EDINA HARBINJA: Valencia – The Race to PB

Valenciu maraton smo Ersan i ja prijavili otprilike godinu dana ranije, obzirom da smo pretpostavljali da će trka biti rasprodana, a i startnina je dosta povoljnija u tom početnom periodu prijava.

1226

Piše: Edina Harbinja

Tada smo rezervirali i Airbnb sobu (za koju se kasnije ispostavilo da je greška, pa smo prošli kroz još dvije rezervacije dok nismo uspjeli naći nekoga ko neće otkazati. Savjet svima koji razmišljaju o ovoj trci je da budu oprezni, da rezerviraju ranije i komuniciraju s vlasnicima).

U međuvremenu smo oboje trčali maraton PB u Manchesteru u aprilu (moj je bio 3:26:16). Potom su, izuzev Sarajevo maratona, uslijedile uglavnom kraće trke tokom ljeta, gdje sam imala i nešto uspjeha, te sam nekoliko puta bila na postolju (1. mjesto na LJOF 10k, 5. mjesto na Sarajevo maratonu, 3. mjesto u Modriči na 10k, 2. mjesto u Goraždu na 5k i 3. mjesto u Srebreniku na 10k). Šalila sam se da sam uvijek na postolju na distancama koje mi ne leže, jer zaista najmanje volim 5k, a moja ljubav prema distanci se povećava s kilometražom. Na 5k, recimo, jednostavno ne mogu da idem na 100% i štedim se, skoro kao da je polumaraton. Maraton volim jer se snaga mora bolje rasporediti i ne umireš baš od samog početka, a osjećaj kada završiš je neuporediv i sjajan.

Miks priprema za half i full

Nakon kratkih trka širom BiH i dosta treninga na stazi u Sarajevu, na kojoj sam zaradila i blaže istegnuće zadnje lože (što je za mene užas, jer sam štreber i radim sve da do povrede ne dođe), otišli smo na Vis, malo trčkarali, pa početkom augusta počeli pripreme za Sarajevo polumaraton.

Ersan je ove pripreme uklopio s pripremama za Valenciu pa su one bile svojevrstan uvod. Zbog toga su ove pripreme uključivale veliki obim, do 100 km sedmično za mene, uz par dužina preko 30 km, koje smo radili na Bjelašnici i Igmanu, dakle na visini i po teškim stazama s dosta brda. U ovim pripremama, pored obima i dužina, ključ su bili treninzi u tempu polumaratona, 4:28 u mom slučaju, do 12 km maksimalno. Ovo se ranije pokazalo kao uspješno, jer sam u oktobru prošle godine istrčala Bath Half u pejsu koji sam trenirala (4:36). Tako je bilo i na Sarajevo polumaratonu. Na trci sam se osjećala jako, nisam imala krize i završila sam je za 1:34:07 u tempu 4:26 po GPS-u. PB i nada da maraton ide oko 3:20. Po VDOT i sličnim trkačkim kalkulatorima, to je sasvim realno, ali i zavisi od kvaliteta treninga i kako neko dobro „konvertira“ polumaraton u maraton (npr. da li će mu polumaratonsko vrijeme biti duplo plus 10 – 15 min ili više. U mom slučaju je ovo izgleda dobro i uvijek sam na oko 11, 12 minuta).

Uslijedile su specifične pripreme za maraton, efektivnog trajanja od 2 mjeseca, unutar kojeg je bilo mnogo obima, 3 sedmice preko 100 km, dužine do 36 km i dužine u tempu maratona do maksimalno 25 km. Pošto nije bilo mnogo vremena, imala sam tri treninga u tempu maratona (15, 20 i 25 km, uz zagrijavanje i hlađenje). Ovi treninzi su uvijek najteži, ali prosječan puls je ukazivao da nije bilo strašno. Propustila san ukupno dva lagana treninga zbog prehlade, a ostalo sam sve uradila po planu.

