DRAGAN PINJUH: Moj put do prvog istrčanog maratona

Priča o jednom ogromnom minijaturnom ostvarenju, borbi sa samim sobom, dizanju i padanju, patnji i uživanju... ili jedna obična priča o ispunjenju sna jednog slučajnog trkača rekreativca.

231

Piše: Dragan Pinjuh

Najprije, kako je i red, da se predstavim… Ja sam Dragan Pinjuh, iz Mostara, godina 47, obiteljski čovjek, s poslom koji podrazumijeva sjedenje i rad za računarom.

Još nekada u fakultetskom dijelu života sebi postavih cilj da nekad u životu istrčim jedan polumaraton. To mi se činilo izvedivim kada sam prvi put čuo da se ta duljina trči, ali nikada ništa ni blizu početka realizacije tog cilja nisam napravio. Rekreativni trkač postadoh silom prilika, pod što podrazumijevam višegodišnje pozive, nagovore, poticaje kolegica s posla… dok se konačno sila zvana „COVID 19“ nije uključila. E, ona me primorala da krenem s trčanjem 2021. godine, jer mi u to vrijeme treninzi u dvorani nisu bili mogući. Početkom 2. mjeseca, kad u Mostaru dan još kratko traje, često pada kiša, a kada ne pada kiša onda puše bura, ili jugo, ili kombinacija nekih od gore navedenih atmosferskih (ne)prilika, konačno sam se odvažio i došao na prvi trening Sanus Motus škole trčanja u Mostaru. Moje tadašnje fizičko stanje je bila solidna mišićna utreniranost, godinama održavana kroz funkcionalne treninge i/ili treninge snage, ali trčanje… ništa. Običavao sam reći kako trčanje bez lopte, ili nekog drugog rekvizita baš nema nikakvog smisla. Mislim, osim ako te potjera neki pas… logično!

E, u takvom fizičkom stanju i s još nedovoljnom motivacijom, jedne hladne večeri u kojoj je baš fino puhala bura, a moja oprema za trčanje je bila na granici pokućne trenerke i odjeće za rad u bašti, krenem s prvih istrčanih 15 minuta vrrrrrlo laganim tempom. Kako sam sam bio ponosan što sam izdržao i što se nisam izvrnuo, baš to dobro pamtim, kao što pamtim i kako sam glupo i začuđeno izgledao kad trener reče… “eh, idemo sad još 15 minuta malo jačim tempom”. Uglavnom nije bilo sjajno, ali sam preživio. I opet sam bio jako sretan dok nisam došao pred ono što Mostarci znaju kao „Velike stepenice“, njih točno 112, ne brojeći i onih 11 naknadno dozidanih. E’ kad tada nisam zaplakao…’ko će se popet’ do kuće, a noge jedva vučem.

Nakon tog prvog treninga sam naredao puuuuno dobrih (i nešto loših) treninga, upoznao puuuno dragih osoba, odradio puuuno dobrih utrka i sve u svemu trčanje je, od tih početnih muka, postalo dio mene i dio mog identiteta. Već me naveliko obitelj počela zapitkivati…gdje je sljedeća utrka, gdje sad ideš/idete!? Naravno, moje trčanje je i dalje bilo skromnih rezultatskih ostvarenja, ali su se granice uvijek pomalo pomjerale i ja sam osjećao napredak, a to mi je uvijek najjača motivacija. I, nepune tri godine nakon tog prvog treninga pomakoh granicu i pomakoh cilj na nešto što sam kao dijete, gledajući maratonska natjecanja, odredio da je samo za profesionalce i „vanzemaljce“ nikako za običnog, prosječnog čovjeka… Istrčati maraton, pravi pravcati cijeli maraton od 42 i kusur kilometara. Krenula je ta ideja u mojoj glavi sve jače zvoniti, ali sam joj uspješno odolijevao neko vrijeme. Ali džaba… nije bilo povratka, bila je sve jača, a moja volja za otporom sve slabija. Da bih ostao koliko-toliko realan, postavim sebi cilj, „ako istrčiš polumaraton u Splitu i Mostaru kako treba i pomakneš vrijeme, to je znak da možeš ići dalje s pripremama“. Split 1:52, Mostar 1:50… Znak je rekao: Idemo! Još dugo sam šutio i kuhao, ništa nisam govorio, a onda… nekako s proljeća… uplatim kotizaciju za Ljubljanski maraton najavljen za 20. 10. 2024. godine, javno objavim da počinjem s programom priprema od 1. 7., a do tada redoviti treninzi s mojim Sanusovcima.

