Piše: Ferid Ekinović
Prvi put 1987. godine poslije izlaska iz JNA i 1996. godine poslije izlaska iz Armije BiH.
Onda sam naravno kao i većina trkača, počeo da trčim da bih skinuo kile i to se pretvorilo u nešto što je postala svakodnevica i pogotovo se razvilo nakon što sam sve manje igrao basketa, jer jednostavno ove današnje omladine sve manje ima na koševima. Nisam imao s kim da igram i počeo sam da trčim trke.
Prvi je bio Sarajevski polumaraton a onda sam počeo da trčim sve, od trail trka do maratona. Izdvojio bih Berlinski i Bečki maraton gdje startam zajedno sa još 55 hiljada ljudi iz svih dijelova svijeta, što je nešto baš posebno.
Za sami triatlon sam relativno kasno saznao jer kod nas taj sport nije razvijen i kliknuli smo odmah na prvu, jer sam oduvijek volio plivanje, ronjenje, skokove u vodu i u tome sam bio dobar.
Biciklo sam kao i mnogi, čitav život vozio, a sa pojavom brdskih bicikala i vožnjom po planinama i to je postala nova ljubav. Prvi triatlon mi je bio sprint triatlon Green Lake na Jablaničkom jezeru i iako nisam imao ni pravu opremu, dobro sam ga odradio i rodila se ljubav. Nakon toga slijede mnogi drugi, od sprint distanci do half distanci, uglavnom u regionu i na kojima redovno budem na postolju u svojoj dobnoj grupi, trenutno grupi 55+, a u budućnosti se nadam i 80+ aBd.
Kada sam prvi put čuo za Ironman, tada mi je to bilo nešto što sam mislio da neću moći nikada, pogotovo što sam redovno imao problema sa grčevima na dužim trkama i mislio sam – nešto što traje duže od 5 sati i 40+ kilometara neću moći nikad odraditi, ali kako sam uz pomoć svog trenera Jasmina Harbinju počeo ozbiljnije trenirati i odraditi par half distanci, shvatio sam da bi uz prave treninge možda mogao i to.
Kada sam prošle godine prijateljima Edinu i Dini rekao da razmišljam da se prijavim na Ironman u Italiji, slijedili su motivacioni govori od njih, “ne možeš ti to”, “jesi normalan”, ” znaš da su te satrali grčevi na Vučku i Skakavac trailu”, “znaš li ti da imaš skoro 60 godina” i još mnogi drugi jezici. Naravno, to mi je dalo snagu da se prijavim i počnem sa treninzima po planu svog trenera Jasmina Harbinje.
Ono što sam prvo vidio da neće nikako biti lako, mora se trenirati svaki dan, redovno dva treninga dnevno, a odmaraš kad imaš lakši dan od 2 sata vožnje bajka u zoni 2 i trčanja 5k također u istoj zoni. Kad su duge vožnje bajka od 180, 190 i 200k i duga trčanja od 25+ kilometara, onda u ljetnom periodu morao sam startati redovno u zoru i sa prvim svitanjem.
Kod nas je jako teško naći dobru rutu za dugu vožnju bajkom jer su ceste u lošem stanju, gužva je na cestama, a većina šofera je posebna priča i kad vide biciklistu na cesti, pogotovo ako mu piše još vegan na leđima, onda ga gledaju samo kao smetnju na cesti, sviraju, prolaze previše blizu i bez smanjenja brzine i dolazilo je do dosta raznih neugodnih i opasnih situacija.
Došao je konačno i taj dan, završetka priprema i odlazak u Italiju na trku. Dočekalo nas je užasno vrijeme u Cerviji, poplave su bile u blizini, a more je bilo takvo da smo mislili da će otkazati plivanje što meni naravno nije odgovaralo jer sam na plivanju uvijek pravio razliku pa su me jači biciklisti na biciklu, koji mi je najslabiji od ova tri sporta, tek kasnije stizali. Noć pred samu trku, glavni je problem kako na vrijeme zaspati od nervoze, a nije pomoglo ni što je ispod balkona bila do kasno i neka zabava, ali nekako sam zaspao i ustajanje je bilo u 4 ujutro i polazak na start. Na jutro trke, more je bilo uzburkano i valovito, ali ne toliko da se ne može plivati.
Start je označen poslije čekanja od četrdesetak minuta na plaži i odlučio sam da po prvi put, zbog dugog dana koji je slijedio, ne idem brzo na plivanju i probam da otplivam za sat i nešto, što sam na kraju i uspio. Ali nije ni plivanje bilo lako, u vodi sam odmah na početku dobio dva udarca u glavu. Nisam vidio ko je, ali sumnjam na ona dva momka Samira Silajdžiju i Igora Isanovića. U jednom trenutku čujem pištaljku od sudije na jet skiju i shvatim da meni svira da se vratim jer sam počeo da plivam prema Hrvatskoj. Izlazim iz vode i slijedi duga tranzicija i prelazak na biciklo i kako je poprilično dugo, oko 500 metara od uzimanja bicikla do sjedanja na biciklo, dobio sam savjet od trenera da ne oblačim odmah biciklističke patike nego da ih nosim u ruci do zone sjedanja na biciklo, ali i tu sam dobio opomenu od sudije da moram odmah obući patike ili slijedi žuti karton.
Vožnja bicikla je posebna priča, 180km dosta ravne ceste sa jednim brdom koji se dva puta ponavlja i nije trebalo da predstavlja nešto posebno teško, ali vjetar koji je na trenutke jako puhao me baš izmorio. Na drugom krugu i pri dolasku na brdo, na 140. kilometru mi je bilo baš teško, ali sam nekako izgurao. Neki su i silazili sa bicikla i gurali ga pored sebe. Viđao sam dosta padova na biciklu, hitna je imala dosta posla. Mnogi iskusniji biciklisti su vozili u zavjetrini koja nije dopuštena na ovoj trci, tako da sam biciklo jedva čekao da završim i nisam uspio da ga odradim u vremenu koje sam zacrtao.
Krenuo je maraton, godilo mi je što sam konačno sišao sa bicikla, pa sam krenuo poprilično lagano i bez imalo teškoća trčati, ali poslije dvadesetog kilometra, prestao je vjetar i poprilično je ugrijalo, a nije pomogla ni kaldrma u starom dijelu grada pa je pejs počeo dobro padati. Tuširanje je bilo na svakoj okrepi, popio sam tonu gelova, ali na kraju kad čuješ: „You are an Ironman“, to je poseban trenutak i sve muke se zaborave.
MT napomena: Ferid Ekinović (dobna kategorija 55-59 godina) je Ironman Italy Emilia Romagna završio za 12 sati, 17 minuta i 42 sekunde.
Ganjao sam vrijeme ispod 12 sati, nisam uspio ali na kraju, s obzirom na uslove, bio sam prezadovoljan. Na kraju samo bih poručio ovima što me sad zovu na kafu, Dini Lokmiću, Edinu Kadiću, Muhidinu i Reufu Husejnoviću, taksistu Erminu M: “gdje ste bili kad sam bio niko”.
Vaši komentari
