Piše: Edina Harbinja
Ali i ovaj put sam, kao i u Sarajevu i Istanbulu, strepila od tog kobnog zida poslije 25. ili 30. kilometra.
Ipak, nije došao, na moju sreću, još…što ne znači da neće na nekom sljedećem maratonu gdje krenem prejako (što bi rek’o trener).
Poteške pripreme
Ovaj svoj treći maraton po redu prijavila sam zajedno s Ersanom u septembru prošle godine, malo prije polumaratona u Bathu. Fokus u drugom dijelu 2022. godine bio je, stoga, na polumaratonu, koji sam završila za 1:37:52 i ostvarila PB. Tri sedmice nakon toga je slijedio Istanbul maraton, za koji nisam imala specifični maratonski trening. Ipak, obzirom da je polumaratonski plan uključivao nekoliko dužina od preko 30 km, trener (Ersan) i ja odlučili smo da ipak trčim maraton, pa sam sedmicu nakon Batha odradila sporu dužinu od 35 km i u Istanbulu dvije sedmice kasnije ostvarila PB – 3:39:56. Novembar i decembar su zatim služili za odmor, treninge snage i lagano trčanje, pa sam tek od 9.1.2023. počela dizati kilometražu, iako je full plan za Manchester počeo 23.1. i uključivao ukupno 12 sedmica treninga. U međuvremenu je došao i Unusual Marathon u Sarajevu, gdje smo Irma, Nermina i ja (Tito Beauties and the Beasts štafeta) pobijedile u ženskoj konkurenciji. Tu sam nakon pauze uspjela držati tempo od 4:45 na 14 km. U januaru je bilo i malih prehlada, ali od zvaničnog početka priprema, 23.1. pa do Manchester Marathona, 16.4., imala sam sreću da su me virusi i povrede zaobišli, te nisam propustila niti jedan trening.
Ersan čvrsto vjeruje u veliku kilometražu i dužine na tempu maratonskog pejsa, pa je moj plan uključivao 3 sedmice od preko 100 km, dužine u tempu maratona svake druge sedmice i najviše do 26 km, te spore dužine u preostalim vikendima. U plan smo ugurali i Split Marathon, gdje smo Nermina, Irma, Iryina i ja (Tito Beauties and the Beasts štafeta) osvojile drugo mjesto u ženskoj konkurenciji. Ja sam ostvarila nezvanični lični na 10k (44:30) na brdovitom dijelu staze, uz Marjan. Osim nekoliko treninga u Splitu s Ersanom, ostatak priprema sam odradila sama u Birminghamu, uglavnom uz kanale, a nekoliko treninga i u Londonu, uz Temzu.
Mart sam završila s ubjedljivo najviše istrčanih kilometara do sada, 422 ukupno. I generalno, do prošle godine, kilometraža mi je dostizala maksimalno 50 km sedmično, a prošle godine u pripremama za Sarajevski maraton 80 km (trener Jasmin Harbinja), te 90 km u pripremama za Bath. Iz svega što sam do sada naučila o trčanju (a štreber sam, kao što neki znaju), moj ozbiljniji trkački put počinje s 2022. godinom i dalje mogu napredovati samo uz konzistentno visoku kilometražu i pametan trening. Ovaj put, podnijela sam kilometražu sasvim ok, s uobičajenim upalicama mišića, ali stvarno bez ičega ozbiljnijeg, što me ohrabruje da mogu i više. Ne znam da li je to zbog postepenosti, treninga snage koji sam pojačala, sedmičnih sportskih masaža, ishrane na koju pazim (pa me u TiTo grupi zezaju za brokule i hoće da me nahrane pitom i tufahijom), foam rollera, istezanja, suplemenata ili svega toga zajedno, plus manjak stresa i dobar san od 7 do 9 sati. Školski, što bi se reklo… Znam da ljudima iz mnogo razloga sve to nije lako uklopiti, ali eto, ako već mogu, zašto ne bih učila i pokušala ukloniti sve moguće prepreke koje su do mene. Racionalno, zar ne? Uz sve to, Ersan i ja smo konstantno bili na vezi, komentirali treninge, oporavak, psihu i sve ostalo što je vezano uz nešto čemu si posvećen praktično svaki dan.
