Piše: Adi Musli
Taj proces za prvi Ironman je bio jako dug, gotovo tri godine, a na poslijetku je rezultirao tad za mene vrhunskim rezultatom od 10h:49min.
To je bilo za mene top rezultat jer znam da je Frankfurtski Ironman jako težak i da su tu mnogi, pa čak i profesionalci “slomili zube”. Završenim jednim Ironmanom odrađivam regeneraciju i počinje lagani proces prema drugom. Želja je bila Hamburg, ali je utrka rasprodana bez najave 8 mjeseci prije natjecanja. Bilo je to lagano razočarenje… malo sam se pribrao i počelo je razmišljanje: Šta? Gdje? Da li uopće izlazit na puni Ironman? To je trajalo nekih mjesec dana i u glavi mi se svašta vrtilo. U jednom momentu neću ići na puni, ići cu na dva polu Ironmana, jedan na početku ljeta, drugi na kraju… ali jedan dan doslovno sam se probudio i prve riječi u jutro su bile: ja hoću opet u Frankfurt! Presudile su brutalne emocije prema tom Ironmanu. Toliko sam vezan za tu utrku da mogu plakat od emocija na samu pomisao. Odluka je bila jasna i glasna: Frankfurt opet! Žena je samo mogla potvrditi.
Odmah sam kontaktirao čovjeka koji mi je inspiracija sve ove godine Andreja Višticu, brzo smo se dogovorili i počeli smo polovinom 4-tog mjeseca, ja sam već tad bio u dosta dobroj formi jer nisam imao pauzu i već kroz ove godine znam kako trenirati i kako funkcionira trening za Ironman. Krenuli smo jako, a kako smo krenuli tako smo i završili pripreme – jako, žestoko, bez kalkulacija. Bilo je momenata kad sam mislio da ne mogu više, tempo je bio žestok (jaki intervali na plivanju, na biciklu, na trčanju), vikendi rezervirani za duge vožnje i duga trčanja (jedan vikend normalno lagano dugo trčanje dok je drugi vikend bilo dugo, ali specifično trčanje ). Zadnja 2 mjeseca svaki vikend je imao oko 8 – 9 sati treninga (ne računam dane u sedmici), dana odmora nema u pripremi za puni Ironman. Plivanje nam služi kao oporavak iako su mi plivanja bila strašno teška, intervali su bili ubitačni, ali u plivanju nema opterećenja na zglobove. Iako u trenucima samog treninga sam doslovno ispuštao dušu, poslije treninga bi se jako dobro osjećao i bio bi spreman za sljedeći dan.
Zadnji i možda najteži dio priprema odrađujem u rodnom Livnu. Promjena klime i nadmorske visine svake godine utječe na mene i doslovno svaki moj odmor je pad imuniteta i prehlada 5-7 dana. To je bio moj smrtni strah ovaj put jer znao sam ako se razbolim da bi to moglo biti katastrofalno za mene (onako previše opterećen da me neki virus ne uhvati doslovno nisam išao u zatvorene prostore gdje ima puno ljudi, došlo je do toga kad bih šetao ulicom i neko bi kihnuo, ja bi samo promijenio smjer (ovo nije šala, to je bilo tako). Žena bi mi se smijala po cijele dana, ali samo ja znam koliko sam uložio u ovaj proces i nisam htio ništa prepustiti slučaju… Osjećaj u pripremama je bio odličan jer uprkos velikoj količini umora u ponekim trenucima moje performanse su bile više nego dobre. Četiri dana prije utrke se vraćam u Njemačku živ i zdrav, malo umoran od 18 sati puta. U četvrtak odrađujem prvo intervalni trening na biciklu i nešto brži brick (trčanje odmah nakon bicikla), petak je bio slobodan dan (2. slobodan dan u posljednjih 5 mjeseci) subota jutro, budim se relativno rano oko 7, imam trčanje pa biciklo i na kraju plivanje (sve zajedno nekih 1h:10 min). Potom odlazimo za Frankfurt nekih sat vremena od mene.
