MIRZET HALILOVIĆ U CHICAGU: Dok je čovjek mlad da šta ostvari

Piše: Mirzet Halilović

Kao što je poznato, ja trčim sve vrste trka. Od 800m do 50 kilometara. Glavni životni cilj tj. prioritet mi je istrčati svih 6 velikih maratona, koji spadaju u seriju Majors Marathon: Berlin, New York, Chicago, Boston, Tokio i London.

Ja sam 2017. otrčao Berlin Marathon (3:19:04), 2018. New York (3:16:27) i onda je na red došao Chicago Marathon.

Ništa nije nemoguće

Pokušavam da na svim ovim maratonima ostvarim rezultat bolji od prethodnog. Pa ako bude išlo sve bez povreda, da pokušam trčati maraton ispod 3 sata. To je pace 4:15. Svi oni koji znaju šta je ovaj pace, već se znoje kada ovo čitaju. Ništa nije nemoguće ako mi to želimo. Obzirom da želim biti sve bolji i bolji (mislim na trčanje, žene stop, o sportu pričamo, ozbiljni smo ljudi), non stop eksperimentišem u trenažnom procesu. Da spremu dovedem u veći nivo. Uvodim neke novine u cjelokupan trening. Teorijski i praktični.  Nešto što ranije nisam radio, ili sam radio, ali u manjem omjeru. Dižem mjesečnu kilometražu na još puno više kilometara. Radim treninge po 50km. Trčim po minusima sve do -25. Trčim po plusu do 45. Treniram u brdima. Znači trčim u raznim vremenskim uslovima i terenima, jer nikada ne znamo kakvo će vrijeme biti na dan trke. Trčim i kada sam umoran jer možda nas zadesi neka povreda pa ne uspijemo trenažni proces dovesti do kraja, a moramo otići na trku. U kratkom periodu od 7 dana otrčati 2 treninga po 50km. Ovo sve je meni bitno jer uvijek treba. Mnogi će reći da je puno. Nije puno, malo je. Naredne godine trčim Boston Maraton 20. 4. 2020. Obzirom da nam putovanje ide preko Velike Britanije skontali smo da u povratku opalimo i maraton u Londonu. Ta trka nam dođe 7 dana nakon Bostona. Obzirom da su svi rokovi prošli za prijave za Londonski maraton, mi pokušavamo broj dobiti na način da budemo donatori udruženja za pomoć hendikepiranoj djeci u Londonu. Ta fondacija ima određeni broj startnina za maraton, koje dodjeljuje svima onima koji pomažu rad njihove fondacije. Popunili smo prijavu i čekamo potvrdu za London.

Betmen bi se zabrinuo

Da bi istrčao ova dva maratona u 7 dana, a pri tome imao dobra vremena, bolja od prethodnih, potreban je žestok trening. Betmen bi se zabrinuo. Bosanski inat je nešto čudno što se ne može prevesti na engleski. Znači idemo u vatru. Dok je čovjek mlad da šta ostvari. Maratonske pripreme teku. Prvo odredim cilj. Moj cilj je bio između 3:10 – 3:15. Onda izračunam koji je to pace. Pace između 4:30 – 4:35 mi daje lični rekord. Svi su treninzi koncipirani na osnovu ovog pacea. Dužinu trčim jedno 40 sekundi sporije po kilometru. Onda, od datuma trke, računam unazad i redam treninge. Na taj način tačno znam kojeg datuma će mi biti zadnji dužinski trening. Npr. za Boston već sada znam da će mi zadnji dužinski trening biti 1. aprila 2020. (nije prvoaprilska šala). Plan razrađujem tako unazad. Znači jednog vikenda dužinski treninzi. Počnem od 15km ili 20km, i svakih 14 dana podižem po oko 5km. Dižem dužinu do 50 kilometara. To uvijek radim vani u jutarnjim časovima na asfaltnoj podlozi. Vanjska temperatura me zanima samo da znam šta gore da odijenem. Dole je šorc uvijek. Gore, zbog vjetra ide nešto duže. Šuškavac i obavezno kapa. Drugi vikend trčim milje (1.609 metara). Ove brzinske treninge radim na tartan stazi. Tempo kojim trčim ove milje je oko 4:00 – 4:10. Otprilike je to tempo moj od rezultata sa trke od 10 kilometara. Mislim da mogu još brže na 10km, ali nisam trenirao ove milje na jačem tempu. Ranije sam trčao i ispod 4 min/km  na ovim miljama. Na kraju trenažnog procesa trebalo bi uraditi 12×1.600m sa kaskanjem između. U ovim pripremama za Chicago sam uradio samo 9×1.600m i na tom treningu sam se dva puta umorio. Onda sam odmorio samo dan i otišao na Sarajevski polumaraton i isti trčao 1:32. Htio sam procijeniti moje stanje. Da vidim moju spremu na toj trci ako sam “umoran”. Na osnovu tog rezultata bio sam siguran u sljedeće. Moj maratonski potencijal je između 3:10 – 3:15. Ovako ja to izračunavam. Rezultat sa Sarajevskog polumaratona bi bio bolji makar za minutu da sam bio odmorniji (da nisam radio 9 milja dva dana ranije). Ako uzmemo 1:31 + 1:31 = 3:02:00. Na dva polumaratona se dodaje 10 minuta za izdržljive ili 15 minuta za srednje izdržljive trkače. Ako na vaš rezultat na polumaratonu dodamo još jedan polumaraton plus 20 min, to je sigura za sve. To svi mogu sigurno. Probajte ovo sebi izračunati.

