Razgovarala: Ljilja Lukić
Priču sa Živoradom sam počela tipičnim početničkim novinarskim pitanjem – kada ste počeli da trčite, a njegov odgovor je bio – pa kad sam prohodao.
Svi počnemo sa trčkaranjem odmah kad naučimo prve korake, ali nema puno onih kojima trčanje ostane redovna životna navika i narednih 50-ak godina.
Kako kaže, prve nezvanične trke su bile sa klincima iz njegovog sokaka, trčali su „okokole“ i niko nije mogao da ga stigne.
Danas smo opremljeni svim, ali lošije trčimo
U osnovnoj školi počinje da trenira i to fudbal, karate i atletiku, a prva atletska takmičenja kreću od 1971. godine, školska, pa onda republička i savezna.
– Pioniri su tada trčali na 1.000 do 1.200 metara, a sa godinama su se povećavale i dužine. U vrijeme kad sam ja trčao, krosevi su bili na 10 kilometara, vidim da je danas to smanjeno. Kros prvenstvo BiH je tada bilo na 10, a Jugoslavije na 12 km.
Živorad je bio član Atletskog kluba „Radnik“ iz Bijeljine, kasnije i sekretar ovog kluba, a i organizator prve polumaratonske trke 80-ih godina prošlog vijeka, koja se trčala od starog graničnog prelaza Rača do centra grada.
– U to vrijeme nije bilo mnogo saobraćaja na tom putu i nije bilo teško organizovati trku, a kako je saobraćaj postajao intenzivniji, mi smo izmještali stazu. Trka se održavala povodom Dana oslobođenja Bijeljine u septembru.
Nije bilo pametnih satova i aplikacija kojima bi se mjerio tempo.
– Kad istrčiš trku onda znaš koliko si brzo trčao. Danas smo kao kosmonauti, opremljeni svim i svačim i sve lošije trčimo. Ali je dobro što se nešto dešava na polju masovnosti. Polumaratoni su sve posjećeniji.
Hrvatska i Slovenija su prednjačile
Nekada su na trkama učestvovali samo profesionalni atletičari, rekreativaca nije bilo, a ni učesničkih medalja. Učesnici su dobijali diplome sa imenom i vremenom za koje su istrčali trku. Rezultati sa tih trka su i danas nedostižni.
– Rekord Seada Konde na maratonu iz 1975. godine (2:15:55) još niko nije oborio, a Đuro Kodžo drži rekord kada je polumaraton (1:04:03) u pitanju.
Od zemalja okruženja, trčanje je najviše bilo razvijeno u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su trke održavane skoro svake sedmice.
– Putovali smo stalno, svakog petka do Šida vozom, pa dalje – Zagreb, Ljubljana, Maribor, Nova Gorica… Tradicija trka kod njih traje 40, 50 godina unazad, a u Bosni i Hercegovini tek u novije vrijeme dolazi do ekspanzije. Kvalitet i kvantitet trka se popravlja, sada učesnici dobijaju učesničke medalje, majice… drago mi je da je sve krenulo u tom pravcu.
Živorad ne zna tačan broj trka koje je istrčao.
– Moram reći da sam bio malo aljkav i nisam sačuvao sve medalje, startne brojeve, a nešto od toga je ostalo i u starim prostorijama kluba.
Polumaraton za 1:09 i maraton za 2:38
Trčao je sve discipline – od trka na 100 metara do supermaratona na 60 km.
– Prvo sam trčao za klub, to je bila neka moja obaveza, da prvo ispunim obaveze prema njima, a ako ostane prostora, onda sam trčao i za sebe. Za klub sam trčao i 100, 400, 800m, štafetu 4X100, trke na 5, 10, 15 km, polumaraton, maraton i supemaraton na 60 km.
Najbolje vrijeme na polumaratonu mu je 1:09, a maratonu 2:38.
– Maraton nisam trčao posljednjih desetak godina, a posljednji polumaraton sam istrčao za 1:23, ako me posluži zdravlje mislim da ću sledeće godine spustiti vrijeme na 1:21 ili bar ponoviti taj rezultat. Prošle godine sam imao dvije povrede jednu za drugom, pa nisam neko vrijeme trčao duže distance.
Trenira šest puta sedmično.
– To je moj ritam treninga, kad god mi obaveze dozvoljavaju, dva puta dnevno. Ako je pripremni period, trčim oko 400 km mjesečno, ostalih mjeseci oko 300 km, i tako već četrdesetak godina. Bit bavljenja sportom je kontinuitet treninga, ali zbog povreda ne treba pretjerivati. Ne sviđa mi se što ovi mladi sada trče iz nedelje u nedelju, to je maksimalno trošenje organizma, brzo će se potrošiti. Sa 20 godina trčati ultre i maratone iz sedmice u sedmicu nije dobro, jer nemaju „kapitala“ u svom tijelu – nogama, srcu, plućima. Doći će do zamora materijala brzo.
Manje tehnologije, slušajte svoje tijelo
Njegova čuvena rečenica upućena mlađim trkačima je: „Polomiste sebi noge, treba da trčite i u mojim godinama“.
– Bojim se da ako tako nastave sigurno će doći do povreda i zamora materijala. Na treninzima se ne trči tempo trke. Previše je tehnologija ušla u svijet trčanja i svi prate neke programe i planove. Treba slušati sebe, svoje tijelo, hraniti se adekvatno i što je jako bitno – odmarati se. Obavezno je osam sati sna. Bez svega toga nema uspjeha. Treba trajati, a ne sa 30, 40 godina otići u trkačku penziju. Posle toga idu kilogrami, visok pritisak, holesterol… pa će vam bavljenje sportom postati ružna uspomena.
Živorad kaže da mu je posebno drago što je trčanje postalo masovnije, ali je stanje kada je atletika u pitanju ipak na jako lošem nivou.
– Ima nešto pionira i juniora, ali čim se preraste u kategoriju seniora, tu je kraj. Izgube volju, entuzijazam, pa malo djece ostaje u sportu.
Ne mogu zamisliti da ne treniram
Često je razlog odustajanja i porodica i obaveze koje dolaze sa godinama.
– Sve je to stvar organizacije. Ja ne mogu da zamislim sebe da ne treniram. Ustanem u 5 sati i odradim trening, bez obzira na vremenske prilike i doba godine. Dešavalo se i da trčim noću, poslije 23h, jer mi je bilo takvo radno vrijeme.
Od prije dvije godine, Živorad i AK „Akademac“ su ponovo pokrenuli organizovanje polumaratonske trke u Bijeljini.
– Teško je, nema razumjevanja lokalne zajednice. To nije podrška meni ili klubu, već generacijama koje dolaze i kojima bi ta trka ostala, promocija grada i atletike. Nekada je Bijeljina imala tri trke godišnje – ulična Prvomajska trka, polumaraton u septembru povodom Dana oslobođenja Bijeljine i trka za 29. novembar koja se trčala na Drini u Amajlijama.
Decenije trčanja donijele su i mnoga poznanstva, a neke od trkačkih legendi sa ovih prostora sa kojima je Živorad dijelio stazu su: Sead Kondo, Dragan Zdravković, Slavko Kuzmanović, Dragan Životić, Stane Rozman, Đuro Kodžo, Sreten Ninković, Ljiljana Šušnjar, Marica Mašić, Mara Mićanović, Kada Delić, Nađa Avdibašić…
Vaši komentari
