IRFAN RIBIĆ: Od dijagnoze multiple skleroze do 1:27 polumaratona

Kada vratim film u proteklih nekoliko godina, rekao bih da sam uvijek bio aktivan u sportu. Nekada više od rekreativnog, ali takvih aktivnosti nije manjkalo. Kako to uvijek biva, među dječacima je nogomet nekako najpopularniji, pa sam svoje prve sportske korake napravio u lokalnom fudbalskom klubu.

0
140
Foto: Mandarine polumaraton

Piše: Irfan Ribić

Kroz osnovnu i srednju školu, uvijek je postojala neka tajna želja za bavljenjem atletikom.

Išao sam na neka školska takmičenja, međutim odrastao sam u sredini gdje za taj sport nije bilo mnogo prostora za razvoj. U meni je sve te godine rasla samo jedna ljubav – ljubav prema najljepšem poslu, glumi. Nakon srednje škole upisujem Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku za glumu. I kako to obično biva, mi koji upišemo Akademiju dosta vremena provodimo radeći svoje vježbe, bez da imamo mnogo prostora za neke druge aktivnosti.

Borba s multiplom sklerozom

Foto: Magazin Azra

Velika promjena u mom životu desila se u junu 2015. godine. To je period koji bih na sve moguće načine želio zaboraviti. Naime, te 2015. godine dijagnosticirali su mi tešku autoimunu neizlječivu bolest, multiplu sklerozu. Bio sam u jako lošem stanju, doveo sam se u situaciju da ništa nisam mogao sam raditi, pa sam i za one najosnovnije stvari morao imati pomoć druge osobe. Od tog trenutka slušao sam sve što doktor kaže i držao se samo njegovih uputa, do trenutka kada mi ogromne količine tableta nisu počele praviti probleme. S obzirom da sam pio lijekove koji mogu dovesti do teških psihičkih poremećaja, odlučio sam na svoju ruku ostaviti svu zvaničnu medicinu i spas potražiti u nekom alternativnom načinu liječenja. Tada u moj život ulazi konoplja (kanabis, marihuana) i pravi od mene čovjeka koji je spreman da se bori, živi, radi kao i svi ostali ljudi. Bez da mi bolest ostavlja bilo kakav trag i da me sputava u mojim namjerama. Počeo sam se uspješno liječiti kanabisom, na početku vrlo teško u svakom smislu, borba sa samim sobom, ali i s onim mnogo većim preprekama: društvo i zakon. Sve se to na kraju uspješno posložilo, da danas imam priliku reći, kako ispisujem samo pobjedničke stranice svog života.

Trčanje je postalo neizostavno

Mišljenja sam da svaki glumac mora biti fizički aktivan, te da bez kvalitetnog treninga ne bi se trebalo baviti ovim poslom. Vjerujem da glumac u svakom trenutku mora biti fizički spreman, ali ne samo to, kvalitetnim i redovnim treningom pomažemo i našem mozgu da bolje funkcioniše, svježiji sam u svakom smislu, bolje spavam, pamtim, jednostavno redam samo pozitivne riječi iza svega ovoga. Tako sam i krenuo u trčanje, koje je vremenom postalo neizostavni dio mog života. S tim se danas budim i tako započinjem dan. Počeo sam trenirati, čisto iz zabave, da bih se osjećao bolje. Nekoliko izlazaka na Vilsonovo šetalište, a onda i prva ulična trka. Bila je to trka na 5 kilometara, koju sam istrčao za nekih 26 minuta. Brojke pišem, ne da bih se pohvalio rezultatima, nego čisto da vam uporedim napredak koji sam ostvario i za koji vjerujem da svako može postići, samo treba vjerovati, željeti i mnogo raditi na sebi!

Banner
Banner

Nakon te trke, sreo sam dugogodišnjeg prijatelja, s kojim se nisam dugo vidio, bili smo u kontaktu samo putem društvenih mreža, a u razgovoru s njim vidim da je on dosta aktivan u trčanju. Pričao mi je o svojim trkama, polumaratonima… Sve mi je to bilo nedostižno, u tom trenutku. Samo sam zamišljao kako je istrčati 10 ili 15 kilometara. Ili čak 21km koliko zapravo ima polumaraton. Ja sam tad mogao istrčati maksimalno nekih 8km. Ali sve te dane, konstantno sam razmišljao o našem razgovoru, rodila se ogromna želja da istrčim polumaraton i dokažem sebi da ja to mogu. Nije važno koliko je to kilometara, važno mi je bilo istrenirati sebe za tako ogromne korake. Jer trčati polumaraton, za mene je cijela jedna nauka (ako se tome posvetite na pravi način). Ako napravite nekoliko propusta, sve to može preći iz zadovoljstva u jako teške i iscrpljujuće trenutke, do kojih, vjerujem, nikome nije stalo. Jednostavno rečeno – nije sve u nogama!

