AZRA MUFTIĆ: Odustajanje, ipak, nije opcija

Jutro.14.05.2024. Četrdest osam sati je prošlo od mog prvog istrčanog maratona.

1154
Foto: Fabrika fotografa (Maja)

Piše: Azra Muftić

Obuvam štikle i krećem na posao. Zastanem. U glavi pitanje „Jesam li normalna? Odakle ideja za štikle?“

Krenem natrag po patike. Ma ne, odustajanje nije opcija. Ipak štikle. Pregurat ću. Kao što sam pregurala i u nedjelju. I to sve sa osmijehom na licu.

Nisam oduvijek trčala. Trčim unazad pet godina. Pregurala sam prvo trčanje na traci u dužini od 3km, pregurala prvu kakanjsku peticu, pregurala prvu desetku u Stocu pa prvi half u Banovićima. I u svim tim preguravanjima sam zavoljela trčanje i istrčala mnogo petica, desetki i halfova. Naravno da se javila želja da probam istrčati i maraton. Tekstovi u vezi prvih istrčanih maratona koje sam čitala na Moje trčanje su samo doprinijeli još većoj želji da se okušam i u trčanju maratona.

Ipak, kad sam neke tekstove pročitala i kad sam vidjela da trkači imaju svoje trenere koji im pripremaju planove trčanja, malo bih se pokolebala u toj svojoj želji da istrčim maraton. Moj jedini trener je bio trener za half na Garminu Jeff Galloway po čijem sam planu trenirala za sarajevski polumaraton ispod 2h i uspjela u tome. „Nema veze što nemam trenera, ipak ću se početi spremati.“ Odustajanje nije opcija.

Prošle godine sam se sama počela spremati za sarajevski maraton, ali zbog zdravstvenih problema u vezi sa štitnom žlijezdom i savjeta ljekara da ipak u tom periodu ne trčim tako fizički i mentalno zahtjevnu dužinu, ipak svoju želju stavljam na čekanje.

Negdje početkom januara ove godine, kad sam se već navikla na terapiju za štitnu, donosim odluku da ove godine trčim maraton. I to sarajevski. Šta ću kad volim Sarajevo, a i nekako red je da prvi bude u glavnom gradu jedine nam države. Počela sam sa pripremama na svoju ruku i uz pomoć trenera sa Garmina ali za half. Vjerovatno ćete pomisliti naivno jer sam i ja to isto mislila ali nisam odustajala. U januaru i februaru sam istrčala po više od 100 km. Imala sam treninge snage tri puta sedmično. Inače, treninge snage u teretani Perfectt fit radim zadnjih deset godina, tako da je to vjerovatno doprinijelo tome da dan poslije maratona odradim trčanje i trening snage bez ikakvih problema i da dva dana poslije maratona obujem štikle.

Mart je već bio sporan za moje treninge trčanja i snage jer je bio Ramazan i nisam željela da zanemarim post. Nisam istrčala ni 50 km tokom Ramazana. U aprilu sam sve to probala nadoknaditi pa sam posljednju dužinu od 30 km istrčala 28.04. i to na traci i svojom nepažnjom umjesto da spremim aktivnost na garmin, ja sam je odbacila. Nisam uspjela vidjeti kako mi se puls ponašao po pojedinim dionicama pa me malo bilo strah. Nakon ovih 30 km sam još par puta istrčala peticu i to je bilo to.

Nedjelja, dan maratona.

Uhvatila me neka trema. Sat mi je svako malo govorio da mi je razina stresa visoka i da trebam opuštanje pa sam probala vježbama disanja spustiti razinu stresa.

Moj suprug je krenuo sa mnom u Sarajevo i dogovor je bio da ukoliko mu dozvole da od Hrasnice ide pored mene na biciklu. To mi je ulijevalo neku nadu da će sve biti ok. Nosio mi je vodu, izotonike i hurme.

Utrka je krenula. Ja sam već kod Vječne vatre osjetila težinu u nogama. Pretpostavljam od pretreniranosti u toku mjeseca aprila kad sam pokušavala nadoknaditi propuštene treninge. Naivno,zar ne?

U glavi mi je bilo samo „Preguraj bar do Ć.vile.“ I pregurah.Težina u nogama je polako nestajala. Pomislih „Sad kad su ti već utrnule, preguraj još ovih 37.“

Sve je išlo po nekom mom planu da bar 21 km istrčim za 2:05. Ostatak trke bih rasporedila na tri sata tako da se uklopim u limit od 5h. Iako sam prvobitno još sporije mislila trčati u razgovoru sa mojim dobrim drugom Esminom Brodlijom, zaključili smo da bi to možda bila patnja za mene, pa sam se ipak odlučila za 2:00 – 2:05. Sve je bilo ok do izlaska iz aleje. Kad sam pogledala na sat, puls mi je bio 175 što je već maksimum za mojih 47 godina. Prepala sam se i usporila. „Sići ću sa staze u Hrasnici. “Počela sam hodati. Iza mene je neko progovorio „Hajde, idemo.“

Nisam znala ko je trkač. Sad znam. Bio je to Adis Imamović, kojeg sam kasnije sustigla na 38.km. Rekao mi je da usporim dok mi se puls smiri i sačekam pejsere na 4:30 ili 4:45. Bio je to valjda 20. km. Noge su bile ok. Brinuo me taj puls.

