Piše: Selmir Hasanović – Lunyo
Za razvijenim dijelom svijeta kaskaju nekoliko decenija i neke stvari koje su ovdje sasvim normalne u ostatku svijeta niko ne bi ni pomislio da radi.
Prethodna pisma iz Kenije čitajte na LINK1, LINK2, LINK3, LINK4, LINK5.
Bez obzira na sve druge faktore koji kenijske trkače dovode na podijume širom svijeta, o čemu će više govora biti u narednom pismu, veliku ulogu u njihovim rezultatima igra i doping. Uopšte nije tajna da se većina njihovih trkača odlučuje na ovaj vid varanja, jer su spremni učiniti bilo šta da zarade novac o kojem sanjaju i to rade već par decenija.
Međutim, priča o kenijskom dopingu ima svoju tragičnu, ali i komičnu stranu.
Nakon što je Kenija prošle godine dobila upozorenje za potencijalnu suspenziju njihovih takmičara, atletska federacija je odlučila pokušati stati tome u kraj. Nije se, doduše, ništa drastično promijenilo, ali uveli su barem neke kontrole nakon toliko godina u kojima nisu mnogo marili za to.
Prvi koraci bili su da se testiraju neki od trkača neposredno pred polazak na utrke van države. Ipak, ubrzo su Kenijci našli način da se bore i protiv toga tako što su nedozvoljena sredstva koristili u toku treninga, ali dovoljno rano u trenažnom procesu da se tragovi tih sredstava ne nađu prilikom testiranja.
Nakon spomenutih upozorenja od prošle godine, započeta su testiranja i u toku treninga. Nije baš da se testira veliki broj trkača i da se to radi redovno (barem koliko ja znam), daleko od toga, ali svejedno su napravili neke sitne korake ka rješavanju problema. Mada, poznavajući Kenijce, vjerovatno jedini način da se ovaj problem iskorijeni je da se testiraju prije utrke u državi u kojoj se takmiče. To kažem jer su u Keniji mito i korupcija bukvalno na svakom koraku, na svim mogućim mjestima i to se uopšte ne krije.
Upravo zato je ovdje vrlo lako riješiti svaki pravni i bilo koji drugi problem, potreban vam je samo novac. Za 10-20€ svi će biti na vašoj strani, uključujući i policiju, a pretpostavljam, nažalost, i oni koji su zaduženi da kontrolišu trkače.
Za ovo naravno nemam nikakve dokaze, ali dovoljno sam upoznao sistem i način na koji sve funkcionira, te mislim da ova pretpostavka nije daleko od istine. Što se nedozvoljenih sredstava tiče, Kenijci su spremni konzumirati bukvalno šta god im dođe pod ruku. I tu priča dobiva tragikomičan epilog.
Za nekoliko eura vrlo lako se mogu nabaviti sredstva koja navodno poboljšavaju performanse i apsolutno svi znaju gdje je to dostupno. Nažalost, ono šta skoro niko ne zna je šta se nalazi u njima i šta unose u svoje tijelo.
Često se dešava da im neko, čak i doktori, ubrizgaju obične vitamine ili nešto potpuno beskorisno, ali im kažu da su dobili nešto super moćno i da će im to pomoći da ostvare bolje rezultate. Poslije se na utrkama trkači pitaju zašto nisu napredovali i zašto im to nije pomoglo. To vjerovatno jako dobro opisuje Kenijce, bez obzira da li su u pitanju doktori, trkači ili neko drugi, sve je to daleko od onoga na šta smo mi navikli. Iako, moram naglasiti, daleko od toga da smo i mi razmaženi nekim vrhunskim standardom. Bez namjere da uvrijedim bilo koga, ali Kenijci sasvim sigurno nisu najinteligentniji narod na svijetu, naprotiv, tako da nas od njih definitivno ništa ne treba iznenaditi.
Navodno veliki broj trkača kupuje čak i antiretroviralne lijekove od HIV pozitivnih osoba, jer smatraju da oni također pomažu. Sistem u Keniji je toliko dobro uređen da ti HIV pacijenti problem riješe tako što se prijave u dvije bolnice i dobiju duplu dozu lijekova te zato imaju dovoljno i za prodaju.
