128. BOSTON MARATHON: Slomljeno srce puno prije Heartbreak Hilla

Put do Bostona i nazad je za mene bio dosta naporan jer sam imao dva i pol sata vožnje do Sarajeva, sat i pol leta do Istanbula, a onda skoro desetsatni let na relaciji Istanbul – Boston.

1323

Tekst i video: Ersan Bijedić

Uz vrijeme između letova do konačnog smještaja se taman skupi 24 sata putovanja, a nije baš lako imati iole dovoljno sati spavanja.

O tome kako su protekle pripreme čitajte na LINK-u, a Edina i Erol će na MT posebno objaviti svoje osvrte na Boston.

Plan je bio da se Edina i ja ne navikavamo puno na 6 sati vremenske razlike u odnosu na Boston, nego da to iskoristimo i liježemo ranije kako bi nam onda i ustajanje na maraton u 4h u jutro (po našem vremenu u 10h) lagano leglo. To smo dobrim dijelom i uspjeli iako nam je minimalno plan poremetila NBA utakmica, Boston Celtics – Charlotte Hornets, koju smo gledali u petak (tri dana pred trku) od 1:30h po našem vremenu. Ali kako propustiti taj spektakl?

Edina je više puta bila u Americi, a ja nikad, pa je meni ovo putovanje od početka donijelo vrlo izraženo razmišljanje o turističkom aspektu (šta posjetiti i gdje ići u danima prije trke), a nikako nije bilo samo Boston Marathon. Tako je uvijek, ali ovaj put je moj fokus bio jednako na tome kao i na maratonu. Osjećao sam da je ovo dosta drukčije od svega gdje sam prije bio.

Alžirac iz Ubera

Pri dolasku u Boston nas je dočekalo vrijeme kakvo nije za razgledanje okolo, jak vjetar i kiša, a vruć maraton nekoliko dana kasnije je potvrdio priče o vrlo promjenjivim vremenskim prilikama ovdje. Dosta toga će bolje prikazati video prilog, ali prvi dan je bio rezervisan za odlazak na Expo koji smo obilazili sa Erolom Mujanovićem, da bi večer zaključili utakmicom Celtics – Hornets. Koristili smo Uber do Expa, a vozač iz Alžira kaže da radi tri – četiri mjeseca pa onda ide kući. „Amerikanci puno rade. Tek nakon nekoliko godina dobivaju pravo na dvije sedmice odmora. Sad je još gore jer je sve poskupilo pa rade još više“, priča vozač. Ne znam kako je živiti i raditi u Americi, ali znam da sam se itekako poželio vratiti u turističkom aranžmanu.

Smještaj u muzeju

Već po čekiranju u hotel smo saznali da je Omni Parker House, gdje smo sobu rezervisali godinu ranije, pošto je to jedini način dobiti nešto povoljniju cijenu (od koje se opet vrti u glavi), najstariji hotel u Bostonu. Na recepciji nam Richard govori da je Charles Dickens tamo živio pet mjeseci i da je na prvom spratu izloženo ogledalo iz njegove sobe. Dan kasnije sam bio tu, ali i uhvatio sobara koji mi je otvorio Dickensovu sobu. Pokojni američki predsjednik John F. Kennedy je u restoranu ovog hotela zaprosio suprugu Jackie, gosti su bili i izumitelj telefona, Alexander Graham Bell, Martin Luther King, a tamo je boravio i John Wilkes Booth osam dana prije nego je izvršio atentat na predsjednika Abrahama Lincolna. To su samo neki od gostiju, a hotel je poznat i po tome što je tu nastao kolač Boston Cream Pie. Svaki dan smo odgađali kad ćemo ga probati i na kraju nismo. Maraton resetuje misli. Ja se pitam je li tu možda Franjo Mihalić boravio kad je pobijedio na Bostonskom maratonu 1958. godine? Teško da je imao puno izbora u to vrijeme kad je u pitanju smještaj… Zanimljivo je da je i te godine trka održana u vrućim uslovima, a zatim isticana činjenica da je pokojni Mihalić trenirao između podne i 14 sati, što je bilo ključno za pobjedu sa 2:25:54.

