Nudžejma Softić: (Ne)obični april u Beogradu

Odluka o trčanju Beogradskog maratona pala je slučajno. Budući da nisam otišla na maraton u Barceloni na koji sam se bila prijavila, tražila sam najbližu zamjenu i odlučila se za Beograd.

0
334

Piše: Nudžejma Softić

Od kako se krećem u društvu trkača, ova trka brojala se kao jedna od težih, što zbog uglavnom paklenih vremenskih (ne)prilika, što zbog teške staze.

Meni ga dodatno nisu preporučivali zbog hidžaba, komentarima tipa: „OK neće ti niko ništa u turističkim mjestima, ali pazi da ne ideš negdje dalje od centra, nikad ne znaš.“

Foto: Marko Metlas / RAS Srbija

Spremila sam se za i za visoke temperature i za tešku stazu. I eventualna dobacivanja i provokacije, naoružala se osmijehom i bacila put pod noge. Imala sam toliko sreće da su temperature bile idealne za trčanje i da je povodom 30. godišnjice Beogradskog maratona promijenjena staza, koja je većim dijelom premještena u Novi Beograd, pa je dosta ravnija nego prethodnih godina. Vrijeme koje sam očekivala od sebe, ali i oni koji me vode u pripremama bilo je između 4:15 i 4:20 h.

Marko Pavlović

Na samom startu atmosfera je bila fantastična. Kako sam čula, 7.000 trkača spremalo se da istrči svoju dionicu. Zagrijavalo, cupkalo uz muziku. Zagrijavala sam se i ja i zbog stajlinga sam bila izložena zainteresiranim pogledima. Trojica trkača prošli su pored mene i nasmijali se uz komentar: „Ona trči maraton! Hahaha“ (polumaratonci su imali žuti broj.) To je zvučalo kao: „O malo sutra!“ Neki moj unutrašnji glas je uz šeretski osmijeh govorio: „Samo me gledaj bato!“ Pozdravi sa svim trkačima koje sam upoznala na prethodnim trkama, ludilo. Srećem bivšeg kolegu i prijatelja Marka Pavlovića, trkača od kojeg sam učila o trčanju, pretresamo razne teme uzduž i poprijeko, slikamo se pred start, zezamo kako on sad trči pola, a ja full, smijemo, ubijamo tremu.

Odbrojavanje, pucanj pištolja, aplauz. Polazak. Pravo, pa nizbrdo. Išla sam dosta brže nego što sam planirala, atmosfera me ponijela, moji drugari trkači su se pozdravljali, Danijela me poljubila u letu i poželjela sreću, svi nabrijani i u svom filmu. Već negdje na početku srela sam prijatelja Dinu Tabakovića i držali smo se zajedno čitavu prvu polovinu skoro ujednačenim paceom. Prvih nekoliko kilometara bilo je zagrijavanje, a ni uspon na Brankov most i na most na Adi nisu nam teško pali. Svuda gdje je to bilo moguće zbog pristupačnosti stazi bilo je dosta navijača. Na 18-om kilometru polumaratonci su se razdvojili i krenuli ka cilju, a nama, kojih je bilo vrlo malo u odnosu na one koji su već krenuli prema cilju, ostalo je više od pola staze. Negdje na pola počela sam usporavati. Dini sam rekla da ide, popila tečni magnezij jer sam osjetila mogući grč. Srećom, odmah je prestalo.

Moj maraton počeo je tu.

Pošto nas je na stazi bilo mnogo manje, počela sam primjećivati ljude pored. Svuda je bilo jako puno navijača. Fascinirana sam bila brojem djece koja su posmatrala trku, koja su stajala pored staze i držala ruku da nabace svim trkačima. Svakih 100 metara dobacivali su: Bravo Crvenkapice, ajde samo napred! Svaka čast! Gledaj kako je divna suknjica! Ma bravo devojko! Sve si te dečke ostavila iza sebe lepotice!

