Fenomen dominacije trkača sa etiopskih i kenijskih planinskih masiva

Piše: Ersan Bijedić

Ipak, dok je na Rift Walleyju (Kenija) moguće, pored istaknutih Eldoreta, Itena ili okruga Nandi (odakle je i npr. aktuelni olimpijski pobjednik Eliud Kipchoge), pronaći još četiri – pet mjesta na ovoj visoravni gdje približno uspješno formiraju vrhunske trkače (najvećim dijelom iz plemena Kalenjin), u Arsi zoni (Etiopija) i etničkoj grupi Oromo se jedan grad ističe: Bekoji.

Prosječan je to gradić u centralnoj Etiopiji sa oko 17.000 stanovnika, ali na 2810m nadmorske visine i prorijeđenom zraku. Zato u Bekojiju kažu: “Ako možeš brzo trčati ovdje, onda možeš svugdje”.

Grad trkačkih šampiona

Ovaj mali grad posebnim čini veliki broj vrhunskih trkača koji otamo potiču, svjetskih rekordera te osvajača niza medalja na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima.

Najistaknutiji imaju ovakav skor na Olimpijskim igrama: braća Kenenisa Bekele (3 zlata, 1 srebro) i Tariku Bekele (1 bronza), sestre Ejegayehu Dibaba (1 srebro), Tirunesh Dibaba (3 zlata, 3 bronze) i Genzebe Dibaba (1 srebro), Derartu Tulu (2 zlata, 1 bronza), Fatuma Roba (1 zlato), Tiki Gelana (1 zlato). Dakle 8 trkača je osvojilo 18 olimpijskih medalja, od čega 10 zlatnih.

– U Etiopiji ništa ne znače srebro i bronza, to je kod nas kao da osvojiš 5. ili 6. mjesto, kaže Tirunesh Dibaba, inače vlasnica svjetskog rekorda na 5.000m (14:11.15) kojem je najveća prijetnja upravo njena mlađa sestra Genzebe.

Poređenja radi, Bosna i Hercegovina je sa svim predstavnicima, kroz čitavu svoju istoriju i u svim sportovima, osvojila ukupno 56 olimpijskih medalja, ali nijednu od svoje samostalnosti. Trkači iz Bekojija imaju više zlatnih medalja nego npr. Indija (sa 1.3 milijarde stanovnika) za sva vremena.

Komšija Haile iz Aselle

Na Arsi planinskom masivu se nalazi i nešto veći grad Asella, udaljen od Bekojija 57km, a odakle je također jedan od najvećih dugoprugaša svih vremena, Haile Gebrselassie. On je od 1995. do 2004. godine držao svjetski rekord na 10.000m, potom ga je oborio njegov komšija iz Bekojija, Kenenisa Bekele (26:17.53), koji je aktuelni rekorder i na 5.000m (12:37.35). Bekele je ove godine napunio 35 godina i sad je u jurnjavi svjetskog rekorda u maratonu, a što bi ga učinilo vjerovatno i najvećim dugoprugašem svih vremena.

Trofejni trener sa platom od 115 dolara

Zajednički imenilac spomenutim sportistima je Sentayehu Eshetu,

kojeg u Bekojiju svi prosto zovu “trener”. Iz njegove radionice izišli su svi ti svjetski poznati atletičari. S druge strane, on nikad nije bio trkač. Igrao je fudbal i brzo prestao zbog povrede koljena. Ni danas ne zarađuje veliki novac svojim radom (i poslije 30 godina trenerskog posla prima platu od 115 dolara), ne smatra se posebno dobrim stručnjakom, ali je neupitno da se pod njegovim režimom treninga razvilo daleko najviše vrhunskih trkača.

 – Nisam mađioničar, stvar je klime i toga da trkačima ovdje sve pomaže. Tereni su odlični za atletiku, imamo uspone i ravnice, dobro me slušaju i jako treniraju. Hrane se dosta ječmom. Ipak najvažnija stvar je posvećenost i trud koji su voljni uložiti u trening, kazao je Sentayehu Eshetu u istupu za jedan od brojnih medija koji su pokušali objasniti fenomen Bekojija, grada o kojem su Britanci snimili i dokumentarni film Town of Runners.

Planine se prostiru i na jug

Planinski masivi južno od Bekojija se dalje prostiru prema Keniji, na Great Rift Walley, visoravan s prosječnih 2.000m nadmorske visine. Na njoj se rađa 80 posto vrhunskih kenijskih trkača koji su pretežno iz samo jednog plemena: Kalenjin. Upravo ova kombinacija nam donosi statistički još nevjerovatnije podatke: ove skupine etiopskih i kenijskih atletičara drže više od 90 posto svih svjetskih rekorda u srednjim i dugim prugama.

