Razvoj discipline maratona

Piše: Ersan Bijedić

Ako krenemo od početka moramo se vratiti u 490. godinu prije nove ere jer je u legendi Bitke kod Maratona temelj nastanka samog naziva.

Od Fidipida do Spiridona Louisa

Po zapisima starogrčkog istoričara Plutarha tad se odvila bitka između Grka i Perzijanaca kod Maratona, a atinski trkač – glasnik Filipid/Fidipid (postoje izvori za oba naziva) je onda trčao oko 40 kilometara do Atine (postojale su dvije staze, jedna je bila duga 34.5km, a druga 40.8 km – glasnik je najvjerovatnije koristio onu dužu kako bi izbjegao Perzijance) da bi prenio poruku o pobjedi i potom preminuo (tu valja spomenuti da je po zapisima grčkog istoričara Herodota Fidipid prije Bitke kod Maratona trčao oko 250km za 36 sati od Atine do Sparte, gdje je tražio pomoć od Spartanaca).

Na prvospomenutoj legendi je nastala dionica maratona kao sportska disciplina koja je postala i olimpijska (na inicijativu Michela Breala kao jednog od članova 1894. godine formiranog Međunarodnog olimpijskog komiteta) kad je trka održana u Atini 10. aprila 1896. godine na Prvim modernim Olimpijskim igrama. Stazu tada dugu 40km prvi je na OI u Grčkoj pretrčao domaći takmičar Spiridon Louis sa vremenom 2:58:50.

Prvi maraton ikad je ipak održan mjesec dana ranije kad je 11 takmičara trčalo iz Maratona u Atinu, a dvije sedmice kasnije je održana i izborna trka za olimpijske igre na kojoj je kasniji olimpijski pobjednik, Spiridon Louis, bio tek peti sa vremenom 3:18:27.

42.195m zbog kraljevske porodice

Sljedećih dvadesetak godina se lutalo u dužini maratonske trke koja je tako iznosila 40km, 40.26, 41.86…, da bi po prvi put na Olimpijadi u Londonu 1908. godine bio održan maraton na 42.195m. I tad je trka trebala biti održana na stazi dugoj 41.84km. Ali je produžena da bi se ugodilo britanskoj kraljevskoj porodici. Engleska kraljica je tražila da se start pomjeri ispred dvorca u Windsoru da bi iz njega kraljevska djeca mogla gledati događaj, a staza na drugoj strani nije skraćena za tih dodatnih par stotina metara jer je predviđeno da cilj bude tačno ispred kraljevske lože na Olimpijskom stadionu (White City Stadium) kako bi kraljica Alexandra s ostatkom porodice mogla pratiti finiš trke. Ova dužina ipak nije odmah bila prihvaćena kao definitivna pa se sljedećih godina maraton trčao na dionicama od 40.2 i 42.75km. Na trku od 42.195 metara IAAF (Međunarodna atletska federacija) je maraton konačno standardizirao tek 1921. godine.

Poslije II Svjetskog rata u trčanju maratona se isticao japanski entuzijazam pa je 60-tih godina prošlog vijeka Fukuoka Marathon smatran najvažnijom maratonskom trkom. Veliki “trkački boom” u SAD-u se uglavnom veže za 70-te godine, osvajanje olimpijskog zlata Franka Shortera na maratonu u Minhenu 1972. godine, a što je privuklo pažnju, potom i činjenica da je Fred Lebow, kao organizator New York Marathona, 1976. godine uspio isposlovati da trku iz Central Parka premjesti na ulice grada i tako maraton predstavi široj publici te animira na učešće sve više rekreativaca.

Otada broj trkača, negdje više, negdje manje, bilježi isključivo stalni rast svugdje u svijetu. Svjedoci smo da je veće zanimanje za aktivno učešće posljednjih godina jasno vidljivo i u BiH, kao i drugim zemljama Balkana.

Prednost različitih oblika ciljeva

Dok se u prošlosti smatrao teško premostivom barijerom, rezervisanom samo za najizdržljivije i najbolje atlete, danas spram maratona imamo sasvim drugačiji pristup gdje je fokus praktično na rekreativnim/amaterskim snagama koje i čine ove trke masovnim, a samim tim posebnim i spektakularnim.

Kako vrijeme prolazi masovnost čini ukupne prosječne rezultate maratona sve sporijim, ali u isto vrijeme donosi sve više ljudi u ovom sportu. Njegova ljepota i jeste u tome što omogućuje postavljanje različitih oblika ciljeva jer od 50.000 trkača na startu njih samo desetak cilja na pobjedu. Međutim vrlo često s ništa manje euforije svoje lične rezultate i ispunjene ciljeve slave oni koji su ciljnu liniju prošli puno kasnije ili jednostavno istrčali maraton po prvi put.

Distanca koja zahtijeva poštovanje i oprez

Trčanje maratona zahtijeva poštovanje prema distanci od 42.195m i oprez, a nevezano za spremnost trkača jer u opasnosti mogu biti i najbolji.

Tako su maratoni znali biti fatalan događaj za neke trkače, a prva i jedina smrt na olimpijskom maratonu je zabilježena u Štokholmu 1912. godine. Start trke po vrlo vrućem danu je bio određen za 13:45 sati, a trostruki portugalski prvak, Francisco Lazaro (21 godina), je kolabirao na 32. kilometru, odvezen u bolnicu, a sljedećeg jutra podlegao od iscrpljenosti.

Prvi ženski maraton u Waldnielu

Prva potpuno ženska maratonska trka je održana u Waldnielu (Zapadna Njemačka) 1973. godine, a prvi ženski olimpijski maraton 1984. u Los Angelesu (pobjednica Joan Benoit, SAD). S obzirom da su neke takmičarke kolabirale na trci od 800m na Olimpijadi u Amsterdamu 1928. godine odlučeno je da se ženske discipline svedu do trka na 200m. Ovo pravilo se održalo do 1960. godine kad je ponovo uvedena trka na 800m za žene.

Kako se Lorz dovezao do cilja

Jedan od najvećih olimpijskih skandala se dogodio upravo na maratonu 1904. godine u St. Louisu (SAD) kad je Amerikanac Fred Lorz stao s trčanjem poslije nekih 15km jer je počeo patiti zbog stomačnih grčeva. Njegov menadžer ga je onda prevezao u svojim kolima do olimpijskog stadiona, a ovaj tamo utrčao i presjekao traku kao pobjednik (s vremenom 3:13:00). Prvo je bio suspendovan doživotno, ali je pomilovan nakon izvinjenja. Već sljedeće godine je osvojio Boston maraton sa 2:38:25. Olimpijski maraton u St. Louisu je pripao Amerikancu Thomasu Hicksu (3:28:53).

Svjetska rekorderka Paula Radcliffe je pobijedila 8 od svojih prvih 10 maratona, ali od toga 2 trke u kojima se nije okitila zlatom su bili olimpijski maratoni u Atini i Pekingu.

“To nije umjetničko klizanje ili gimnastika”

Jedan od najvećih svjetskih maratonaca je bio Čeh Emil Zatopek koji je uspio na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju osvojiti zlatne medalje u tri dugoprugaške discipline (5000m, 10.000m i maratonu). “Češka lokomotiva”, kako mu je bio nadimak, je jedini čovjek u istoriji kojem je to pošlo za rukom. Kad su ga novinari pitali o njegovom bolnom izrazu lica dok trči, rekao je: “To nije umjetničko klizanje ili gimnastika”.

Vaši komentari