U međuvremenu sam čitao razna iskustva, preporuke, članke, programe, pitao i pričao s onima koji su se već upisali u maratonce (posebna zahvala našem Đaniju), uzimao sve ono što sam mogao koristiti da se na neki teorijski način pripremim za ono što tek treba doći kao veliko finale. Konačno, uzmem program od tri treninga tjedno, ponedjeljak, srijeda, petak, ili utorak četvrtak subota, kako se uklopi u raspored. Program koji sam koristio sam pronašao na nekoj od stranica koje se bave temom trčanja, ne mogu više ni pronaći link, ali je raspored treninga prikazan u excel tabeli koja, u ovisnosti od željenog rezultata, ili na temelju ranije ostvarenog rezultata utrke, pravi program treninga od tri dana, redom: dionice, tempo i duljina/izdržljivost, ali čak računa i pace za pojedini trening. Ovim putem se javno zahvaljujem onom koji je ovako nešto pripremio. I tako, krenem ja 1. 7. 2024. prvi trening… odlično urađen pa drugi odlično urađen, a umjesto prvog vikenda dužine uleti Konjički cener, utrka koju ne propuštam… 49:11, još jedan PB. Uglavnom, unatoč nesnosnim vrućinama tih dana u Mostaru, vrijedno odrađujem sve treninge, osjećam se odlično. Najviše sam se pribojavao treninga dužine, jer bez obzira na sporiji tempo trčanja, prelazak poznate granice od 21 kilometar i ono što slijedi nakon toga je bila velika nepoznanica. Kako vrijeme odmiče moje samopouzdanje raste, osjećaj utreniranosti je sve bolji, a treninzi, iako guraju do krajnjih granica, se s lakoćom odrađuju. Dužina 24 kilometra bez problema, sljedeća 27 kilometara bez problema, a onda na dužini od 32 kilometra… zid! Ne baš doslovno zid, nego doslovno asfalt… Jedna od neravnina, koju inače dobro poznajem i bezbroj puta sam prošao tuda, ovaj put mi je svezala noge i pozvala me da se naklonim, do poda, baš do poda. I to, pazi, taman završetak 30. kilometra… maratonski zid, zar ne!?

