Razgovarala: Ljilja Lukić
Kako kaže, na Balkanu i u Jugoslaviji niko ga nije pobijedio kao juniora, a tokom karijere izgubio je samo 2 trke – na 400m prepone, i to od prvaka i rekordera Evrope Moralea, kada je odlučio foto finiš, i od olimpijskog prvaka Kaufmana u Kelnu.
Ova bogata atletska karijera počela je 1958. godine.
– Prije toga počeo sam trenirati nogomet u Jadran Kaštel Sućurac kod Splita. Odigrao sam četiri utakmice i dao 13 golova. U međuvremenu, profesor gimnastike odveo me u Split gdje smo mi srednjoškolci nastupili kao sparnig partneri ASK-u. Tada sam prvi put vidio atletski stadion. Pitali su me da trčim 1500m, na šta sam im rekao – nisam lud. Mogao sam istrčati jedan krug, pitam ih koliko je to, kažu 400m. Svi su se smijali. Sportisti su imali šprinterice, a za mene nije bilo, dali su mi patike, a pošto su mi bili male, odrezali su palac. Gledam – mašu nogama, zagrijavaju se. Mašem i ja, sve što oni rade, radim i ja. Nikog od tih atletičara nisam znao, niti kad čuo za njih. Svi su startali iz blokova, a meni su pokazali visoki start. Počela trka, ja zapeo ko sivonja. Na 100 metara do cilja stigao me Siniša Škoko. Čas ja, čas on, ganjali se tih 100m i za pola metra ja sam prvi prošao kroz cilj. Svi su poskakali, slikaju me, a ja nemam pojma šta sam napravio. Kasnije sam doznao da je on prvak Hrvatske. Tek sutradan sam bio svjestan kad su mi mještani rekli da su me pune novine. Otrčao sam i kupio 10 novina. Pisalo je: ROĐENA ZVIJEZDA PREKO NOĆI. Odmah su me registrirali u klub ASK.
(Foto ustupio: P. Križan)
Odmah put državnih rekorda
Đani počinje da trenira i nakon dva mjeseca odlazi na takmičenje u Karlovac.
– Osvojio sam tri prva mjesta i oborio juniorski rekord Jugoslavije na 400m prepone. Nije prošlo nekoliko mjeseci oborio sam i seniorski rekord.
Ono što je zanimljivo, jeste i veliki broj disciplina u kojima je Đani osvajao odličja.
– Mislim da nitko toliko disciplina nije trčao ni u svijetu. Bio sam juniorski prvak na 100m prepone (Ljubljana), prvak u petoboju (Ljubljana), štafeta 4x100m, prvak na 300m (Novi Sad), prvak u troskoku (Novi Sad), štafeta 4x100m (Novi Sad), na 200m prepone oborio sam jugoslovenski rekord, i juniorski i seniorski (Beograd). Ove discipline sam samo jednom trčao u karijeri. Opredijelio sam se za 400m i 400m prepone, te štafetu 4x400m. Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije sam jednom skočio u dalj da bi dobili bodove u Bukureštu. Trčao sam i štafete 4×200 i 400×300 x200x100, mislim da se one danas više ne trče. Bio sam specijalista za 4×400, dobivao bi zaostatka i po 20 i 30m, ali bi nadoknadio u zadnjoj izmjeni i pobjeđivali smo.
Danas su bolji uslovi za rad
Što se tiče treninga nekad i sad, Đani kaže da tu nema mnogo razlike, s tim što su sada mnogo bolji uslovi.
– Danas imaju fitnes centre, mi to nismo imali. Danas imaju motke, ja ih zovem štrampulini, u naše vrijeme su bile od aluminija i fiberglasa, koji se nisu savijali. Danas imaju tartan staze, a mi smo imali šljaku i blato kad bi kiša pala. Sada se mnogo radi i s utezima, što ja nebi preporučio, jer ako se pretjera, to nije dobro. Malo se obraća pažnja na izdržljivost, a to je za mene primarno. Ovisi o pulenu da li je prirodno izdržljiv ili ne i o disciplini. Po tome se slaže trening. Protivnik sam treninga koji traju po dva ili tri sata. Gledam neke, rundaju do iznemoglosti. Moji treninzi su trajali bez zagrijavanja samo do 40 minuta i manje. Pauze nije bilo, nego trčkaranje i ponovo odradiš disciplinu. Na primjer, trčim 200m za 23 sekunde, onda trčkaram 200m i odmah ponovo za 23 sekunde, i tako 5 puta. To rijetko tko može izdržati, ali to se postiže s treningom. Tu duša iziđe i srce puca. Onda napravim malu pauzu pa ponovo. Zato nitko u finišu nije mogao da me pobijedi. Sam sam to uveo, a treneri su prihvatili. Zvali su me divokoza. Za vas koji trčite maratone – trčite na primjer 400m malo brže onda trčkarate opušteno 400m, pa tako ponovo. Jedan trening neka bude takav, drugi dan druga dužina itd.