Tuzlanski polumaraton

Prvi polumaraton

Bio je juni. Kasno sam ušao u sezonu, tako da nisam mogao puno birati, nego sam svoju snagu i treniranje usmjerio ka Sarajevskom polumaratonu, koji se održao u septembru. Za mene je to bila realna opcija da istrčim svoj prvi polumaraton, kada uzmem sve u obzir, vjerovao sam da je to prilika za takav podvig. Međutim, nekoliko dana nakon mojih prvih treninga, Tuzla je objavila da organizuje prvi polumaraton. Nazvao sam prijatelja i pitam ga za mišljenje, da li da probam trčati Tuzlu, koja je svega tri ili četiri sedmica poslije toga. Dakle, imao sam još nekih tridesetak dana da se spremim. I uspio sam. Tuzlu sam trčao za 1:41:05, što je bio odličan rezultat za mene u tom trenutku. Ono što dalje slijedi, ravno je najljepšim životnim trenucima. Pridružio sam se najboljem kolektivu, AK Novi Grad i počeo trčati Atletsku rekreativnu ligu. Nizali su se treninzi, novi pređeni kilometri i sada već želja za popravljanjem rezultata. Postao sam gladan popravljanja pace-a, rezultata kako na 5 ili 10km, tako i na polumaratonima. Tako da je Sarajevski polumaraton bio moj drugi zvanični rezultat i svi oni koji su trčali u Sarajevu, znaju o čemu pričam. Jako teški vremenski uslovi ipak me nisu spriječili da popravim rezultat, tako da sam Sarajevski polumaraton trčao za 1:35:35.

Ljubav prema mandarinama

Sarajevski polumaraton

Trčanje u ARL pomoglo mi je da postanem disciplinovan, da još više brinem o sebi, pratim svoje zdravlje i jačam u svakom smislu, kako fizičkom, tako i psihičkom. Gledajući kalendar trka do kraja godine, imao sam želju istrčati još jedan polumaraton i tako zaključim ovu svoju malu sezonu, koja je sigurno i više nego uspješna, s obzirom odakle sam krenuo i gdje se trenutno nalazim. Prije novog polumaratona imao sam jednu super trku, koja mi je poslužila kao odlična uvertira, te da sebe osnažim u tim dobrim rezultatima. Trčao sam „B2B run“ 5 kilometara, gdje sam ostvario PB na toj dužini (19:03), što je za skoro 7 minuta bolje od moje prve trke i prvih napravljenih kilometara u svijetu atletike. A onda sam se morao odlučiti gdje da idem na svoj treći polumaraton. Metković ili Bileća. Rekao bih da je presudila ljubav prema mandarinama, koje su moje omiljeno voće. Zaista nosim odlična iskustva iz Metkovića. Klima, organizacija, grad, atmosfera – čista desetka. I naravno, ono na šta sam posebno ponosan, novo popravljanje rezultata i trčanje polumaratona u Metkoviću za 1:27:32. Tamo sam doživio jednu prelijepu situaciju, na koju nisam nimalo bio spreman. Uvršten sam među najbolje polumaratonce do 23 godine, tako da sam u kategoriji U23 zauzeo odlično treće mjesto i 13. mjesto u ukupnom poretku. Rekao bih, vrlo uspješno sam na kraju zaokružio kraj moje male sezone. Naravno, na proljeće me očekuje nastavak u ARL-u, gdje također imam odlične rezultate, učvrstivši se na odlično drugo mjesto u ukupnom poretku, iza sjajnog Alena Raonića, sada mog prijatelja i kolegu koji mi mnogo pomaže.

Zahvala zaslužnima

Mnogo ljudi ima svoj dio zasluge u svemu ovome. Tako da ne bih volio nikoga izostaviti. Korak po korak, konstantno trenirajući u Centru „Safet Zajko“ upoznao sam jednog od naših najboljih dugoprugaša, Aliju Imamovića. Ne postoje riječi kojima mogu zahvaliti Aliji i njegovoj ekipi, jer su sve vrijeme vjerovali u mene i pomagali mi kako bih trčao što bolje. Alija i ja smo danas veliki prijatelji, mnogo se družimo privatno, dijelimo mišljenja, pomažemo jedan drugome na svojim putevima ka uspjehu, ali sve to zajedno postižemo zahvaljujući jednom čovjeku, istinskoj trkačkoj legendi bh. atletike – Seadu Kondi. Danas je Kondo moj trener, i kako on kaže, naši najbolji rezultati trebali bi doći na proljeće 2018. godine. O planovima i ambicijama ne bih puno pisao, nego više volim da radom i trudom, opet nekada analiziramo postignute uspjehe. Za sve dosad, hvala roditeljima, bratu, kolegama i profesorima s Akademije, Harisu, Tei, Aliji, Alenu, Ćeri, Seadu, Raletu, Zuletu i ostaloj ekipi koja je uvijek tu, uz mene.

Vjerujte, borite se i mnogo radite. Volite i budite voljeni!

Alija Imamović, Alma Hrnjić, Irfan Ribić

Vaši komentari

Banner