Sve najbolje i sve najgore

Drugi dan sam počeo laganim trkom i naišao na start Boston 5K trke, što se može vidjeti u videu. Trka sa startom i ciljem u parku Boston Common je imala limit od 10.000 učesnika. Malo zagrijavanje pred najveći maratonski događaj. Na drugom rubu istog parka nailazim na ženu koja se kao na usporenom snimku diže s poda i isto tako ispušta stravičan krik. Djeluje izgledom kao najgore izdanje Charlize Theron u filmu Čudovište. Ovo je valjda ta „zombi“ droga? Erol je dan ranije rekao: „Ovdje ćeš naići na sve najbolje i sve najgore na svijetu“. Sjetio sam se toga još par puta sljedećih dana, ali iz ljepših razloga.

Subota je bila dobar dan za hodanje, vrijeme se popravilo, a nije toliko blizu trke koja je u ponedjeljak, pa smo to iskoristili za Boston Duck Tour, posjetu akvarijumu i opet Expu koji je imao trodnevni program. Duck Tour za obilazak grada koristi replike vozila iz Drugog svjetskog rata koja su korištena za transport po zemlji i vodi. Tako smo s ceste lagano uronili u Charles rijeku uz zanimljive priče vodiča koji je pažnju držao i humorističnim dosjetkama. Sljedećeg dana smo dali sebi prostora za posjetu muzeju Bostonske čajanke, što se može vidjeti iz videa, potom na ručak i odmor pred sutrašnju trku. I Čajanka je napravljena u zabavnom maniru. Sve je u nekom party ritmu. Još dan poslije trke smo proveli u šetnji po gradu.

Pravilo dva doručka

Trebalo je podesiti sat za ustajanje u 4h iako je trka u 10h. Za Boston Marathon vrijedi pravilo dva doručka jer je potrebno jako rano krenuti u „Athletes’ Village“. Prvi doručak po ustajanju, drugi u autobusu. Nije nam teško palo ustajanje u 4h jer smo došli iz minus 6 sati vremenske zone.

Bili smo smješteni u hotelu oko kilometar i pol, ili oko milju kako sam govorio kolegi Mikeu iz Santa Barbare, od mjesta gdje smo se ukrcavali u autobuse za Hopkinton. Autobusi su poredani uz Boston Common, najstariji gradski park u SAD-u. Već sama ta činjenica da je potrebno skupiti dovoljno školskih autobusa koji će prevesti preko 26.000 trkača djeluje impresivno.

Vreća za “Bag Drop”, ujedno i startni paket

Nekih 400m od mjesta gdje su autobusi je garderoba, „bag drop“, gdje u providnim vrećicama personaliziranim naljepnicama sa svojim startnim brojevima – trkači ostavljaju robu za poslije trke. U autobus imaju pravo ponijeti manju providnu kesu sa hranom, okrepom, gelovima. Amerikanci napominju sve, pa kažu da se ove vrećice ne vraćaju iz Hopkintona gdje je start. Morao sam krenuti u Boston Common u 6h, odnosno 4 sata prije starta trke jer je moj autobus trebao krenuti u 6:45h za Hopkinton. Ne želim propustiti 100. jubilarni start u tom mjestu! Hopkinton je mjesto sa nešto manje od 20.000 stanovnika, a kako smo pohodili NBA utakmicu Boston – Charlotte, naišao sam na informaciju da je otamo i Walter A. Brown, osnivač slavnih Celticsa. Veliki broj volontera vrijedno radi da proces ostavljanja opreme ide glatko. Potom se trkači redaju u duge redove za autobuse. Pred ulazom u bus stoji tip koji mehaničkim ručnim brojačem kontrolira koliko trkača ulazi kako se ne bi desilo da u busu neko stoji.

