O trkačkim mitovima – nemojte da bude da vam nisam rekla

Piše: Hanifa Terzić

Pokušat ću u ovom tekstu da se kratko osvrnem na neke popularne mitove kojima vas bombarduju, u cilju da raskrinkam uvriježeni stav da je trčanje dobro za narod.

#Mršanje – Da, na početku. Nakon nekoliko mjeseci se proces zaustavlja, i u većini slučajeva kreće obrnuto, praćen životinjskom glađu i proždrljivošću direktno proporcionalnom povećanim trkačkim apetitima. Da biste izdržali sve jače i duže treninge, morate jesti prije. Kad završite, da mi je vidjeti mangupa koji ne stuče sve jestivo što mu se nađe pod rukom. To koliko se može žderat kad se trči, ni jedan trening trčanja ne može potrošiti. Imate izbor patiti se glađu, ili biti kabasti trkači. #Imunitet i zdravlje općenito – Velika je istina da što više trčiš, imunitet ti je slabiji. Umjereno trčanje donekle jača odbrambene mehanizme tijela, ali od umjerenog nemate ništa, pa je bolje džaba ležat, nego džaba trčat. Malo šta vam može uništiti zglobove kao trčanje. #Samopouzdanje – Ko, ba? Jedino ako persona nema veze s realnošću, može tripovati neko dodatno samopouzdanje građeno na činjenici da trči. Svakoga zdrave glave na dnevnoj osnovi ruše nepobitne činjenice koliko je slab i kako ga nema nigdje u svjetskom, evropskom, državnom, a u većini slučajeva ni u mahalskom poretku. #Protiv depresije –Kad pored svih regularnih obaveza odrasle osobe sebi još natovariš da moraš trčati, i kad te prođe početna euforija (a proći će!), trčanje ti dođe kao odličan izvor crnih misli, dok sa bolnim nogama i željan sna ujutro ustaješ da ideš na posao, na kojem realno nikoga nije briga što si ti sinoć oderao sebi noge na intervalima. #Stres – Posla na poslu preko glave. Kasno popodne. Neispavana, gladna i umorna. Trka za koju se spremam je za 4 sedmice, a meni duša spava. Ne znam bih li prije jela ili se srušila u krevet. A znam, ako ne odem trčati, poješću se od muke. Rekoh li da je trka za 4 sedmice? Torbetinu na rame, i hajmo lagano. Mrzim svoj život. Ne, nije mi bolje ni kad završim. Nesretna sam. #Uravnotežena prehrana – Ahaaa, jašta je! Variram od gladovanja i brojanja kalorija do brutalnog prežderavanja na granici da povratim. Rijetko kad nisam u tim krajnostima. U oba slučaja sam nesretna. #Suzbija glavobolju – Je li neko pokušao trčati na minusu i na vjetru? Pa onih 12 koraka što prohodaš do haustora. Mene moja glava nikad ne boli, ko da nije moja. Ali od trčanja hoće ponekad. #Mišićna masa – Istina živa, što više trčite, manje mišićne mase imate. Ne zajebavam se. Vaše tijelo počne jesti svoje mišiće u neko doba. Strašno zvuči? Znam. Dobar izgled i trčanje nemaju puno dodirnih tačaka. Ili se osušiš ko suha šljiva, i nemaš nigdje ništa ljudsko na sebi. Ili se podlojiš ko manje tele i onda ti je jedini komforan pace – no pace. #Empatija, sportski duh, prijatelji – Evo, hajmo malo logike. Onaj ko može sebe patit, kako može tebi biti dobar? Koja crna empatija, nemam više ni za sebe osjećaj! Prošla sam nekih raznih sportova, i odgovorno tvrdim da je među rekreativnim trkačima sportski duh rijetko viđen. Što se tiče prijateljstva, u početku su svi u nekoj mjeri euforični kad otkriju taj svijet. Onako, frendli su prema živoj i neživoj prirodi oko sebe. Onda se vraćaju u svoj prvobitni film, a taj je da skontaju da im trčanje nije riješilo njihove probleme zbog kojih su počeli da trče, iako je u početku stvoren taj privid. E, tad trkači postaju najgora verzija sebe – gori su nego prije, jer pored svojih problema, sad su si natovarili još jednu obavezu. #Osjećaj slobode – Ooo, yeah! Samo što ne reagujem na pištaljku. Zaboravila sam kako izgledaju neki dragi ljudi. Valja stići sve te kilometre svake sedmice. Slobodna sam da trčim. Robijam za sve ostalo. Svaki, ali svaki dan moram birati između nečega što volim i što mi pričinjava zadovoljstvo, i trčanja. #Bolji san – U početku jeste. Sad… Ima dana kad sam toliko umorna da ne mogu zaspati. Zvuči neobično, ne bih vam željela da spoznate u praksi. Da, ponekad ne mogu zaspati od bolova u nogama. #Rješava ovisnosti – Ubleha za medalju! Trčanje je ovisnost. Ja sam trčeći dokaz. Svjesna sam svega, čak ne uživam uopšte, ali radim to i dalje. Ukratko, emocionalna nestabilnost, neefikasnost u obavljanju svakodnevnih obaveza (vječito preumorna), nedostatak samokontrole, rasijanost, negativna samopercepcija, slabije intelektualno funkcioniranje usljed glupog i neizmjerno dosadnog ponavljanja iste radnje satima, iznenadni i intenzivni momenti neprijateljskog ponašanja prema okolini, napetost, zbunjenost… Ako još niste počeli… Nemojte da bude da vam nisam rekla. Idem sad. Danas laganih 15km.“

Vaši komentari