Procedura je duga, prvo u centar na check in, ostavljanje opreme za trčanje i krećemo prema jezeru koje je udaljeno nekih 12 kilometara. Dolazimo, a tamo potpuni kaos, ostavljamo auto nekih 5 km od mjesta gdje moram doći … i počinje hodanje prema mjestu gdje trebam ostaviti biciklo, kacigu itd.. To smo odradili i odmah krećemo kući, oko 17 smo bili u Fuldi gdje živimo, malo sam nešto pojeo (juha i špageti sa malo kečapa). Već tad sam na satu imao 20 hiljada koraka… prognoza vremena mi ne ide na ruku, jezero je skoro 27 stupnjeva i plivat će se bez neoprena (u neoprenu plivam 5-7 sekundi brže na 100 metara i potrošnja je puno manja jer nam neopren podiže plovnost i lakše prolazimo kroz vodu). To je bio prvi moj problem, a drugi je bilo nevrijeme koje najavljuju: kiša pola dana uz jači vjetar koji će bit izraženiji u drugom dijelu bicikliranja.
Oko 2:30 krećemo iz Fulde supruga, djeca i ja… već u 4 sata smo bili u autobusima koji voze natjecatelje i navijače na jezero, dolazimo u Langen gdje će se plivat, scene su strašne, mrak, osvjetljenje kao u logoru, kiša lije, nimalo ugodno… Ja odlazim na jednu stranu gdje mogu samo natjecatelji, a moji idu na drugu (tek će me vidjeti par trenutaka prije starta).
Plivanje
Kao i obično scene sa starta su spektakularne. Taj adrenalin se može rezati nožem, srce mi lupa sve jače. Krenuli smo i sa nestrpljenjem čekam ulazak u vodu (znam kako sam trenirao, znam koliko teških plivačkih treninga sam imao). Sa puno samopouzdanja ulazim u vodu i kreće plivanje od 3.800 metara, prvi krug plivam sa vrhunskim osjećajem većinu vremena. U prvom krugu sam mogao plivati svoj tempo (osjećao sam se vrhunski, čak sam imao dosta rezerve, ali čuvam se i držim tempo).
Nakon prvog kruga izlazimo iz vode na kratko, pravimo polukrug na plaži, ulazimo na drugi ulaz i tu nastavljamo ostatak utrke (poslije utrke sam vidio da sam plivao prvih 1.500m u tempu 1:42 bez neoprena što je za mene nekad bilo nestvarno). U drugi krug ulazim jako sa istim osjećajem, ali mi probleme stvara velika gužva, morao sam stajati najmanje 5-7 puta i čekati da se raziđu ljudi i onda bih nastavio tamo gdje mogu proći. To mi je uzimalo puno vremena. Iz vode izlazim u perfektnom stanju sa osjećajem da je trebalo još toliko plivati, ne bi bilo problema. Tranzicija dosta teška i duga (trči se nekih 200 metara po dubokom pjesku uz veliki uspon, ali osjećam se svježe i dolazim bez problema jako brzo do zone gdje su mi kaciga i stvari za biciklo.
Biciklo
Jako brzo sam to sve napravio, trčim do bicikla, ulazim u zonu gdje mi je počelo odbrojavanje za biciklistički segment (i onda kardinalna greška, jedan čovjek iz publike mi viče: “Hej gdje ti je broj!?” Pogledam dole i vidim da sam zaboravio stavit broj oko sebe. To je bio šok i nevjerica. Silazim sa bicikla, skidam sptinrerice, organizatori samo klimaju ramenima i daju mi znak da moram nazad po broj. Najgore od svega je što sam tu vrećicu sa brojem ostavio kod ljudi koji su stavljali te vreće u kamion jer to će nas čekati na cilju kad završi utrka. Počinje sprint nekih 400-500 metara do tih vrećica, dolazim i derem se da sam zaboravio broj u vrećici, skupilo se 10 ljudi i počinje potraga za mojom vrećicom sa brojem. Nakon 2 minute jedan čovjek je pronašao. Stavljam broj i sprint nazad na biciklo (tu sam izgubio jako puno vremena i kako sam prešao preko trake koja mjeri vrijeme to svo stajanje mi je uračunato u prosjek na biciklu (iako sam prvih 12 km vozio sigurno preko 40-42 u statistici stoji 32).