Vrećica za ponijeti na start: gelovi, sendvič, banana i voda

„Nema nas puno toliko glupih”

Vožnja za Hopkinton traje nešto više od 40 minuta jer idemo autoputom dalje od grada, pa se vraćamo. Prilika za upoznati spomenutog Mikea. Advokat koji je iz Santa Barbare do Los Angelesa letio nešto više od pola sata pa onda iz LA-a do Bostona 5 sati… – računam da nije prošao puno bolje od mene. Trči 15. put Boston, sa 55 godina ima oko 60 maratona (lični rekord: 2:49), a došao je teških nogu jer se sprema za biciklističku trku od 500 milja u Irskoj. Pa to je čitava država! Pitam, koliko tu ima učesnika. Kaže: “Možda nekih 40, nema nas puno toliko glupih”. Trčao je tri puta New York i jednom Chicago, ali naravno, ističe Boston kao broj 1 maraton. “Probajmo doći svježi do četiri Newton brda”, zajednički je plan. Vidimo se na Stravi.

Izležavanje u selu

Razlaz je u „Athletes’ Villageu“ gdje nam ostaje čekati, ležati, obilaziti redove za toalete i pisoare dok nas ne pozovu. To se desilo u 9:15 sati kad su iz sela krenuli trkači mog, crvenog vala sa devet korala. Vidim da je poseban ponos biti crveni val iako ni tu niko ne ide na Olimpijadu (iza nas su bijeli val u kojem je Edina, zatim plavi i žuti – svi imaju po 9 korala). Tu je ipak dosta Sub-Elite trkača sa rezultatima ispod 2:25, ili barem ispod 2:30. „Hajde vi brzi, znate koji ste“, poziva tip sa razglasa koji je stalno zbijao neke šale. Ali tip koji očito poznaje trkačku materiju, a ne neko postavljen samo da lupa bezveze. Iznad sela je stalno helikopter koji snima za TV prijenos, nadlijeću i dva vojna aviona, a onda i cepelin.

„Najteži dio je iza vas“

Redamo se po koralima na izlasku iz sela i prvo puštaju prva četiri da krenu pješke prema startu. Ima oko kilometar hoda do starta u Hopkintonu. Nakon nekoliko minuta kreću zajedno trkači iz petog i mog šestog korala. Jedna volonterka govori: „Najteži dio je iza vas“. Šala, ali i istina. Napravio sam oko 8.000 koraka prije starta trke. Samo da mi je krenuti sa trčanjem, jer ovo čekanje je najgori dio. Volonteri često djeluju kao da razumiju trčanje, a ako ne, sigurno razumiju svoj dio posla. Na tom hodu između kuća sa lijepo uređenim travnatim dvorištima već nailazimo na navijače. Neki su u svojim dvorištima napravili roštilj i uz razglas sa zvučnika i glasno bodrenje ispraćaju trkače. Na putu prema startu nailazimo na bidone sa kremom – zaštita od sunca. Postavljeni su na svako tridesetak metara duž staze (do starta) i mnogima su sigurno pomogli jer je već prije trke bilo jasno da ćemo se sunčati do Bostona.

Prije starta još jedno kompletno selo sa toaletima, ali nisam morao tamo. Idem direktno u svoj koral, a volonteri provjeravaju da dođeš isključivo tamo. Iz svojih Major iskustava u Berlinu i Bostonu samo za dvije stvari bih prednost dao Berlinu: 1. ravna staza, 2. impresivan start. U Berlinu je start moćan doživljaj (sjećam se da sam bio dvadesetak metara iza Kenenise Bekelea), dok u Bostonu i tu krećeš sa valovitog terena pa ne vidiš puno ni naprijed, ni nazad. A elita je već na 5. kilometru. Na impresivan start svakako utiče i činjenica da u Berlinu trči puno više maratonaca.

Kao jedan stadion

Staza jeste valovita, ali kad ideš u Boston, ne gledaš previše na taj dio u smislu da želiš postići svoj najbolji rezultat. To je trkačko hodočašće, i ta staza kao nijedna druga, nudi toliko istorijskog za maratonca, toliko sadržaja, da djeluje kao jedno kompaktno sportsko borilište. Kao da je to jedan stadion ili dvorana, iako se proteže na 42km. Ne samo zbog navijača, nego što čitav tok staze ima mjesta koja su na neki način učinjena kultnim punktovima ili obilježena nekim od najlegendarnijih maratonskih priča (više sam o tome pisao u ranijem tekstu: LINK).