Ustajem, glava nije udarena, koljena ništa, samo dotakla zemlju, sve ok, osim lijeve ruke, kojom sam se pokušavao zadržati da ne padnem s pločnika na cestu. Gledam, krv lije, otvorena poprilična posjekotina, nema šta, idem na šivanje. Rezultat, 4 šava, par ogrebotina i tura antibiotika da se ne bi infekcija razvila. Nisam se baš družio s antibioticima prije, ali brzo sam uhvatio ritam, svakih 12 sati tableta, a treninzi mogu i sa zavijenom rukom, ništa ne smeta, ipak ja imam program, nema izvlačenja. I zaista, sve dobro funkcionira. Dočekam skidanje šavova, sve lijepo završeno, ali nešto se čudno osjećam, neka mučnina me mori. Isti dan kad sam se riješio šavova, dopala me neka od viroza koje su tih dana harale gradom. Četiri dana bez hrane i uz nešto sitno tekućine su me iscijedile. Rezultat 4 kila manje. Na trenutak pomislim, možda i nije tako loše, baš mi je bilo viška, ali čak ni meni nije bilo smješno, ili se samo nisam mogao nasmijati u tom trenutku. Hajde, računam, izdrži još 7 dana, možeš ti to, onda počinje zasluženi godišnji odmor, naspavat ćeš se, onda trčanje uz more, program se nastavlja, hrabrim sam sebe. Dan prije polaska na more osjećam da se opet nešto sprema… O ovom iskustvu ne želim pisati, samo ću reći da je značilo mjesec dana potpuno bez trčanja, tri različita antibiotika i mnoštvo neprospavanih noći. Sve ono što sam vrijedno trenirao i mučio se u prethodnom periodu sada je palo u vodu. Bez ikakve nade da će biti moguće nadoknaditi izgubljeno vrijeme u kom nisam trenirao. Sjetih se kako sam sreo prekaljene trkače i maratonce Ersana i Edinu u Makarskoj i požalio se kako imam pauzu u treniranju, ali kao nadam se da ću uskoro nastaviti, i onog Ersanovog pogleda u stilu… nadam se i ja, ali teži slučaj. Svaki dan moja frustracija zbog netreniranja raste, a fizička sprema pada… Tek negdje krajem 8. mjeseca pokušam ubaciti kratki trening trčanja i ponovno proživim onaj užas s gore opisanog prvog treninga… Ni sljedeći trening nije bio ništa bolji, a već dolazi 9. mjesec i vrijeme je za konačnu odluku, odustati, ili ipak nastaviti pa šta bude. Preračunam vrijeme, još šest tjedana do utrke, još uvijek sam na tabletama, ali mi se čini da sam bolje. Pravim plan, tri tjedna priprema tamo gdje sam s programom stao, ako budem iole uspio vratiti snagu idem u Ljubljanu i odradim još tri zadnja tjedna programa priprema. Ako ne bude išlo, prebacujem prijavu za iduću godinu. Koja je to borba bila… Uz teškoće fizičke prirode, povremeno se javlja i strah od ponovnog pada koji bi značio da je sve gotovo, a meni se baš ide u Ljubljanu! U tom grču, završavam ključna tri tjedna, ne u potpunosti oporavljen, s dužinama koje savladavam na samoj granici snaga i osjetnim padom izvedbe kako se kilometraža povećava. Ali negdje u meni tračak nade tinja i govori “bit će to sve ok, samo nastavi”. Da slučajno ne bi bilo dosadno i da slika bude potpuna, baš u to vrijeme se desi i još jedan podjednako sretan i stresan životni događaj. Preseljenje u drugi stan. Postavljam novi cilj, krenuti u Ljubljanu iz novog stana i vratiti se u taj stan. U mojim razmišljanjima to je trebalo značiti da je sve dobro prošlo! Tako da u svim kombinacijama s bankom, poslom, treninzima, tabletama i ostalim životnim izazovima provodim posljednja tri tjedna priprema, postajem sve umorniji, ali ne odustajem. Kilometraža se smanjuje, ali ne postaje ništa lakše. Srećom, nemam vremena ni čestito razmisliti o svemu, sve se prebrzo dešava. Konačno, pada i dogovor za preseljenje, bit će to petak 18. 10., dan prije polaska u Ljubljanu, jer za srijedu i četvrtak nije moguće organizirati transport. Hvala Bokiju i njegovoj ekipi, lavovski su posao odradili. Petak je prošao u aktivnostima preseljenja i konačno, negdje oko 2 sata iza ponoći sam se spustio da pokušam odmoriti barem malo, cilj je bio krenuti za Ljubljanu do 8 ujutro!