Oni koji trče znaju koliko svaka riječ podrške znači na maratonu, svaki aplauz, svaki osmijeh pored staze. A ja sam toga u Beogradu, baš tamo gdje mi je trebalo, imala toliko da sam mogla dijeliti i drugima.

Prešla sam krizu na polovini uz sve te ljude i tu je bilo da biram da li da nastavim “full gas” ili da nastavim uživati u maratonu. Odlučila sam se da stvaram sjećanja, jer se paceova sigurno neću sjećati onako kako ću se sjećati dešavanja sa staze.

Okrjepna stanica. Stariji gospodin iz mase navijača pita me: “A gdje je pirueta?”. Naravno da sam napravila piruetu i naravno da sam dobila gromoglasan aplauz.

U nastavku usput neko sa strane aplaudira i govori:

  • Srbija! A ne Srbija, Sirija!

Nasmijala sam se i nastavila dalje. Iza leđa mi prilazi dečko na bajku i govori da sam „najlepša trkačica na maratonu“. Pita treba li mi vode, kako se osjećam. Pita odakle sam, ćaskamo. Predstavlja se kao Miroslav, ime dobio po Miroslavljevom jevanđelju i pita me za ime. Nudžejma, kažem. Ponavlja nekoliko puta svoju konstataciju s početka i pričamo dalje o tome da li muslimanke mogu da se udaju za pravoslavce, naprimjer. Objašnjavam da ne mogu, iako je 21. vijek. Ko se drži propisa njemu oni važe i u 21. vijeku. On ipak ne prihvata moja objašnjenja koja ko zna kako su zvučala iza 25. kilometra. Kaže: „OK ne moram te odmah ženiti, to je veliki poduhvat, ali može možda među nama nešto da bude.“ – Hej, stvarno si sladak, ali ne može da bude ništa.

Pronalazi me na svom Facebooku i dodaje uz pitanje – konstataciju čuđenja odakle mi 4000 followera. Razmišljam kako je takva priča ipak zanimljivija od pitanja koje mi je jedan Egipćanin postavio pred kraj maratona u Bejrutu o političkoj situaciji u BiH.

Uporedo dajem “petice” djeci koja su se poredala pored staze. Inače, neskriveno oduševljenje stajlingom za ovu trku pokazivali su dječaci i starije gospođe koje su bile beskrajno velika podrška. Jedan od dječaka dobacuje (iako ne znam kako je shvatio odakle sam ja):

  • Moj tata je iz Bosne!
  • Super, podzravi tatu!

Idemo dalje. Inače svako malo na stazi su bili policajci i značajan broj policajki, koje su također bile divne navijačice. Na jednom mjestu stoje njih trojica. Jedan od njih:

  • Možemo li napraviti selfie?
  • Naravno da možemo!

Vadi mobitel, otključava mobitel, daje kolegi ipak da nas slika, vrijeme prolazi, ovaj drugi govori da me usporava. Rekoh nema veze, tamam da malo odmorim. Pravimo fotku, poželjeli mi sreću i idemo dalje, sve s osmijehom.

Ulazimo u Zemun (poslije sam po kilometrima na mapi tražila kako se zove mjesto u kojem mi je bilo skoro pa najljepše na cijeloj stazi i gdje su svi koji tu žive izašli na stazu koliko ih ima). Okrjepna stanica. Uzimam vodu, pijem gel. Stariji gospodin među navijačima jede pitu i dobacuje:

  • Oćeš bureka?
  • Ne mogu biće mi muka.
  • Sa spanaćom.
  • Kakav je burek sa špinatom, ne može to, nema bureka bez mesa.

Nastavljam trčati, oni se smiju.

Na sljedećem okupljanju navijača jedan dječak govori svojima – eno bubamare! Sad se smijem ja, preslatko malo biće. I ne razmišljam o sebi i o ostatku trke, nemam kad, toliko se stvari dešava u toj drugoj polovini da je atmosfera prosto fenomenalna.

