Mirsad Kličić: Moj prvi cestovni maraton (i kako sam puk’o na njemu)

Piše: Mirsad Kličić

Da sam to znao prije 12. marta ove godine, kada sam u Barceloni trčao svoj prvi cestovni maraton, možda ni tad ne bih ostvario bolji rezultat, ali bih vjerovatno sa manje opterećenja završio trku.

I vjerujem da bih puno više uživao jer bih obraćao pažnju na okolinu te bih nešto i vidio osim staze u Barceloni.

Moj maratonski cilj bio je istrčati ga za manje od 4 sata. Ta 4 sata mi se čine nekom krajnjom granicom isplativosti treniranja više mjeseci za maraton. Jer ukoliko treniraš 5 puta sedmično u periodu od 3 ili 4 mjeseca; ako nemaš povreda; ako treninge savladavaš kako treba pa čak i brže od zadatih parametara, onda bi vrijeme ispod 4 sata trebalo biti pobjedivo. Ja i danas mislim da je pobjedivo. No, tog 12. marta u Barceloni je bilo nedostižno.

Pripreme

Sa pripremama sam počeo polovinom 11. mjeseca prošle godine. Već sam ranije prijavio trail ultramaraton od 69 kilometara u Istri, koji se održava za manje od mjesec dana nakon maratona u Barceloni, i za tu trku me pripremao Igor Yovanovitch, koji me također pripremio da uspješno završim Dalmacija ultra trail trku od 60 kilometara krajem 10. mjeseca. Maraton u Barceloni sam prijavio prije nego sam to rekao Igoru. Uz njegovo negodovanje zbog dvije trke koje se održavaju u manje od mjesec dana, a koje zahtijevaju različite vrste priprema, složili smo se da fokus mora biti na maratonu nakon kojega bih trebao imati spremnu „bazu“ za ultru, koju ćemo u sedmicu/dvije pokušati dopuniti.

U narednih nekoliko sedmica, dok je vrijeme napolju bilo koliko – toliko prihvatljivo za trčanje (temperaturni minus je bio podnošljiv, jedino mi je mogao smetati led na cesti/stazi), napravio sam izuzetan napredak kada je brzina trčanja u pitanju.

Minusi, led, teretana

Ja sam tada imao oko 16 mjeseci trčanja iza sebe i do tada se nisam ozbiljno bavio razmišljanjem o brzinama kojim trčim. Pace me nije opterećivao, kao ni vrijeme koje ću ostvariti na polumaratonskim trkama. Prije nego što sam počeo trčati uz Igorovu pomoć, moje najbolje polumaratonsko vrijeme je bilo 2 sata i 5 minuta. Nakon 3 sedmice rada sa Igorom polumaraton sam u Sarajevu spustio na sat i 58 minuta (što mi je i dalje, zvanično, najbolje polumaratonsko vrijeme iako sam ga na maratonskim treninzima trčao još 11 minuta brže). U pripremama za maraton, treninzi su se odvijali 5 puta sedmično, sa jednim do dva treninga intervala u toku sedmice. Brzine kojima sam trčao Igor je određivao na osnovu rezultata koje bih ostvario sedmicu prije toga. U trenutku kad sam stvarno „protrčao“, temperature su se naglo spustile, cesta je bila jako klizava i treninge sam morao preseliti u teretanu, na traku za trčanje.

Bilo je teško boriti se sa vrućinom u fitness salama koje se bjesomučno zagrijavaju. Nakon 20 minuta trčanja na traci bih bio mokar na najgori mogući način i svi bi me čudno gledali. Ali sam nekako izdržavao. Narednih mjesec, mjesec i po, proveo sam na traci, također 5 puta sedmično, jako intenzivno. Povratak napolje me obradovao, ne samo zbog toga što sam mogao disati dok trčim, već i zbog činjenice da sam otkrio kako me treninzi na traci nisu nimalo usporili. Bio sam čak i brži nego što sam bio prije odlaska na traku. Na traci za trčanje je stvarno moguće pripremiti maraton, ukoliko ste sposobni da psihički izdržite trčanje u mjestu.

Zadnji mjesec ili nešto malo više nastavio sam u još žešćem ritmu.

Sad kad se sjetim tog završnog, najintenzivnijeg perioda priprema, shvatim da sam ustvari jako uživao. Trčeći 28 kilometara u stabilnom tempu 5:09 je za jednog, nekoliko mjeseci ranije opuštenog trkača, koji nije čak imao niti sat za trčanje već bi na kraju pogledao kako je trčao na „Stravi“ ili na „S Healt“ aplikaciji na mobitelu, bila je zanimljiva promjena.