Kad se sve navedeno uzme u obzir, vjerujem da nije iznenađenje čuti i tragičnu stranu svega toga. Za vrijeme mog boravka u Itenu, već par trkača je izgubilo život od srčanog udara poslije treninga ili utrke. To u Itenu nije nikakva novost, nego nešto šta svi znaju da se dešava mnogima koji se dopinguju. To ih ipak ne sprječava da i dalje nastave konzumirati nedozvoljena sredstva i tražiti bilo kakav način i prečicu ka boljem životu.
Od svog masažera sam čuo kako mišići onih koji koriste nedozvoljena sredstva uvijek izgledaju savršeno i oporavak im traje jako kratko. Međutim, nakon par godina takva tijela dožive ozbiljan problem i svako trčanje, čak i jako niskim intenzitetom im stvara ogromne bolove u nogama. Zato takve karijere traju jako kratko, pogotovo kad se pretjera, ali mnogi su spremni staviti i život na kocku samo da dobiju svoju zlatnu šansu.
Oni trkači koji su uspjeli dobiti šansu da nastupaju pod vodstvom neke velike kompanije, idu i korak dalje jer se to smatra životnom prilikom i znaju da su vrlo lako zamjenjivi.
Stoga svakodnevno piju lijekove protiv bolova i trče sa raznim ozljedama. Vjerujem da sve navedeno daje dobru sliku koliko su Kenijci spremni uništiti svoje tijelo i dok odmaraju, a šta tek reći za njihove treninge?!
Među nekoliko hiljada trkača svakako da postoje i mnogi koji se uzdaju samo u trening i ne pokušavaju koristiti slične prečice. Obično vlada veliki animozitet između takvih trkača i ostalih, jer ono za šta nekome treba više od deset godina napornog treninga, oni koji varaju cijeli svijet mogu ostvariti za nekoliko godina. Trkači koji ne koriste doping smatraju da su time ugroženi i da im ostali kradu prilike za koje se oni bore cijeli život.
Za kraj, reći ću još da doping nije jedini veliki način na koji Kenijci varaju svijet. Još je više rasprostranjeno laganje o starosti svakog od njih. Možda će se to promijeniti kada su u pitanju novije generacije, ali nikad ne treba vjerovati da je broj godina koji čujemo za nekog Kenijca istinit.
S obzirom na jako neuređen sistem, a i na činjenicu da se mnogi od njih nisu rodili u bolnicama, skoro nikome identifikacioni dokumenti ne pokazuju stvaran broj godina. U prosjeku svi lažu za nekih desetak godina, a to im polazi za rukom iz više razloga. Jedan je taj da je jako teško na osnovu njihovog izgleda zaključiti stvaran broj godina, jer uglavnom izgledaju mnogo mlađe nego što zapravo jesu. Pored toga, kao što iznad rekoh, za nekoliko desetina eura ovdje se može ostvariti sve pa i napraviti nova lična karta po želji. To rade mnogi od njih i to čak više puta u životu, ako zatreba. Glavni razlozi za to unutar države su školovanje i prijem u vojsku, jer oboje imaju dobni limit, a naravno i trčanje kada planiraju ići na utrke ili nastoje postati dio nekog trkačkog kluba (menadžment).
Pisao sam ranije kako ovdje svi ‘znaju’ da je Kelvin Kiptum imao i preko četrdeset godina, jer je pobjeđivao na lokalnim utrkama petnaest godina prije dolaska na veliku scenu. Navodno i njegova supruga ima blizu četrdeset godina, a imaju i dvoje djece. Isto tako za Kipchogea kažu da ima oko pedeset godina i općenito vlada mišljenje da za maraton ispod 2:05 treba par decenija ozbiljnih priprema, tako da svi oni koji to uspiju sigurno nisu u dvadesetim, a ni tridesetim godinama života.
Naravno, nije mi namjera da nekoga optužujem, niti tvrdim da je nešto od ovoga istina, ali to je mišljenje koje sam čuo od ljudi ovdje.
Prepričava se anegdota da je, prije petnaestak godina, otac jednog trkača dao intervju u kojem je pričao o tome kako je svog sina slao u školu mnogo godina prije nego je on rođen, barem po zvaničnim dokumentima.
Naime, otac nije bio upućen u to da je taj trkač nastupao pod lažnim dokumentima te je to izazvalo brojne kontroverze.
Od tad trkači obično ne dozvoljavaju intervjue sa njihovim porodicama.
Vaši komentari