Dodatne komplikacije su bile i to što sam na početku priprema živjela kod prijateljice u Birminghamu dok nisam uselila u svoj stan, a i prilično sam putovala u ovom periodu. Treninge sam radila i na putu u Kopenhagenu, Splitu, Budimpešti. U Splitu smo Ersan i ja skupa trenirali, našli smo se tamo i proveli skupa pet dana. Prvi dan tamo je trebalo da uredim trening brda od 16 km, ali mi je kofer stigao tek naredni dan, pa sam malo paničila, ali se i snašla. Pravac s aerodroma otišli smo u Decathlon, gdje sam kupila opremu, čak i neke jeftine patike i odradila trening na Marjanu u tvrdim patikama na koje nisam navikla.

Uglavnom, tokom priprema je bilo izazova, imala sam i dosta posla na fakultetu, ali srećom posao mi je fleksibilan u pogledu radnog vremena (samo su predavanja fiksna), pa sam se mogla prilagoditi i uklopiti treninge.

Najvažnije mi je bilo da su pripreme prošle bez povreda, da sam se dobro oporavljala i osjećala jako tokom cijelih priprema, izuzev prehlade i PMS-a. Naravno, tome je doprinijelo i mnogo sna, te ishrana za koju me moji iz Trčanja i to stalno zezaju i prozivaju. Na meti su najviše zobena kaša (koju jedem svako jutro) i brokule. U grupi se uglavnom dijele slike kolača, pite, mesa, fast fooda, tako da je nas nekoliko koji se hranimo zdravije stalno na meti zezanja. Nema veze, opraštam im, hihi.

Un poquito de español

Nakon taperinga, koji mi je ovaj put došao uz PMS, pa sam se šalila u grupi da sam sada totalno neuračunljiva, došao je i put u Valenciu. Ersan je letio iz Sarajeva, a ja iz Birminghama u petak, dva dana prije trke. Nažalost, obzirom da su mi predavanja ponedjeljkom, ja sam se morala vratiti odmah nakon trke u nedjelju, a Ersan je ostao do utorka. U Valenciji me je dočekala vesela vlasnica stana Ana, koja ne govori engleski, pa sam bila u mogućnosti vježbati svoj španski. Ovaj jezik sam učila prvo gledajući sapunice s nanom u osnovnoj školi, a zatim na Duolingu tokom pandemije. Iznenadila sam se kako sam se mogla dobro sporazumjeti.

Ersan je dolazio kasnije taj dan, pa smo se dogovorili da ja odem na Expo po startni paket, da ne bismo gubili vrijeme. Expo je u Valenciji prilično zanimljiv, podizanje brojeva i paketa je bilo veoma efikasno, a startni paket je veoma bogat i uključuje New Balance majicu super kvalitete. Moglo se birati između kratkih rukava i bez rukava, a mi smo izabrali ovo drugo. Ersan je pogriješio što nije uzeo S majicu, ali njemu je teško dokazati da je ipak to njegova veličina, na svu tu maratonsku građu. Na Expu je bio i štand Beograd maratona, gdje sam zastala i ispričala se s dečkima iz organizacije i brzim srbijanskim maratoncima. Pričali smo o našim trkama, pejsu, planovima za Valenciu. Cool likovi!

Noć prije puta sam spavala oko 3 sata, let je bio veoma rano, te smo u petak navečer samo malo prošetali u naselju gdje smo bili smješteni i zaspali prilično rano. U subotu smo uspjeli obići dijelove Valencie, ali smo se trudili i da ne hodamo previše i odmaramo, pa smo koristili autobus. Ja sam makar željela vidjeti plaže i centar grada kada već nisam mogla ostati duže i upoznati grad bolje. Prva, druga i svaka naredna impresija Valenciom je je bila nevjerojatna. Predivan grad s harmoničnom arhitekturom, divnim, ogromnim plažama, lijepim vremenom i veselim, bučnim ljudima.

