Piše: Erol Mujanović
Za većinu učesnika ove svjetske avanture i poduhvata radi se o vremenskom roku i od možda 10 godina ili više, koliko je potrebno da se osigura učešće na svih šest maratona (New York, Chicago, Boston, London, Tokio i Berlin).
To je dug i nemali period života koji posvetimo ostvarenju jednog velikog cilja. U narednim godinama, s obzirom na potražnju i navalu upisa na Majorse ovaj se vremenski rok može lako i udvostručiti za neke učesnike. Ovo navodim jer u finišu šestog i (za sada) posljednjeg World Majors maratona zaista prolaze slike, sjećanja i uspomene sa svih šest maratona i za mene cijele jedne decenije trčanja u kojoj je bilo baš svega. U Bostonu, umor od maratona čini svoje te nisam bio svjestan ni 30% obima poduhvata i ostvarenja, koliko sam to postao kada sam se dobro odmorio i kada je upala od trke prošla pa sam mogao realnije sagledati cijelu situaciju i ostvarenje. Za većinu World Majorsa, odnosno za sve koji nisu u Evropi, za nas iz BiH, treba biti dobro “naoružan” strpljenjem za sate i sate leta i puta, iskustvom i pameću za optimalan trening plan, novcem naravno da se svi potrebni troškovi podmire. Takođe treba raspolagati i sa dobrim imunitetom da se nosite sa promjenama vremenske zone i nesanicom kada treba spavati, i obrnuto. Za kraj, korisna je i dobra doza fleksibilnosti da se prilagodite brojnim neplaniranim situacijama koje se uvijek dese, kako na trci tako i na putu od zaboravljene torbe, promašenog aviona ili nekog neplanskog detalja na nekom od maratona.
U mom slučaju, prvo mi na um pada toplotni udar sa kojim sam se susreo na New York City maratonu 2023. godine, i koji se normalno održava u gotovo pa zimskim uvjetima. Međutim te godine, bilo je izuzetno vruće, sa ogromnom vlagom, i hitna pomoć je radila punom parom, a po prvi put u 30 godina dugoj karijeri rekreativnog trčanja, sam tom prilikom vidio da je i vodeći trkač kolabirao, i to na 11-om kilometru.
Od drugih stvari na koje treba računati ako planirate Majorse, iako se može činiti kao detalj, ali je važno, odsustvo porodice na svim ili većini Majorsa, pogotovo u finišu na proslavi, je otežavajuci faktor jer je porodica mega podrška i motivacija tokom cijele godine. Međutim obično ne mogu biti tu kada završite maraton u Tokiju ili New Yorku, iz niza objektivnih razloga (predalek put, prezamorno, preskupo, škola djeteta, itd.).
Boston kao grad je zaista lijep, dinamičan i divan za posjetiti. Prije svega jer se radi o gradu “ljudskih dimenzija” gdje se može u pola sata vožnje doći od jednog kraja do drugog, i gdje vam ne trebaju sati i sati da stignete da neko mjesto. Primjera radi, šira teritorija grada Tokija broji 37.4 miliona stanovnika i održavanje maratona i cijele njegove 42,2 km duge trase prolazi neprimjećeno u većini kvartova i dijelova grada te ne uzurpira posebno funkcionisanje grada.
Boston kao maraton, izuzetno je dobro i iscrpno opisan u nedavnim člancima na ovom portalu, od strane super trkača Ersana i Edine, tako da nemam previše toga za dodati. Organizacija je vrhunska i besprijekorna, kao što se i očekuje za Major, težinu i moć istorije (130 godina postojanja) osjetite na svakom metru maratona i grada Bostona. U USA nije rijedak slučaj i da vam ustupe mjesto u javnom prevozu ako ste finišer maratona, što se izuzetno cijeni i poštuje. Među navijačima imate, pored publike koja je došla iz drugih dijelova grada, i sve one koji žive na trasi trke i izađu ispred kuće, od roditelja sa bebama u kolicima pa do penzionera, svi su tu i svako će vam nabaciti peticu dok trčite i pružiti vodu ili gel.
Na samom maratonu, okrepne stanice su ako se ne varam bile na svaka 2.5 kilometra, što je s obzirom na vrućinu na ovogodišnjem izdanju, bilo jako dobro i korisno. Ukupno tri stanice, od 19-og kilometra, su sadržavale i gelove. Volonteri su bili savršeni, od preuzimanja broja pa do izlaska iz zone finiša i cijelo iskustvo je zaista izuzetno lijepo, nema nijedan detalj koji je pod kontrolom organizatora, a koji bi zasmetao ili učinio trkača nezadovoljnim. Startni paket je bio bogat što je rijetko i za Majorse. Davno sam trčao Berlin i London da bih imao validno poređenje, ali mislim da je Bostonski startni paket daleko najbolji među šest World Majors maratona.
Dan prije trke, i na dan maratona, radio sam sve po običaju i prošlo je bez stresa i nepredviđenih situacija. Kao i obično u trčanju, rezultat mi je bio proporcionalan kvalitetu i dužini treninga te pretrčanoj kilometraži, drugim riječima skroman (spor), skoro 4h30. U januaru i početkom februara nisam mogao nikako trčati, te sam ukupno odradio možda pola trening plana (2 mjeseca treninga i trčanja umjesto 4). Tokom osam sedmica sam išao do 62km sedmično, ili manje. Tetive su mi bile izazov, uspješno sam bio sanirao 2 povrede početkom februara pa sam imao vrlo umjeren i blag pristup na treninzima i nisam želio rizikovati da obnovim povrede što se pokazalo kao dobar pristup.
Shodno tome mi je cilj u Bostonu bio samo da dođem do kraja maratona, pogotovo i s obzirom na vrućinu taj dan. Na samom početku sam prilagodio pejs otkucajima srca, vidio sam da neću moći približiti se 4h, i onda sam trčao rasterećeno, i uživao više manje u svakom kilometru, snimao publiku i brojne detalje maratona što će mi poslužiti kao odličan podsjetnik za 5-10 godina. Od 35-og kilometra pa do kraja, iako su noge bilo vrlo umorne, neki osjećaj mira i spokoja me je sve više obuzimao jer sam znao da je “posao” skoro pa završen i potrebno je samo izgurati još nekoliko kilometara do kraja. Za maraton u USA očekivali biste zgrade i nebodere, međutim toga na trasi Bostonskog maratona gotovo da nikako nema, jer maraton počinje 42,2 km izvan Bostona pa se kroz mala i izuzetno šarmantna mjesta i gradiće približavate centru Bostona gdje je finiš.
MT NAPOMENA: Erol Mujanović nakon šest najvećih maratona ne posustaje sa izazovima, a sljedeći bi trebao biti i najteža trka na 42.195 metara koju je ikada istrčao. Potvrđeno mu je učešće na Antarktika maratonu u martu 2025. godine.
Finiš je lijep i spektakularan, posebno za finišere šestog World Majors maratona jer imate “duplu” ceremoniju gdje vas nakon finišerske medalje Boston maratona čeka prolaz do Abott World Majors zone u kojoj se dodjeljuje i poznata plava finišerska medalja za finišere svih šest maratona.
Prisjećajući se svakog od tih maratona, te iskustva World Majorsa u cjelini, mogu reći da je za mene vrijedilo truda i da ako bih imao priliku ponoviti, ništa ne bih mijenjao jer se radi o iskustvima koja transformišu život i o emocijama koje se zaista pamte čitav život.
Vaši komentari