Imala sam po jedan dan odmora svake druge sedimice, a dva puta sedmično sam imala po dva treninga dnevno (trčanje i snagu). Od toga sam 7 sedmica utorkom imala i po tri treninga dnevno (intervale, snagu i tehniku plivanja). Da, oduzimalo je puno vremena, ali koliko vam vremena oduzmu društvene mreže i slične aktivnosti bez puno svrhe? Uz sve ovo, pisala sam stručne članke, predavala na fakultetu, pisala i realizirala projekte, a u Londonu organizirala i vodila konferenciju u Domu lordova. Dakle, nije bio SAMO trening. Od svega jeste trpio društveni život, koji se u UK uglavnom vrti oko alkohola i izlazaka, svirki i slično, pa sam većinu toga odbijala i konzumirala alkohol minimalno ovaj put. Vrijeme tokom priprema nije bilo strašno. U UK je generalno blaga klima, bez velikih hladnoća i vrućina, pa je lijepo za trčati. Ipak, često je jak vjetar bio veliki udar na psihu tokom treninga i s tim sam se morala boriti posebno u martu i aprilu.
Šta sam naučila tokom ovih priprema? Neke od važnijih stvari su: dužina je važna, ali i „rejs pejs“; snagu je najbolje raditi na dane težih treninga (nakon intervala ili tempa radnim danima, u mom slučaju utorak i četvrtak), jer onda slijedi lagano trčanje naredni dan i ključni treninzi neće biti ugroženi, a bolje ćete se oporaviti; ništa bez sna, ishrane i brige o tijelu, emotivnom i psihičkom zdravlju i balansu.
Old Trafford bound…
Pred kraj priprema, u posljednjoj sedmici prije trke, u UK je došao i Ersan i nekoliko treninga smo odradili skupa. Tapering, divan period – odmaraš, manje trčiš, jedeš puno ugljikohidrata, hidriraš se i nadaš se da se sav trening primio. Ja sam osjećala da jeste, svi pokazatelji su bili super (puls u mirovanju, san, noge su postajale lakše uz manje kilometara, dobilo se 700 grama od carbloadinga, Garmin predviđa 3:11 maraton, haha). Odlučila sam da ću imati tri cilja: zlatni (ispod 3:25), srebrni (ispod 3:30) i bronzani (ispod 3:35 i Boston Qualifier, famozni BQ). U svakom slučaju, dakle, PB, nema zezanja!
Brojeve za trku smo dobili već dvije sedmice prije trke poštom, pa nije bilo potrebe ići po njih. To je stvarno veliki plus trka u UK. Dobiješ broj tako, a nakon što završiš trku, dobiješ majicu i ostalo što je u paketu (u Manchesteru Erdinger nula i SIS proteinske čokoladice u neograničenim količinama). Ako ne završiš, nema finišerske majice, ha ja.
Ovo će biti moja četvrta posjeta Manchesteru. Prvi put sam s drugom posjetila prijateljicu koja je tamo bila u posjeti jednom našem velikanu, njenom rođaku. Drugi put, u aprilu 2012. godine, gledala sam tekmu Manchester City – Manchester United na Etihadu, u godini u kojoj je City osvojio prvu titulu Premier lige. Karte sam dobila preko našeg Dijamanta, legende i apsolutnog cara od čovjeka, kojem i ovim putem zahvaljujem. Nezaboravno iskustvo na divnom stadionu, a City je pobijedio 1:0! Treći put sam kratko poslovno posjetila Manchester.
Imali smo rezerviran hotel u Manchesteru već mjesecima prije trke, u Sir Alex Ferguson ulici, pored Old Trafforda i 10 minuta od starta i cilja. Iz Birminghama smo uzeli voz za Manchester dan ranije, stigli za sat i pol, malo prošetali oko hotela, do starta i cilja da izvidimo taj dio. Slikali smo se ispred Old Trafforda, večerali pastu i pokušali ranije zaspati. Trkači znaju da se noć prije trke može prekrižiti, jer se uglavnom ne može dobro spavati usljed nervoze, isčekivanja i sl. Mi smo uspjeli odspavati oko 6 sati, što i nije loše. Hotel je zbog velikog broja trkača koji su tu odsjeli otvorio restoran u 6 ujutro. Moj doručak je bio, kao i obično, zobena kaša s voćem, medom i banana (što bi rekli u Bosni, ptičija hrana). Popila sam i jednu kafu, oko pola litra vode i to sve 3 sata prije starta. Sve to sam isprobala prije dužina, nije bilo fule.