U Zemunu je uz stazu bilo jako puno Roma. I veselja, logično. Dobacuju: Prelepa si u toj haljini, može venčanje odmah! – Samo da završim, može sve.

Miroslav na okrjepnim stanicama uzima vodu viška, nosi to na bajku, dodaje, pita treba li mi šta, priča o sebi, pita o meni. Ja pričam malo s njim, malo sama sa sobom, samo brojim kad će 39-ti i BURT. Vidjela sam kakvi su ti navijači u Zagrebu i ono što sam od njih dobila u Beogradu bilo je i više od onoga što sam očekivala.

Ja trčim uzbrdo na Brankov most, moj pratilac prebacuje u prvu brzinu, na mostu 442 ludilo. Usred Beograda meni Purger s gramofonom što jače može govori: „Ajmo Nudžiiiii, idemo s tobom do cilja, ajmo možeš ti to! Nudžiiiii.“ Garmin pokazuje značajno pojačanje pacea od tog momenta, koje me držalo do cilja. Uz široki osmijeh (što ne znači da je bilo lako). Zbog toga beskrajno hvala tim dečkima i djevojkama s bakljama, pištama, gramofonima, ludilom koje su napravili da ne možete ne samo da ih volite, nego da poželite da upravo takvo nešto napravite i u svom gradu.

Posebno im hvala zbog toga što iza toga do cilja slijedi uglavnom značajan uspon do cilja. Penjem se na Terazije, sve sam bolja i bolja, podrška fantastična, navijači svuda. Ulazak u cilj – ravan svjetskim maratonima. Osjećaj – fantastičan. Pored svih dešavanja na stazi koja su oduzimala vrijeme, lični rekord od šest minuta. To je onaj moment kad ste toliko ponosni na sebe da želite stati i sami sebi aplaudirati, a koji je na granici suza od olakšanja što ste zgazili 42,2 kilometra. Nakon cilja krećem se ka izlazu iz ciljne ravnine, na rubu sam suza, najradije bih se pošteno isplakala, ali smijem se.

Muftija beogradski, Abdullah Numan

Na izlazu iz cilja čekaju me meni dva omiljena Beograđanina (neka mi oproste svi drugi koje također beskrajno volim). Inače, uvijek pamtite koga ste prvog zagrlili poslije maratona, rekla bih da je to jako bitan moment. Ovaj put to je bio – muftija beogradski. Abdullah Numan. Čovjek kojeg beskrajno cijenim i volim zbog njegove životne priče, kojeg imam u prijateljima na Facebooku, ali ga ranije nisam imala priliku upoznati. Dočekao me s pravim očinskim zagrljajem i tu su iz mene izašle sve one emocije s kojima sam se borila prema izlazu. Drugi je Ivan Ejub Kostić, inače moj dobar prijatelj, čovjek čija je životna priča također fascinantna. Dva Srbina, dva Beograđanina koji su primili islam, došli su da dočekaju mene, koja sam prva djevojka s hidžabom u historiji Beogradskog maratona koja je u tom gradu istrčala 42,2 kilometra. (A koja o tome nisam ni razmišljala dok mi oni to nisu rekli). Ukazali su mi beskrajnu čast i vječno sam im zahvalna.

Beograd je moja 19. trka. Ova dva dana govorila sam da mi je to bila jedna od najljepših trka, sad kažem da je bila najljepša.

Možda u Beograd ipak nisam došla slučajno. U srbijanskim medijima osvanula sam, između ostalih, kao hit Beogradskog maratona.

Hvala!

P.S. Miroslav me ispratio do cilja. Teška srca prepustio me ekipi koja me čekala u cilju. Na recepciji hotela sam mu ostavila paket s majicom sa Beogradskog maratona i čokoladom. Zaslužio je.

Vaši komentari