Krećem jako na biciklu i doslovno nakon 200 metara mi na većoj rupi na koju sam naletio ispada bidon sa ugljikohidratima (hrana bez koje nema šanse da bih završio 180 km bicikla). Opet šok i nevjerica, opet stajem sa strane i neki momak trči 100 metara da mi donese bidon sa tekućim ugljihidratima, boca je bila prevelika i vjerovatno je zato ispadala. Uzimam manji bidon sa vodom, prosipam vodu i u taj manji bidon stavljam tu tekuću hranu. Ovaj veliki ostavljam sa strane na ulici i krećem u pohod na 180 km. Kiša pada jako i u nekim trenucima ne vidim ništa ispred sebe. Da stvar bude još gora odjednom vizir na kacigi mi jako magli. Pokušavam sve da ga osposobim, ali ne ide i prinuđen sam ga bacit sa strane i nastavit bez vizira. Kasnije mi je to stvaralo velke probleme jer kiša mi je udarala direktno u lice. Vozio sam jako, rekao sam sebi – idem jako na biciklu i znao sam unaprijed da od spektakularnog maratona nema ništa jer ću mišiće potrošit na biciklu. Ali vodio sam se time – bolje jako biciklo nego jak maraton (na jakom biciklu mogu puno više vremena dobiti, nego na jakom maratonu). Iako jako teški uvjeti 180 km uspijevam završiti ispod 5 sati sa prosjekom 35.5 km/h po mom Garminu.
Trčanje
Na tranziciji sam se zadržao oko 6 minuta. Na prvim kilometrima je bio solidan osjećaj, ali vjerovao sam da će taj osjećaj brzo nestati, jer biciklo je bilo jako teško i noge neće moći jako dugo. Nakon 12 -13 kilometara dolazi na naplatu jača vožnja na biciklu, do tada mi je tempo oko 4:50 – 4:55, osjećaj je da mogu držat taj tempo ili eventualno 5:00, ali sve je teže (puls mi je jako nizak, 130 u prosjeku, pluća su u odličnom stanju, ali noge ne mogu brže, mišići nogu su na granici… I onda kad mi je bilo najteže, kad sam već pomalo počeo padai sa tempom, tu je bio moj prijatelj Ermin (poznajemo se još iz dana kad smo igrali nogomet i stalno smo u kontaktu pošto je on ušao u svijet triatlona i Ermin je budući Ironman 100%) koji mi je pomogao u zadnja 3 kruga. Trčao je samnom par kilometara u svakom krugu, davao mi podršku i govorio mi da ako nastavim imam Ironmam ispod 10 sati… Uz takvu podršku nisam želio popustiti iako su noge i glava bili na najvećem ispitu u mom životu. Doslovno me bolila svaka kost i svaki mišić na tijelu. Na biciklu sam 3 – 4 puta bio mokar kao iz vode da sam izašao i isto toliko puta sam se osušio na vjetru – to je sigurno doprinijelo da je tijelo još više iscrpljeno i bolno. Nekako sam uspio doći do četvrtog kruga gdje znaš da si blizu, a tako daleko.
Svaki kilometar “godina”. Dolazim do zadnja 2 kilometra i čak sam nesvjesno podigao tempo, valjda od emocija i uzbuđenja. Približavajući se crvenom tepihu emocije su bile na vrhuncu i sami taj ulazak na crvenu stazu je bio strašno emotivan (prođe ti kroz glavu sve što si prolazio da bi došao do cilja na Ironmanu). Na kraju me čekaju moji najmiliji… suze, sreća, bol – sve je pomiješano. Daria mi govori da idem jer ne znamo imam li rezultat ispod 10 sati. Prelazim ciljnu ravninu, padam doslovno od umora. Organizatori me pokušavaju dizat sa poda, ali ne uspijevaju jer morao sam se isplakat da me nitko ne vidi.
Konačan rezultat 9:55 minuta. Iako sam znao da sam u odličnoj formi i znao sam koliko sam radio, nisam očekivao ovakav rezultat (posebno što je biciklistički segment jako težak, sa oko 1600 metara vertikalnog uspona (dovoljno govori da skoro 1000 ljudi nije uspjelo završiti utrku), ali na kraju nitko sretniji od mene.
Swim – 1h:09 (01:49/100m)
Bike – 4h:59 (35.38 km/h)
Run – 3h:33 (5:00 km/h)
Sad se lagano oporavljam, radim lagane treninge, ali već imam planove i ako bude sve u redu dogodine želim u Hamburg 1. 6. Ja sam uvjeren, ako sve prođje kako treba, da bi to mogla biti povijesna utrka jer moj limit još nije niti na vidiku. Posebno ako uzmemo u obzir da sam u ozbiljnom biciklizmu tek 3 i pol godine. Ja sam tek na 70 % svojih mogućnosti, ali i na druge dvije discipline mogu računati na dobre pomake.
Moja želja je da trčim maraton u tempu 4:30 – 4:40 poslije jakog bicikla. Da li je to moguće znat ćemo već 1. 6. 2025. godine, a do tada šaljem sportski pozdrav čitateljima Moje trčanje.
Vaši komentari