Nakon sedmice kiše i jakog vjetra, osvanuo je divan maratonski dan. Vjetar je bio slab, temperatura 8 – 10 stepeni, nije bilo kiše (padala je kasnije možda pola sata tokom trke, što je došlo kao lijepo osvježenje).
Ersanov start je bio 20 minuta prije mog, pa smo krenuli tamo skupa oko 8 sati. Proces ulaska u startnu zonu do samo starta trajao je oko pola sata. Ersan je ubrzo morao ići, a ja sam imala vremena da ostavim stvari u „bag drop-u“, odem još jednom preventivno u WC i uputim se ka zoni bez stresa. Temperatura od 8 stepeni je značila i da je tokom čekanja bilo svježe, a oboje smo nosili kratke maraton šorceve (neću da ih reklamiram, ali su savršeni), majice bez rukava, kompresione rukave, pa je valjalo nešto obući i preko. Dobra stvar je što ovdje humanitarne organizacije na startu kupe odjeću kojoj su se trkači ogrnuli pa ostavili na startu i ta odjeća se ne baca, nego reciklira. Moja dukserica je tako otišla dalje… Čekanje na startu je meni teži dio cijelog procesa, nervoza je tu, želimo da krenemo, a valja stajati pola sata u gužvi. Tada započinjem razgovor s trkačima oko sebe, zezam se, sve da smirim nervozu.
Mogu li držati „rejs pejs“?
I eto starta… stazu sam proučila dobro, kao štreber, znala sam da je prvi dio bio lakši, ali nisam znala da ću se tako lagano osjećati prvih 20, pa čak i 25 km. Ispostavilo se i da staza nije sasvim ravna kako je reklamiraju i imala je ukupne elevacije skoro kao Sarajevski maraton.
Trčati na pejsu 4:50 nije bilo lagano ni na jednom treningu tempa, ali sada se taj pejs činio kao lagano trčanje, izi. Fakat, sve do 25. km. Sebi sam govorila da se čini prelako, da mogu ubrzati, neke kilometre i jesam ubrzala, ali sam ostala pribrana i sjetila se posljednjih 10 km, koji su na maratonu po mudrima druga polovina trke. Čuvala sam se, trčala s osmjehom, lagano, disala skroz ok, duboko, noge lagane, ljudi me prestižu, a ja mislim kako ih čekam nakon 30. km, hahaha. Sjetila sam se i priča iz Sub 3 grupe na Fejsu, gdje iskusni brzi maratonci kažu da osjećaj na prvoj polovini maratona i treba da bude kao jogging. Nakon tapera na odmorne noge, taj pejs koji si trenirao više nije težak, sve do posljednih 10ak km. Tako sam polumaraton završila za 01:42:10, na tragu za ispod 3:25, moj zlatni cilj. Na 26. km je došao famozni Altrincham i brdo, gdje sam usporila 10ak sekundi po km, ali sam nakon toga opet ubrzala nizbrdo, i imala još par kilometara iznad 4:50. Uspijevala sam držati pejs, sjećajuči se kako je Ersan govorio da ću sigurno držati pejs 30 km, a onda šta bude. I zaista, bilo je super, držala sam ga i nakon 30., 32. i 35. km, jedan ili dva km su bila sporija, a posljednjih nekoliko sam pojačala i prestigla mnogo ljudi, po rezultatima oko 1300 ljudi ukupno (bila sam 4713. ukupno na 10k, a na kraju 3478.). Finiš, posljednjih 640 m je bilo posebno jako, pejs 4:17.