Maratonske pripreme

Dužine trčim do 50 km. Svi treninzi dužine održavaju se u Tuzli. Treninzi počinju ujutro oko 04:00 sati. Ranije ih najavim (prije na 14 dana), tako da svi koji žele mogu da planiraju odmore i mogu doći da trčimo zajedno. Najavim i tempo kojim se trči. Sve se zna tačno. Na ove treninge dužine, osim trkača iz Tuzle i Banovića, dođu mi trkači iz Sarajeva. Jedan od njih je Mahir Mujić, koji  mi je dolazio nekoliko puta. Na treninzima imamo auto koje nas prati i par ljudi na biciklima koji nam pružaju podršku. Ako su treninzi preko 40km i ako se trči jače, onda se ti treninzi nazivaju Kraljevski treninzi. Svi koji učestvuju u njima, u bilo kom obliku, jer se trči u kompaktnoj grupi bez odvajanja, stiču toliko samopouzdanja, da jedva čekaju trku. Da bi običnom čovjeku, približili važnost ovih treninga, slobodno mu možemo reći, da su treninzi  toliko korisni, isto kao ulazak Bosne u Europsku uniju. Ako je trosatni trening sve bude gotovo ujutro do 07.00, tako da svi imaju čitav dan slobodan. Ove godine sam imao par povreda desne noge. Bio sam prinuđen da odmaram 2 puta po 14 dana. Treninzi idu, bliži se trka. Još 23 dana. Tada konsultujem mog prijatelja Elvira Rakipovića iz Osijeka. Vrsnog trenera koji želi svima pomoći. On mi pravi plan treninga od 20. septembra do 20. oktobra (znači čak i 7 dana poslije trke). On mi kaže da je na osnovu mojih ranijih rezultata na 5, 10 i 21km procijenio, da je moja sprema čak i za rezultat 3:09:59. Ali mnoge stvari treba da se poklope na trci. Kaže mi da sigurno mogu trčati dobro ispod rezultata 3:15:00. On mi šalje plan i ja treniram po planu od 20. 9. 2019. Plan ima puno odmora.

Na treningu me udario auto

Ako je tempo, onda ide od blažeg pa se pojačava, sve do pacea 4:20 itd. Sviđa mi se što se trče dionice po 4km u jakom paceu ili 20 minuta jako. Većina treninga ide od sporog ka jačem. Na jednom takvom treningu 27. 9. 2019. godine, koji je počeo ujutro oko 05.00 sati, auto me je udario. Plan je bio trčati 15km oko 5:10. Onda nastaviti još 2×1.500 metara tempom 4:20. Ja trčim u naselju Bare u Tuzli, već sam na 12. kilometru. Svanulo je. Psi lutalice me gledaju čudno misleći u sebi “zar se mora jarane”, poštuju me, sklanjaju se sa puta. Trčim lijevom stranom, po trotoaru jer ima sitnog šljunka, super podloga. U jednom momentu dolazi mi vozilo sa leđa, prelazi na moju stranu i udara me lijevim retrovizorom u moj desni lakat. Ja sam osjetio samo jak udar i pucanje retrovizora. Obzirom da je jako brzo vozio, stao je na oko 300 metara od mene. Pokupim one komade retrovizora, dotrčim do njega, punim tempom. On malo izgubljen, prepao se. Kažem mu: “Evo ti ovo, ja sam Valter, vidimo se”. Baš tako je bilo. Čovjek vozi dostavno vozilo. Kedy. Pekara. Mirišu kifle. Stariji je gospodin. Nisam htio da zovem policiju, da se radi uviđaj, jer sam ustvari dobio samo udarac u desni lakat, a morao bi i prekinuti trening. Vidim nema povrijeđenih  ni kod njega, nastavim dalje. Ostade čovjek na putu, krsti se i uči nešto, subhana. Pomiješao sve vjere. Ja nastavljam, ubrzavam tempo. Derem više nego što treba. Preživio sam. Drago mi. Ubrzo me sustiže taj isti Kedy, otvara prozor i pita: “Kako je jarane?”. Ja mu kažem: “Evo 4:05”. On kaže: “Kod mene je 7 sati”. Čujem ga kako sam sebi govori: “Odakle je ovaj ako je kod njega 4:05 sati. Čudan neki lik. Uništi mi auto, još trči, a na satu mu 4:05. Vanzemaljci postoje. Svega bude na trčanju. Zadnji trening dužine završavam 21 dan prije trke. Trčim 25km pace 5:10 onda od 25. – 35. kilometra ubrzavam sve po 4:22. Trčao sam malo brže od plana. Mogao sam još malo preko 35km, ali Elvir je rekao samo 35km.