Barcelona

Barcelona maraton je veliki maraton. Više od 20 000 učesnika, dobra organizacija, lijep grad i zanimljiva staza. Iako su mi govorili da je staza ravna, ipak se na kraju skupilo 160 metara akumulirane visinske razlike. Nije to previše ali nakon 32. kilometra, na temperaturi od 22+ stepena i najblaži uspon je fatalan.

Dan prije maratona trudio sam se odmarati. Otišao sam samo pokupiti broj, na Expu kupio neke opreme za trčanje i vratio sam se u hotel.

Trka je startala u 8:30. Nisam imao nikakvu tremu, imao sam plan kojeg sam se namjeravao držati koliko god to bude moguće i imao sam vrijeme koje sam htio loviti. Jedni su govorili da mogu trčati maraton za 3 sata i 30, neki su govorili da mogu i brže od toga. Igor mi je rekao da maraton mogu završiti za 3 sata i 45 minuta. S obzirom na treninge i vremena koja sam postizao na treninzima, vjerujem da je to izvodivo. No, tog dana nije bilo moguće. Na samom startu uslijedila je prva stvar na koju nisam računao. Bio sam u gužvi, među velikim brojem drugih trkača, laktao sam se sa njima dok trčim i jako mi je nezgodno bilo trčati na taj način. Ta gužva me je pratila, manje-više najvećim dijelom staze. Ipak, nakon nekoliko kilometara sam se malo privikao na to i uspijevao sam se boriti sa ostalima. Druga negativna stvar koja mi se desila jeste nepodudaranje moga sata koji mi mjeri kilometre i brzinu sa zvaničnim oznakama kilometara na maratonu. Na prva 4 kilometra moj sat je pokazivao da sam prešao oko 200 metara više nego što zvanične oznake kilometara pokazuju; na 20. kilometru ta razlika je bila već oko 800 metara, a na kraju je ta razlika iznosila oko kilometar i 150 metara. Je li razlog bio satelit ili nešto drugo, sad je manje važno. Ali mene je nervirala činjenica da ustvari ne znam kojom brzinom trčim, jer mi se kilometraža na satu ne podudara sa stvarnom kilometražom. U tom trenutku, dok sam trčao maraton i laktao se sa drugim trkačima mene je to strašno nerviralo. Polumaraton sam prošao za 1:53:43. Do 25. kilometra sam se držao takvog tempa, a onda se temperatura naglo podigla.

Kriza od 30. kilometra

Maraton smo počeli na nekih 11 stepeni. To je bilo jako ugodno jer sam ja sve svoje treninge u Sarajevu obavljao na maksimalnoj temperaturi od 5 stepeni. No, iza 25. kilometra je temperatura naglo počela rasti. Do 30. kilometra sam izdržao sa manjim padom brzine, a onda sam došao do dijela staze koji je vodio obalom i tu je temperatura bila već iznad 20 stepeni celzijusa. Tada su počeli i problemi. Energiju sam gubio jako brzo. Umor me savladao. Na 32. kilometru sam osjetio bol u lijevoj nozi (kasnije su mi rekli da je to Ahilova tetiva) koji se spustio do stopala, a ono je obamrlo. No, nakon što sam lupio nekoliko puta sa njim o asfalt, stopalo je opet bilo moje i mogao sam nastaviti. Ta stvar se ponovila još 3 puta: na 35. i 38. kilometru, te nekih 500 metara prije cilja. Brzina je tada drastično pala. Na 35. kilometru sam bio na 3 sata i 18 minuta i već tad sam znao da neću maraton moći završiti za 3 sata i 45 minuta. Puno prije nego sam došao do 40. kilometra znao sam da nemam snage da maraton završim ni za manje od 4 sata. Na 40. kilometru sam imao vrijeme od 3:51:22. Na kraju, maraton sam završio za 4:07:54.

Iako nisam postigao vrijeme koje sam lovio, na kraju sam zadovoljan. Istrčao sam svoj prvi maraton. Stekao sam iskustvo koje ću iskoristiti na jesen, kada ću trčati svoj drugi cestovni maraton. Spremat ću ga na visokim temperaturama, a trčati kada bude hladnije.

Do tada, trail trke u Istri, Vučko na Bjelašnici i Jahorina.

Vaši komentari