Šta se ovo dešava?

Svoje ciljeve sam ipak postavio visoko i tako sam se spremao za Boston. Naravno, nisam ni pomišljao na lični rekord, ali na maraton oko 3h i koji sekund ispod – da. Takav mi je bio trening i sa skoro 600km u martu ne bi imalo smisla se drukčije postaviti. Ne treniraš toliko da onda trčiš u trening ritmu. Ali da tu nije stanje kako treba sam osjetio već poslije 2-3 km. Bio sam težak, slično kao i prije dvije godine na ultramaratonu u Sarajevu i maratonu u Istanbulu gdje sam trčao 3:31. Kad se ugrubo secira Bostonska staza kod većine Youtubera ili u tekstovima ćete naći da se trči prvih 10km nizbrdo, zatim ide ravno do 26km, potom Newton brda do 34. kilometra, a onda opet nizbrdo. Ipak staza je jako valovita čitavim tokom, pa tako i u onih prvih 10km. Kad sam na prvih 2-3 km osjetio da nisam OK, pomislio sam da se možda trebam „razradit“ koji kilometar i krenut će. Dešava se ponekad. Ali nosio sam HR monitor oko prsa i vrlo brzo je počeo pokazivati oko 170 otkucaja po minuti. Ta brojka je već moj prosjek na 7. kilometru. Kad dođem otprilike tu ili na 172/min mogu držati ritam još 45-60 minuta i onda ide silazna putanja. Dakle tako nešto ne želim prije nego dođem do 30. kilometra. Zbog toga mi je bilo već prilično jasno da će bit patnja u drugom dijelu, ali opet računaš: možda nije to – to, možda je neka greška, monitor je već star, jedva se spojio na sat, itd. Uglavnom malo sam opušteniji u pritiskanju, ali otprilike se držim u ritmu. Možda bih bio bliže 4:10/km da sam se osjećao dobro, ali i ovako sam istrčao polumaraton za 1:30:08 po službenim prolazima, što je u okviru plana. U principu je ovo idealna opcija, jer da sam u dobrom stanju, ovakvo trčanje bi me dovelo relativno svježeg do prvog Newton brda.

Scream Tunnel

Pokušavam pratiti stanje uz stazu, jer je dosta trkačkih punktova, jako malo je mjesta koja su ostavljena bez navijača… Prolaze Ashton, Framingham, Natick i znam da sad ide Wellesley. Hoću da osjetim taj Scream Tunnel koje rade studentice Wellesley Collegea. Negdje je na 21. kilometru. Desetine plakata „Kiss me“, „Come on Dilfs“ i slično. Bolje se malo odmaknuti od ograde jer vrištanje razara uši. Trkač ispred mene zastaje i ljubi cure na ogradi. Moj prolaz na 21. kilometru je 4:17/km. Svježe oženjen čovjek. U nekom relativno pristojnom ritmu sam se držao još do prvog Newton brda. Trudio sam se i da ne forsiram jer mi je bilo jasno da nema ništa od moje trke, ali mi to nije ništa pomoglo jer je na prelazu iz 26. u 27. kilometar krenula malo teža patnja.

Heartbreak Hill

Na tom prelazu počinju Newton brda. To su četiri uspona između 27. i 34. kilometra. Kao da dosad nisam skupio dovoljno valovitog terena. Edina je brojala ova brda, ali nema smisla jer i između tih uspona postoje manji usponi. Išao sam koliko sam mogao da svedem svoju patnju na minimum i pratim događanja okolo. Navijači ne znaju kako da me prozovu pa neko čita Sweat Elite sa majice (neki prepoznaju popularni kanal), drugi doslovno broj 5274 i podržavaju. Ovo je crveni val, a ja sam među onima koji su usporili i pored kojeg prolaze kao da stojim. Dolazi 34. kilometar, zloglasni, ali i slavni Heartbreak Hill. Prije uspona ogroman transparent: „Heartbreak Hurts. You’ll Get Over It“. Moj 34. kilometar je očekivano najsporiji: 6:08. Na vrhu brda: „Congrats on summiting Heartbreak Hill“ – kao da smo se popeli na planinu.