Đanijevi uzori su bili Jesse Owens i Pele
– Jesse Owens je bio svjetski rekorder na 100m i skoku u dalj i te rekorde niko nije mogao da obori 30 godina, a nogometna legenda Pele je trenirao prepone. Najpoznatija imena u moje vreme bili su Herb Elliott iz Australije, svjetski rekorder na 800m i 1500m, Carl Kaufmann, olimpijski prvak u Rimu 1960. na 400m, u Jugoslaviji Franjo Mihalić i još mnogi drugi. Salvatore Morale je bio prvak Evrope na 400m, s njim sam imao okršaj u Londonu i odlučio je foto finiš u njegovu korist. Meni su već bili dodijelili pehar, on se žalio pa su ga dali njemu. Tukao sam i mog zemljaka Eliota u Zagrebu na 400m i on je prognozirao da će nešto biti od mene.
Kondicioni trener nogometašima
I danas mu se mnogi sportisti, ali i roditelji čija su djeca u atletici, obraćaju za savjete.
– Kada razgovaraš sa trenerima mnogi misle da sve znaju, a kad uđemo u diskusiju onda se sve vidi. Ja sam imao treninge više kako je meni pasalo. Nije za svakog isti trening. Dobar trener mora dosta toga poznavati. U moje vrijeme smo kotrolirali puls prije, poslije i za vrijeme treninga. Po tome se može znati koliko treba da bude pauza – nekom veća, nekom manja. Kada sam dao opasku jednom treneru velikog kluba (prvoligaš) da mu momčad prima golove u zadnjih 20 minuta i da su u pitanju kondicija i izdržljivost pojedinaca te koncentracija, on sa visokog mi kaže: “Joj Đani da znaš koliko imaju kilometara u nogama”. E moj brate, a ja te pitam kakvih kilometara, to je moj burazeru razlika. Odmah se vidi da s njim nemaš što razgovarati. Ja sam trenirao nekoliko nogometnih klubova kao kondicioni trener. Svaki koji sam trenirao, od malog do velikog kluba, morao je biti prvi ili drugi u ligi u kojoj igra. Između ostalog, bio sam trener tuzlanske “Slobode” kada se trebala plasirati u Prvu ligu. Tu sam se fantastično proveo, ljudi su bili izvaredni. Bila je to fantastična generacija – Mešković, Avdičević, Gerum, Ivoš… svi su kasnije bili klase od igrača.
Rekreativno trčanje je veliki napredak
Za sadašnji trend masovnosti rekreativnog trčanja, Đani kaže da je fantastičan.
– To je dobro za zdravlje ljudi, samo da ne pretjeraju. Sve je dobro dok zbog želje da budu uvijek prvi ne počnu piti razne sastojke, to bi ih odvelo u druge vode. Za mene je sve ovo veliki napredak i treba nastaviti promovisati rekreativno trčanje. Sada treba iskoristiti tu masovnost, jer ima dosta starije generacije koja ima i djecu. Maratonci i rekreativci svoju djecu treba da usmjere u atletiku, discipline koje se odvijaju na stadionu.
Đani Kovač je prestao aktivno da se bavi atletikom 1968. godine. Sada je u penziji, sastavlja treninge sportistima, i vrlo rado se odazove pozivima na atletske mitinge gdje se druži sa mladima, dodjeljuje medalje i savjetuje ih. Baš zbog sportista koji ga često kontaktiraju za razne savjete, Đani je savladao i korištenje računara i društvenih mreža, putem kojih je u kontaktu sa njima i dijeli svoja dragocjena iskustva.
Vaši komentari