Bikila iz Shewe

Većina atletičara Etiopije dolazi iz planinske regije Arsi. Iako u ovom dijelu Etiopije živi samo 5 posto ukupne populacije zemlje, preko 70 posto trkača dolazi upravo otamo. Najveći dio ostalih je iz regije Shewa, sjeverno od glavnog grada Adis Abebe. Otamo je i legendarni Abebe Bikila koji je bosonog osvojio olimpijski maraton u Rimu 1960. godine i započeo veliku dominaciju afričkih trkača.

Kenijci imaju i dosta širi izbor kvalitetnih trkača – takmičara pa smo upravo njih navikli češće viđati i na regionalnim trkačkim manifestacijama. Tu prednjače oni iz plemena Kalenjin čiji su predstavnici osvojili blizu 50 olimpijskih medalja. Od kasnih 80-tih godina prošlog vijeka 70 do 80 posto svjetskih trka srednjih i dugih pruga za pobjednike ima trkače iz Istočne Afrike. Npr. od 1988. godine 27 od 30 izdanja Boston Marathona u muškoj konkurenciji su pripala Kenijcima (21) i Etiopljanima (6).

“Kako trčimo tako brzo”?

Šta trkače iz malih etničkih grupa Oromo i Kalenjin čini tako uspješnim i dominantnim?

– Ljudi nas pitaju kako trčimo tako brzo? Odgovor je jednostavan. Bježimo od siromaštva, kaže Kenijac Wesley Korir, 2:06 maratonac, osvajač Bostona iz 2012.

427 Kenijaca ispod 2:19

Koliko vrhunskih dugoprugaša imaju Kenijci najbolje ukazuje stanje pred Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Norma za olimpijski maraton je 2:19, a u istoriji BiH samo četiri trkača su imala rezultat na ovom nivou: Sead Kondo (2:15:54), Đuro Kodžo (2:16:45), Željko Petrović (2:17:13) i Alija Kajan (2:18:08).  Čak 427 kenijskih trkača je ispunilo kriterije za nastup u Rio de Janeiru, ali su čast da trče na OI imala samo trojica: Eliud Kipchoge, Stanley Biwott i Wesley Korir koji u svojoj zemlji uživaju status velikih atletskih zvijezda.

Kenijska i etiopska dominacija ipak nije tako lagana za objasniti nauci. Maksimalni primitak kisika (VO2 max) jednako imaju šansu istrenirati i drugi, razlike u prehrani, nadmorskoj visini i treningu, kao ni genetika, nisu objašnjenje, a pogotovo ne mit kako “Kenijci trče u školu i nazad” jer velika većina njihovih najboljih trkača nije imala takav školski put u djetinjstvu. Ipak neka od istraživanja su pokazala da trkači iz Istočne Afrike samo s nekoliko mjeseci treninga mogu nadjačati najbolje zapadnoeuropske atletičare.

Lucia sa Great Rift Walleyja

Trostruka bh. olimpijka Lucia Kimani je sa južnog dijela planinskog masiva Great Rift Walley, konkretno iz mjesta Kajiado, smještenog 80km južno od glavnog grada Nairobija gdje je završila školovanje. Trčanjem se bavi od početka 2003. godine, a od 2006. je naša državljanka. Njeni postignuti rekordi će ostati teško dostižni za naše trkačice: 34:03.23 na 10.000m, 1:12:55 na polumaratonu i 2:34:57 na maratonu.

Konkretne razlike su indeks tjelesne mase jer Afrikanci u prosjeku imaju manje kila, u prosjeku su niži za oko 5cm, a imaju oko 2cm duže noge, odnosno u vitkoj potkoljenici za 1cm duže. Ove karakteristike po mnogima njihovu ekonomiju trčanja čine puno efikasnijom.

Na kraju, puno toga je u društvenim okolnostima koje donose motivaciju, prirodnim preduslovima koji pogoduju treningu, ali i stvorenoj tradiciji. Kao što Brazilci igraju fudbal, Kenijci i Etiopljani su shvatili da je njihov veliki potencijal u trkačkim disciplinama srednjih i dugih pruga i to je ono što gaje, a oni najbolji među njima uživaju status velikih sportskih zvijezda u svojim zemljama.

Motivacija najvećih

Vlasnik svjetskog rekorda u maratonu (2:02:57; Berlin 2014.) i na 25km (1:11:18; Berlin 2012.), Dennis Kimetto iz Eldoreta, pojašnjava svoju motivaciju: “Ono što me stvarno motiviše da budem borac je činjenica da dolazim iz skromnog okruženja. Pokušavam dati svoje najbolje kako bih pomogao porodici”. Na takvom putu mnogi od njih odlaze nastupati za druge zemlje pa imamo slučaj i da je vlasnik europskog rekorda u maratonu (2:06:10) također Kenijac. Radi se o Turčinu Kaanu Kigenu Özbilenu ili od rođenja Mikeu Kiprutu Kigenu koji od oktobra 2015. godine trči pod zastavom Turske.

Vaši komentari