Putovanje je ugodno prošlo, autoput je došao blizu Mostara, tako da za nekih 20 minuta vožnje osjetite sve čari dobrog i opuštenog putovanja, a za nekih 6 i kusur sati već tražite kućni broj smještaja u Ljubljani. Nakon što smo raspremili stvari, odlazak do Stožica i preuzimanje startnog broja. S obzirom na cjelokupno ludo stanje koje je prethodilo putovanju, naravno da mi je pojas za startni broj sa spremnim energetskim gelovima (iako sam isprobao tek dva u životu da vidim kako reagiram na njih) ostao u Mostaru. Kupim dva na EXPO-u u nadi da ću ostale uzimati na okrepnim stanicama i da neće izazvati neke neželjene reakcije. EXPO je ogroman, zaista velika ponuda opreme, prezentacija novih trkačkih destinacija, ukratko svega vezanog za trčanje. Žrtvujem detaljnije razgledavanje kako bi stigli do grada, uzeli zalihe hrane za doručak u nedjelju i pojeli nešto da se popune zalihe ugljikohidrata. Ne pitajte me kako sam zalihe ugljikohidrata napunio burgerom, ali uz svo ludilo koje me pratilo to je još bio najmanji problem. Sav akumulirani umor, ali i činjenica da sam došao gdje treba i da su moje dvije cure – moja najveća potpora uz mene, učinili su još jedno čudo, zaspao sam i spavao bez buđenja dok sat nije dao znak za ustajanje i konačno rješenje pitanja jesam li ja tu zalutao! Prelomim, ako ne ide kako treba do 20og kilometra, skratit ću na polumaraton i to je to, ostatak vremena uživati u Ljubljani i Sloveniji. Doručak, kava, wc, oblačenje i laganim, odmornim korakom do autobusne stanice, brzi transfer do Kongresnog trga i onda još jedan dobar znak. Među masom nepoznatih ljudi ugledam Đanija, opušten, miran, uživa izvaljen na ležaljku ispred šatora s opremom. I Lejla stiže. Par riječi podrške, ali zlata vrijedne.

Oni odlaze u svoje pripreme, a ja redom, wc, presvlačenje, ostavljanje viška opreme i na zagrijavanje. Ovo je moj prvi maraton, ali i moja prva utrka izvan ovog poznatog područja. Ne znam kako je na drugim velikim utrkama, ali u Ljubljani je, čini mi se, sve baš kako treba biti. Zagrijavanje me umiruje, vrtim po glavi sve što sam do sada uradio, znam da nije dobro, ali baš to jutro se osjećam savršeno spremno i mirno. Mali crv sumnje postaje sve manji svakim istrčanim korakom. Spreman sam, pomislim, i krenem prema startnim zonama. Moja zona je na kraju, logično, jer sve preko 4 sata je zadnja zona, a masa ljudi ispred, ali i iza mene je nepregledna…