Subota je, naravno, prošla i u carbloadingu, uz peciva, pastu, pizzu, Maurten drink mix, sokove, dosta vode i elektrolita. Ovaj put sam odlučila pojačati carbloading, nakon čitanja neki novijih nutricionističkih pristupa, te sam u toku tri dana prije trke pokušala unijeti 8 – 10 g ugljikohidrata na 1 kg moje tjelesne mase. Ovo je zaista teško unijeti, ukoliko ste se hranili zdravo tokom priprema i unosili mnogo proteina i zdravih masti, pa sam se tjerala uživati u nezdravim prostim ugljikohidratima, koji imaju malo vlakana i neće vam izazvati problem sa stomakom tokom trke. Mislim da je ovo bio pun pogodak, jer tokom trke nisam osjetila ni sekund slabosti i nedostatka glikogena. Naravno, tome su doprinijeli i Maurten gelovi, jedan 15 min prije starta i onda na svakih 6k, dakle 7 ukupno. Mislim da ću ubuduće eksperimentirati sa još više gelova, nakon što sam se uvjerila da mi ne smetaju već na nekoliko trka.

Subota navečer i nije prošla kako smo željeli. Komšije u stanu iznad su pravili veliku buku sve do 3 -4 ujutro, a alarm smo namjestili na 5 sati, pa sam spavala ukupno oko 1 sat. Malo sam se uplašila kako će to utjecati na trku, ali Ersan me uvjeravao da će biti ok, jer sam ranije dobro spavala. Čitala sam i članke u kojima profesionalni trkači kažu da također rijetko spavaju noć prije svojih takmičenja, ali ako su dobro spavali ranije, nema brige. To me malo ohrabrilo…

Trka u planiranom pejsu (možda malo brže…)

Ersanov start je bio 20 minuta prije mog, pa sam ja imala vremena da još koji put odem u wc i smirim se fino prije starta. Ostavljanje stvari u garderobi je prošlo glatko i sve je odmah izgledalo super organizirano. Na startu je svirala dobra muzika, voditelj je animirao iz sveg glasa, vrijeme idealno, bez vjetra, 8 stepeni na startu, obećavajuća trka!

I tako, otisnuli smo se u još jednu avanturu od 42,2k… Prvih pet km je bila užasna gužva i krenula sam malo sporije, jer bukvalno nisam mogla prestići toliko ljudi. Nakon 10. km, postalo je podnošljivije, ali je ipak do samog kraja bila prilična gužva. Kilometri su se nizali, ja sam pratila plavu liniju, fokusirala se na nju i pejs. Trenirala sam za pejs 4:44, ali sam prije trke shvatila da uz dodatnih 300, 400 m to neće biti dovoljno za sub 3:20, pa sam se konzultirala s Ersanom, koji je rekao da sekunda dvije brže nije problem i da neću zbog toga kolabirati pred kraj.

I tako, držala sam tempo od 4:42 – 4:44, i nisam ga pustila u prvoj polovini. Kao i ranije, ovaj pejs se na trci činio lagan i to sve do nekih 25, 30k, a ni tada nije bio nešto baš težak. Gelove sam uzimala po planu, vode pomalo na svakoj okrepi, dvije solne tablete. Okrepe su super organizirane i bilo je lako uzeti flašicu u letu.

Atmosfera je bukvalno ludilo duž cijele staze, muzika, ljudi, uzvikivali su ime trkača, „vamos“, „campeones“, bodrili, vrištali baš glasno. Bio je štand F.C. Valencia, i to je otprilike jedino što sam zapamtila na stazi jer sam držala taj fokus na plavoj liniji i nisam gledala okolo (a sigurno je bilo divnih prizora). Nakon 30. km, po dogovoru trebalo je da ubrzam ako mi ostane goriva i ja sam tad osluškivala tijelo da vidim da li dolazi strašni zid, grč ili neka bol, ali stvarno ničega nije bilo. To me ohrabrilo i počela sam ubrzavati. Nakon 34. km počela je blaga nizbrdica i tu mi nije bio problem spustiti tempo na ispod 4:40, ali i dalje sam se malčice čuvala kako ne bih kolabirala posljednjih par km. Ipak, snaga je ostala i svaki naredni km sam uspjela ubrzati. Mislim da sam možda mogla i više, ali je na posljednja 2k bila zaista velika gužva, staza se suzila i bilo je mnogo više publike, tako da je bilo teško prestizati trkače koji su usporili ili hodali. Ipak, izvukla sam maksimum u tom trenutku i posljednji km spustila na 4:27, a 600m nakon toga na 4:04. Dakle, bilo je još snage i za bolje! Izdržljivost je bila na nivou i sav taj obim se isplatio.