Citgo – Hereford – Boylston

Slijedi k’o fol lakši dio… – možda ako si trčao dobru trku. Ipak i zadnjih osam kilometara je valovito. Za mene je sad svejedno, može bit i nizbrdo ili ravno. Sa ovakvom trkom, muka je kako god. Navijača je sve više jer ulazimo u Boston, a bučnije je i od Scream Tunnela jer je veliki broj ljudi s obje strane staze. Evo ga i Citgo znak – trkači u Bostonu se decenijama (konkretno od 1965. godine) raduju jednom običnom reklamnom natpisu za benzinske pumpe jer znači da su stigli na samo jednu milju od cilja. Čekam tu legendarnu „Right On Hereford, Left On Boylston“ – oko kilometar prije cilja dolazi skretanje desno u ulicu Hereford, a onda lijevo u Boylston.

Kolaps je tema dana

Nakon skretanja u Boylston ostaje još nekih 600m ciljne ravnine. Ali čim sam skrenuo vidim curu ispred sebe kako nekontrolirano maše rukama i naginje se prema nazad. Momak koji je trčao uz nju u tom trenutku nije stigao reagovati jer je otišao još korak ispred. Krenula je padati na leđa, ali sam natrčao na vrijeme i uhvatio je da ne padne. Tip je rekao: „Go for your result“. Nije da idem po neki rezultat, ali on se nastavio brinuti za nju. Kao i mnogi tog dana morala je dobiti medicinsku pomoć. Njih dvoje su prehodali tih zadnjih oko 500m, a ona je ipak na kraju imala rezultat 2:59:49. Startala je iz bijelog vala i stigla me. Sjeli su je u kolica i odvezli. Vidim da ima WA profil. Američki sistem koji nosi takmičarsko bavljenje atletikom od malih nogu kroz školu/fakultet je neka druga priča i ključni razlog zašto je tamo tako veliki broj odličnih trkača/trkačica. Naravno, na vrućem (ili bilo kakvom) maratonu nije bitno samo koliko si spreman, već i koliko se forsiraš. Padaju i najbolji.

Skoro 1.000 DNF

Kakav ružan temperaturni prijelaz smo imali tog dana govori činjenica da skoro 1000 maratonaca nije završilo trku, a radi se u najvećem dijelu o trkačima koji su mjesto u Bostonu izborili kao kvalifikanti, odnosno jako dobri i iskusni trkači. Kad bi uzeli samo ove koji nisu završili trku dobili bi najmasovniji maraton na Ex-Yu prostorima (uz izuzetak Ljubljane). Trku je startao 26.491 maratonac, a završilo je njih 25.530, odnosno 96.4 posto. To su trkači iz 128 zemalja.

Moje trčanje

Moja trka rezultatski nije protekla dobro jer sam u pripremama napravio korak više nego što je trebalo i došao sam potrošen. Imao sam i dva jaka maratona u decembru (2:55 i 3:00). Moje greške su uvijek u tom smjeru, a ne u podtreniranosti. Dio se može pripisati valovitoj stazi i vrućini, ali sigurno ne toliko pa da trčim 3:20:35. Sigurno ne toliko da sam težak od početka. Radio sam po istim principima koji su mi donijeli najbolje maratone, a eksperiment je bio u povećanju kilometraže koju sam ovaj put pokušao bolje podnijeti ubacivanjem treće, lagane sedmice. Ta „lagana“ sedmica u stvari i nije bila baš lagana. Nekoliko promjena koje se u trenutku ne čine velikim su dovoljne da dobro zezneš kompletnu trku. Ali vrlo brzo sam se pomirio s tim jer je ispunjen prvi cilj da istrčim Boston i nakon toga jedini osjećaj može biti zadovoljstvo.