Dok pogledom pokušavam prepoznati neko poznato lice, ili barem neko poznato narječje, pored mene dolazi maratonski pejser s oznakom završetka 4 sata i 30 minuta. Evo ga, pomislih, nikad ga vidio nisam, ali ću ga se držati k’o da mi je najrođeniji. Ako i posustanem, trudit ću se da mi ne ode predaleko. Dok lagano cupkajući iščekujem start, gužva postaje sve veća, svi se trude bar za korak primaći startnoj crti, ali ja se držim „rođaka“ pejsera „k’o p’jan plota“. Napokon u moru zvukova, počinje odbrojavanje i kreće start kojemu treba poprilično dugo dok dođe do mjesta na kojem stojim. I napokon polazim, a do prelaska startne crte mi je trebalo nešto preko 8 minuta. Laganu nervozu liječi masa ljudi koji zdušno navijaju i to što je „rođak“ pejser tu pored mene. Gužva je veći dio prvog kilometra, lagano se kreće, ali se pomalo počinje praviti prostor za trčanje. Već nakon drugog kilometra pejser od 4:30 odmiče, a po mom garminu vidim da ima neki drugačiji, brži plan od onog koji je bio u mojoj glavi. Pomislim, sretno ti bilo, mogu ja i za 5 sati, ništa to meni neće značiti previše. Do petog kilometra već i ne vidim gdje je pejser, držim se nekog svog ritma i analiziram svoje stanje. Začudo, osjećam se svježe, korak je lagan, a disanje i puls uravnoteženi. Računam i pejs, sve je ok, idem oko 6 min/km i to je brže od mojih očekivanja, ali mi odgovara taj ritam i nastavljam dalje. Do desetog kilometra gdje god pogledam ljudi su s obje strane ceste i navijaju kao da je finale atletske lige, što mi navlači osmjeh na lice i drži raspoloženje na nivou. Lagano puštam muziku i za čas dolazim do okrepe na desetom kilometru. Zastajem par metara prije i redom uzimam vodu, komadić banane i malo mandarine i gel za kasnije. Lagano završim okrepu i nakon zadnjeg stola se vraćam u trku istim tempom kao i prije okrepe. Taj koktel je toliko dobro djelovao, da sam istu proceduru ponovio na svakoj okrepnoj stanici, kojih u Ljubljani zaista ne nedostaje. Svakih pet kilometara je okrepa na kojoj se nalazi sve što je potrebno. Do petnaestog kilometra strah od loše reakcije na energetske gelove prestaje (gelove sam uzimao svakih 7 kilometara). Jasno je da neće praviti probleme, a ponavljanjem rituala na okrepnim stanicama zadržavam svježinu. Negdje na sedamnaestom kilometru čujem iza sebe glas „Đe si Mostarac, kako ide“!? Okrećem se, ne poznajem momka, ali prepoznajem majicu Mostar Halfa. Par stotina metara laganog razgovora, s momkom koji je sada mostarska „dijaspora“, a tu je trčao polumaraton u svom laganom tempu.

Rastajemo se, zadržavam svoj ritam, ali sretan da sam uspio održati razgovor, a da mi ne pričinjava problem. Do dvadesetog kilometra postojana je bila masa trkača u svakom trenutku, a onda počinju usmjeravanja lijevo polumaratonci, maratonci nastavljaju desno. Gledam na sat, trčim oko 2 sata, što je odlično. Ako je 20-21 km za dva sata i nešto, valjda će i ova druga TEŽA polovina moći za bar malo ispod tri. Jedino bolje od te pomisli je što se i dalje osjećam svježe. Ponavljam u sebi, ti ne skrećeš, ti ne skrećeš lijevo, ideš desno, ideš… i opet ugledam onog svog pejsera na 4:30 i malu grupicu koja ga prati. Odoh ja opet uhvatiti pejsera pa lagano za njim. Držim svoj ritam ne odustajem i dalje se dobro osjećam. Ponovo vrtim sve pročitano, zid, trideseti kilometar, nakon toga počinje maraton, gledam na sat… sve je ok, idemo dalje pa kako bude. A onda negdje od kraja 29. kilometra uspon lagano kreće. I traje i traje cijeli trideseti kilometar. Gledam oko sebe, sve više trkača zastaje, počinju hodati, moj pejser već ostaje iza mene (tada sam shvatio zašto je ubrzao na početku), a ja tvrdoglavo nastavljam, ako ništa trčkarati, ali stajanja nema, sam sebe hrabrim… idemo jako do vrha, idemo još malo. Ne poznajem stazu, ali znam gdje god ima uspon, mora biti i silazak i ta me misao drži. Odjednom napor na nogama se smanjuje, staza je ravnija, a uskoro kreće i lagano spuštanje. To mi je dalo dodatnu snagu i kao da je poništilo sav taj trud i napor koji sam uložio da izvučem tu uzbrdicu. Ponovo vidim kolone ljudi koji navijaju kraj ceste, u ušima mi zvoni „gremo Dragan, še malo“, osjećam se k’o Kipchoge…