Posljednji kilometar i cilj su ovdje zaista impresivni, plavi tepih, trčanje iznad i pored same vode u kompleksu naziva “Grad nauke i umjetnosti”, ma nešto stvarno prelijepo. Nekoliko kilometara prije cilja sam izračunala da sigurno idem ispod 3:20 i to me nije brinulo više. Sat mi je pokazao 3:19:17, 4:42 pejs po GPSu, još jednom taj famozni negative split, to je to (službeno vrijeme 3:19:11)!

Uslijedilo je duže hodanje do izlaza, bar nekih 20ak min, a usput smo dobili i super osvježenja, voće, New Balans vrećicu za opremu. S Ersanom sam se našla gdje smo se i dogovorili, čekao je na platou kod graviranja medalja. On je svojih 2:55:42 ugravirao, pa je nagovorio i mene da to uradim, obzirom da je graviranje išlo zaista brzo i sve sam završila za 5 min. Oboje smo bili prezadovoljni, ali ne i iznenađeni jer smo trenirali za to vrijeme. Još jednom je maraton vratio uloženo, divan osjećaj!

Pogledala sam i u TiTo viber grupu i vidjela preko 150 poruka, kojima su nas pratili, navijali, čestitali. Hvala im svima od srca: Jasminu i Nermini što me trolaju (iz najbolje namjere, hihi), mojoj besti Elmedini za dove, Hendi što na svaki trening napiše “tanko”, dedi Najdanu na podršci i povremenom zezanju, Fati što je carica, Elzi što kreira super Insta postove za nas, curama iz Bjutis štefete, našoj omladini koja se zeza, ponekad tvrde da sam im inspiracija, a ja njima da trebaju još pure jesti (Amra, Nijaz, Temo…)… I svima ponaosob, zaista. Ljudi iz grupe daju veliku snagu i motivaciju čovjeku, ali i osjećaj odgovornosti. Hvala i kralju pejsa, našoj legendi Valteru, koji nas je pratio na appu i slao poruke podrške dok smo trčali.

Povlačenje crte za 2023. godinu

Prezadovoljna sam ovom trkačkom godinom! Uz postolja koja sam gore nabrojala, i ove godine su pali PBovi na svim distancama: 5k 21:23 (Goražde, ovo sad sigurno ide na oko 20:30), 10K 43:56 (Modriča), Half 1:34:07 (Sarajevo) i maraton dva puta (Manchester, pa sada Valencia). Trenutno sam prva na tabeli maratonki u BiH, koju vodi Moje trčanje. Da sam imala klub, mogla sam osvojiti 3. mjesto na Državnom prvenstvu u polumaratonu, obzirom da sam na trci u Sarajevu bila 3. žena iz BiH. Mogla sam učestvovati i na Državnom prvenstvu u maratonu, ali to zasad nije prioritet.

Uživala sam u trčanju i ovom napretku, ponovo se uvjerila da je maraton kraljevska zvijer i da svako dobije onoliko koliko je uložio, da nema fušeraja i kampanjstva. Sretna sam što imam ozbiljnog i posvećenog trenera i partnera, koji ne dozvoljava fušeraj, osim u ishrani i istezanju, gdje sam ja malo više disciplinirana.

U narednoj godini ide štafeta s curama u Splitu, možda Mostar half, Boston Marathon u aprilu, maraton na jesen, i koliko se bude moglo uklopiti kraćih trka. Cilj je popraviti maraton i half PB, a druge dvije distance bi trebalo da slijede. Osim toga, ovog mjeseca punim 40 godina i prelazim u novu kategoriju, ide „upgrade“. Ulazim u ovu deceniju bez imalo straha, snažna i optimistična i jedva čekam da vidim dokle se još može stići, u trčanju i drugdje.

Vaši komentari

Banner