Ćopić ili Boston?

Ako razmišljam o tome gdje sam trčao sličnu stazu, onda su to maratoni Stazama Branka Ćopića i Atinski (oba 2018. godine). Ipak mislim da Boston ima težu stazu bez obzira što kod spomenuta dva Garmin pokazuje više elevacije. Djeluje kao beznačajan statistički GPS podatak uhvaćen ko zna kako (sa koje krošnje stabla ili zgrade?). Ni na spomenuta dva maratona se nisam nešto ekstra proveo (Ćopić 3:18, Atina 3:31). Međutim u Bostonu nije bitna težina staze, nego proći je kao jedno kompletno maratonsko hodočašće. Atina jeste autohtoni maraton, ali ovo je mjesto koje je temelj maratonskog trčanja kakvo imamo danas.

Volonter ne može biti svako

Po ulasku u cilj medicinsko osoblje motri u kakvom stanju su učesnici. One koji se čine imalo kritični pitaju treba li im ikakva pomoć, mnogi završavaju u kolicima i medicinskim šatorima. Oni koji „mogu o sebi“ nastavljaju prema okrepi. Dobivamo poncho za ogrnuti se, a nakon 20tak metara nailazim i na čovjeka koji trakama lijepi poncho tako da ne spada sa ramena. Isto je i sa vodom, koju nakon što trkači popiju nailazi djevojka i kupi čaše – govoreći: „Pomozite mi da oborim rekord u broju skupljenih čaša“. Ludim detaljima dižu organizaciju na neku novu razinu. Oko vrata jedne žene natpis: „Trideset godina dijelim vodu trkačima Bostonskog maratona“. Volonteri su fantastični. Biti volonter u Bostonu je također stvar prestiža pa mnogi budu i odbijeni prilikom apliciranja za ovu „funkciju“.

Dupli paket

Dobivamo i veću kesu sa okrepom, koja sadrži dosta tekućine, proteinskih napitaka i hrane. Ovo me iznenadilo jer smo i u startnom paketu dobili adidas majicu plus proizvode sponzora kao da se radi o trci u BiH. Sjećam se da sam u Berlinu 2019. godine dobio samo startni broj. Ne želim porediti sa drugim maratonima koje sam trčao, već samo u konkurenciji Majora. Kotizacija za Boston je 235 dolara i sve smo dobro platili, ali nije puno jeftinije ni u Berlinu. Ipak u Bostonu imamo prevoz do Hopkintona, dobar startni paket, 50-metarske okrepne stanice s obje strane staze na svaku milju tokom trke (prvi dio stanice Gatorade izotonik, a u nastavku voda) i finišerski paket sa okrepom koja vas može osigurati na par sati nakon trke, dok se ne vratite u sobu.

Zabava poslije maratona pod nazivom „Mile 27 – Post-Race Party“, nije nudila bogznašta, osim duge, spore redove za hranu i piće, pa smo je zamijenili Gordon Ramsay Burgerima. Mile 27 zabava, sa svirkom koju su trkači slabo percipirali, je jedina stvar koja nije bila nešto posebno, a tiče se Boston Marathona.

Za kraj

SAD su šesnaesta država u kojoj sam trčao maraton i moj je zaključak da bih definitivno opet volio u posjetu. Trčanje je fantastičan sportski hobi jer nas tjera da pronađemo načina za takvu posjetu, a motivacija su svakako veliki sportski ciljevi koje nude Major maratoni kao New York i Chicago. „No Rush“ (bez žurbe), što bi rekli Ameri – dok ti u stvari prave pritisak da platiš ispostavljeni račun čim si završio obrok. Koliko je ovo veliki, prvenstveno finansijski izazov, za nas koji dolazimo iz BiH, sam tek kompletnim iskustvom mogao potpuno razumiti. Sve je skuplje u odnosu na skupu zapadnu Europu. Ipak, tamo je Boston, tamo je najveći maraton na svijetu. Tamo su tri svjetska Majora. Tamo je sve show.

Moja maratonska lista

Vaši komentari

Banner