A onda prizor od kojeg mi je prvi put u toj utrci srce zatreptalo i suza napunila oko. Moja najdraža publika, moje cure u majicama „proud wife/daughter of a marathon runner“ i sa transparentom s mojim imenom. Naravno da je iznenađenje bilo i poticaj i dodatna snaga da nastavim dalje u istom ritmu. Uskoro je uslijedila još jedna okrepa, isti ritual se ponovio, ali sada je ponuda bila jača za sol koju sam uzeo, uz sve ostalo kao i prije. Nakon toga sam počeo brojati unazad, još deset kilometara, još devet i dalje držeći približan tempo. Na okrepi kod 36. kilometra sam malo usporio korak, lagano uzeo sve kao i ranije, ali sam ovaj put uzeo dodatnu čašu vode, s obzirom da je sunce već postalo jače i temperatura porasla, a da u tom dijelu staze nije bilo toliko hlada, osjetio sam kako mi treba dodatna količina tekućine. Iz ove perspektive gledajući, to je bio zaista dobar potez, jer sam ujedno malo i odmorio hodajući dok sam popio vodu, namjestio muziku za nastavak i onda nastavio potpuno oporavljen. Staza se lagano vraćala ka centru grada, a to je značilo i skori završetak utrke i ostvarenje sna koji je još do prije dva dana izgledao vrlo upitno. Korak po korak, sustižem trkače koji posustaju, uz sve češće zvukove ambulantnih vozila, trkače koji počinju posrtati, ili se bore s grčevima, ali zadržavam osmijeh na licu kojeg sam držao još negdje od desetog kilometra, znam da sam blizu uspjeha. Plješćem ljudima koji stoje uz stazu i navijaju, oni uzvraćaju još glasnijim navijanjem što čini kompletan doživljaj zaista nezaboravnim. A onda ulazak u samu gradsku jezgru, četrdeseti kilometar i opet dva poznata glasa, „bravo tata, bravo Dragane“, vidim ih tu su, smijem se i pokazujem im, još samo dva, još samo dva… I nastavljam, a emocije rastu kako se bliži cilj. I zaista taj ulazak u cilj je spektakularan, s fotografima, kamerama koje prate svaki korak, službeni spiker proziva tvoje ime… ne znam jesu li suze zaista i potekle, ali znam da mi je duša vrištala zadnjih dvjesto metara do prelaska ciljne linije. Rezultat mi nije značio nešto posebno, jer cilj je bio završiti kako god budem mogao, ali kad sam vidio službenih 4:31:50, odnosno neto 4:23:14, osjećaj sreće i ponosa još je više porastao.

Ljubljana je predivna, organizacije utrke bez greške, naredna dva dana izleta po Sloveniji su napunili baterije na najjače, tako da mogu reći da je, na kraju, sve bilo savršeno, bez i jednog trenutka mentalne ili fizičke krize ni u utrci, niti nakon što je sve bilo gotovo.

Mogla bi se ova priča razvući u nedogled, svaki trenutak od početne ideje, priprema, svih poteškoća, putovanja, utrke i svega onoga što je slijedilo, vuče za sobom bezbroj sjećanja, ali već i ovo je previše. Htjedoh ostaviti pisani trag na događaj koji ću pamtiti za cijeli život i da se i sam mogu podsjetiti tog 20. 10. 2024. godine kada sam u Ljubljani pobijedio svoje strahove, ostvario nekada nezamislivo i Bogu zahvalio za sve ono čime me nagradio u životu. A zaista imam na čemu biti zahvalan. Ujedno, ako netko pročita ovaj tekst, možda dobije poticaj da se odluči na neki sličan poduhvat, ili kada bude teško da se sjeti da se još netko nekada borio s raznim izazovima, ali da je na kraju, ipak, uspio. Hvala svima koji su mi davali podršku i/ili čestitali, trenerima i trkačkima u školi trčanja Sanus Motus, obitelji, prijateljima, kolegama, a iznad svega mojim curama M&D, koje daju smisao svakom mome danu.

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakMERIM HASANBEGOVIĆ: Prvi maraton, sigurno ne i zadnji – Valensija maraton
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.