Anita, Samira i Azra

Sustigla me je trkačica. Vidjela sam da je starija od mene i da nosi maratonski broj. Upoznasmo se. Anita Zovko. Rekla mi je da ima 62 godine i da joj je cilj samo da istrči jer je nedavno trčala maraton. Nije joj bilo bitno vrijeme. Bodrila me. Rekla je „Hajde, polako ćemo, malo trčati, malo hodati.“

U glavi sam prebirala te informacije. „Pa, je li me stid sići sa staze u Hrasnici nakon što mi je gospođa rekla svoje godine i da je nedavno istrčala još jedan maraton.“

Ostadoh na lijevoj strani prolaza u Hrasnici. Muž se pojavio na biciklu. „Je li idemo i ovih 21?… Uvijek možeš odustati i vratiti se taxijem”. Kimnula sam, nabacila osmijeh i čekala taj 30. km jer su mi rekli da tek tada počinje maraton. Pojela sam hurmu i nastavila dalje. Na sljedeće dvije okrepe opet sam uzela hurme i zalila kolom. Činilo mi se ok i nije mi bilo mučno od toga. Muž je odbrojavao kilometre. Tu, ili ispred mene ili iza mene je uvijek bila i Anita. Na toj dionici sam upoznala još jednu super pozitivnu ženu. Samira Talić. Ona je već trčala maraton.

I tako smo nas tri uvijek bile tu negdje na udaljenosti od po pet – deset metara.

Najduža dionica mi se učinila između zgrada u Istočnom Sarejevu. Nikad izaći iz zone kafića u kojima su ljudi sjedili i uživali ispijajući kafe i vjerovatno misleći „Vidi ovih trkača, jesu blesavi.“

Na nekom valjda 35. km uzbrdica. Hodala sam. Okrepna stanica sa muzikom. Neka djevojka mi je izlila čašu vode na glavu i vrat. Hvala joj. Kao melem za dušu. Vjetar u leđa. Ponovo počeh pomalo trčati. Negdje prije Grbavice jos jedna okrepna stanica. Žene u crvenim majicama dale su mi krišku limuna. Nikad limun nije bio bolji. Još malo vjetra u leđa. Ne mogu da se sjetim na kojem kilometru su bila mala djeca koja su iz kanistera sipala vodu i dijelila trkačima. Znam samo da mi je prošlo kroz glavu „Pa ta djeca stoje tu duže od četiri sata“ i uzeh čašu vode ne zato što mi je trebala, nego iz poštovanja prema toj dječici koja su nas bodrila.

Foto: Faris Selimović

„Pa zar moramo ući i u stadion“,bilo je moje pitanje volonteru ispred. Da. Ali na stadionu nastaju najljepše fotke. I tako sad imam najljepšu fotku sa trke.

Po izlasku sa stadiona, kad sam znala da je još ostalo 4km, uhvatila me trema. “Šta ako je sad ne uspijem završiti“. Računala sam u glavi. Pa, ta 4km mogu i brzo prehodati i opet ću se uklopiti u limit. Nastavljam dalje i nekako kao da mi se vraća snaga pred kraj staze. Počeh i brže trčati. Čak sam i skočila pri fotkanju.

Ne mogu vam opisati svoju sreću kad sam ušla u cilj. Isti osjećaj sreće sam doživjela kad sam prvi put istrčala peticu, pa desetku, pa polumaraton, pa savladala strah od visine i popela se na jedan od vrhova Prenja (Zelena glava). Osjećaj sreće koji se javlja kad pomjeriš vlastite granice, kad si bolja/bolji nego što si bila/bio jučer, kad savladaš strahove i sputavanja, kad spoznaš koliko si zapravo jak/a.

Da li od te velike sreće, adrenalina ili čega već, uopće nisam osjećala umor. U glavi mi je samo bilo… “Uspjela si. Maratonka si“.

Sa ovom pameću, ali uz bolje pripreme i trenera ću vjerovatno prijaviti i neki sljedeći maraton jer odustajanje nije opcija. Ako kreneš srcem, motivacija će uvijek doći. Meni je to bilo Anitinih 62. Možda, poslije ovog teksta moje iskustvo bude motivacija. Samo treba krenuti i ne odustati pri prvoj prepreci.

Hvala mužu koji provoza bicikl 42 km zbog mene, kćerkama na podršci, drugu Senadu Bajriću koji me nagovorio da počnem trčati, Esminu za „možeš ti to“, raji iz Kakanj za 5 i Kilometar Života, Aniti, Samiri i Adisu za podršku na stazi, Jasmini, Admiru, Jadranu i Omi na super riječima u cilju, prijateljima koji su se iskreno radovali mom uspjehu.

Vaši komentari

Banner