Ipak, nisam trčala negative split, nego blagi positive, malo sporiji drugi dio trke. Da ne lažem, naravno da je bilo teško, posebno posljednjih 7 km, noge su boljele, već vam je dosta svega, osjećam da ću poslije trke ostati bez još jednog nokta na nozi, ali disanje je i dalje super, srce radi ko sat. U kriznim trenucima sam mislila na Ersana i kako je već završio, ljude iz grupe TiTo, raju, kako bi me zezali da sam uprskala jer jedem brokulu, kako zob nije prava hrana… Zatim, računala sam preostalu dužinu, preračunavala vrijeme, mislila kako ću proslavit PB, zadavala ciljeve da nekoga ispred prestignem, bodrila se svakako! Ove mentalne igrice su posebno važne i preporučujem ih svim maratoncima. Fakat pomažu! Pored toga, bilo mi je super po prvi put trčati veliku trku gdje u svakom trenu neko trči pored tebe, ali opet nije prevelika gužva.
Najvažnije od svega, nije bilo zida, ponovo! To pripisujem dobrim priremama, majstorskom planu Fergija za sirotinju i oporavku. Također, tu je i činjenica da sam štreber i oko hidracije i gelova, pa sam na svakoj okrepnoj stanici uzela po par gutljaja vode, a po svom planu i 6 gelova ukupno, na svakih 6 km, od čega su 3 kofeinska. Imam sreće da mi stomak super podnosi gelove, pa ne čekam da trčim na masnoćama, nego se oslanjam na ugljikodirate, kako istraživanja nalažu. Na trci je na nekoliko okrepnih stanica bilo i SIS gelova, koji su sasvim dobri, ali ja sam navikla na Maurten, pa sam ipak u šorcu nosila svoje.
Još važnije, posebno treneru, je da sam trku trčala prosječnim pejsom od 4:50, na kojem sam trenirala. Po GPS-u sam imala 450 m viška, uobičajeno, pa je rezulat bio 3:26:16. PB za više od 13 minuta. Cilj ostvaren između zlatnog i srebrenog. Bila sam i 32. u kategoriji od 320 žena 35+, a 220. od 2030 žena ukupno. Sada imam Boston Qualifier (BQ) vrijeme i to bolje za skoro 10 min i London Good for Age bolje za skoro 20 min. Upadam glat na oba majora! Biće teško odlučiti koji ću trčati u 2024. godini, obzirom da se održavaju u samo 6 dana razlike.
Ersan je također popravio PB za 30 sekundi i istrčao drugi sub 3 maraton. Mašina! Happy days i dvostruki razlog za slavlje! Proslavili smo u pubu, kako i priliči.
Next stops: Sarajevo, Košice, Valencia
I eto, uspjela sam i ovaj put i još više se navukla na maraton. Što rekao Valter, legenda bh trčanja i kralj trkačkog podzemlja, maraton je igra za odrasle i mislim da sam dovoljno zrela za nju. Kao što reče Murakami, ona je zaista svojevrsna metafora za život, nema prečica, moraš trenirati, sve što sfušeriš dođe na naplatu poslije 30. km. Ako se zaletiš na početku, nadrljaš. Tu ne pale šaneri, mišići, avioni, kamioni… Samo rad, upornost, izvorna i mentalna snaga. Koliko uložiš, uglavnom se i vrati. Naravno, bude neplaniranih problema i prepreka na trci, kao i na životnoj stazi. Na maratonima do sada za mene nije bilo neplaniranih stvari, ali sigurna sam da će doći i ne plašim ih se.
Kao drugu A trku ove godine, Ersan i ja trčimo Valenciu u decembru, ako bude zdravlja. Ravan maraton, super grad, uglavnom povoljno vrijeme. Mnogo trkača tu ide po PB. U oktobru planiramo lagano trčati stoto izdanje maratona u Košicama u Slovačkoj, koji je i najstariji maraton u Evropi.
Prije toga, Ersan i ja smo pejseri na Sarajevskom maratonu 7.5. na vrijeme od 3:45, što znači laganica i uživanje. Ja nakon toga želim malo raditi i na brzini, popraviti vremena na 5k, 10k i polumaratonu. Do septembra ide trening s malo manje obima, ali više intervala, po vrućini. Nadam se i da ću više treninga trčati s grupom TiTo, družiti se i nekako uzvraćati svu podršku i ljubav koju mi daju. Eto, neka patetike za kraj.
Vaši komentari
