažni trkači, uglavnom djevojke, koji se pretvaraju da trče u nadi da će im to pomoći da ‘ulove’ nekog stranca. Imati mzungua za prijatelja, ili nešto više od toga, se ovdje smatra kao da je neko dobio na lutriji.
To je sažetak mojih opažanja u prvih mjesec dana u Itenu, a u narednom pismu predstavit ću trening plan Kenijaca, koji sam dobio od profesionalnih trkača ovdje.
Pozdrav iz Kenije, čitamo se i trkamo uskoro!
Vaši komentari