Curi nam svima

“Ulazeći u godine”, popravljajući svoje rezultate iz godine u godinu, stalno se pitam kad će te srednje godine života. Već mi je preko pola vijeka. Još čekam. Čekajte i Vi. Svi mogu čekati, ako to žele. Stoga radi i ostvari nešto dok si mlad, jer kada uđeš u godine i kada ti stomak XXL postane prepreka, kada vezanje pertli povjeriš ljepšem polu, kada ti supruga postane drugarica, kada ti flaša bude draža od prijatelja, kada umjesto plodova mora više voliš plodove tora… Gotovo je tada. Vrijeme je neobnovljivi resurs. Zato gas gas. Curi nam svima.

Ameriko eto Valtera

Prije par mjeseci raspitao sam se ko sve ide, iz BiH, na ovaj maraton. Ekipa je sljedeća: 1. Suzana Toplić iz Sarajeva, 2. Mladen Stevanović iz Ugljevika, 3. Suad Suljić i ja iz Tuzle. Tamo će nam se pridružiti peti bh. učesnik, a to je Tuzlanka sa New York adresom, sjajna trkačica Alina Abdurahmanović. Tako smo svi bili u stalnom kontatku. To je bitno radi avio karata, smještaja i ostalih pojedinosti vezanih za putovanje. Više ljudi više zna. Dogovaramo da svi kupimo avio karte iz Beograda do Istanbula. Onda iz Istanbula do Chicaga. Povratna karta iznosi 605 eura. Smještaj smo ranije našli. Prije svih maratona moja majka Nezira, uvijek mi pravi gurabije od pekmeza, koje mi dobro dođu na trci. Za ovu priliku mi je napravila 2 tepsije. One mogu da se jedu čak i nakon par godina. Na njima se upiše čak i logo maratona i očekivani rezultat. Mati mi daje gurabije i kaže: “Evo sine, samo nemoj sam jesti, daj i svojim prijateljima”. Bolesna je ostala. Čeka me. Vratit će se njen sin. Pripremamo i ostale stvari. Kupijem konzerve ribe, jer se mogu ponijeti. Želim svoju hranu konzumirati, koliko god mogu. Makar u dijelu prije trke. Iz Beograda do Istanbula letimo par sati. Slijećemo na ogroman aerodrom. Stvarno je puno velik. To smo vidjeli kada smo morali pješačiti po terminalima, jer su promijenili broj terminala sa kojeg dalje putujemo. Imali smo samo oko 2 sata poslije slijetanja, da se ukrcamo dalje za Chicago. Stiska je bila sa vremenom i pronalaskom terminala. Jedva stižemo. Jako puno kontrola na ovome aerodromu, čak i za nas. Bez obzira što smo u tranzitu. Ukrcavamo se, 400 putnika. U avionu gotiva. Piće, hrana, kafa. Sve super. Stjuardese vrijedne kao pčele. Puno male djece putuje. Non stop jedemo. Udebljat ću se. Ode pace.

Let od 12 sati

Nakon oko 12 sati leta i oko 12 hiljada kilometara, koliko tačno ima od Istanbula do Chicaga, konačno slijećemo u Chicago. Tu nas čeka Tuzlak, Darmin Serak. Vjerni navijač – fanatik, tuzlanske Slobode. Lako ga je prepoznati, na desnoj ruci ima istetoviran veliki natpis Sloboda. Njega nismo znali ranije. Tuzlanski trkač Edin Hajvaz nam je preporučio ovog gospodina. Serak ima privatnu firmu u Chicagu. On i otac drže velike limuzine za party. Imaju čak i bus za party. Darmin je tu došao prije 15-ak godina, dok je njegov otac tu bio od ranije. Vrijedni ljudi, spremni pomoći svima. Utovaramo prtljag u veliku limuzinu, dzip. Odmah nas vodi na večeru. Već je oko 22:00 sata. U restoranu upoznajemo još jednog sa naših prostora. Radi kao konobar. Večeramo piletinu. Neki odmah udarili po hamburgerima. Polako ljudi, tek smo sletjeli. Uz večeru dobijamo veliku čašu u koju možemo, iz aparata, da točimo sva pića, coca cola, sprite itd. Sve je besplatno, bez ograničenja. Amerika je to jarane. Ja ne pijem ništa gazirano, jer se ne uklapa u moj sportski kalendar. Nakon toga odlazimo na počinak. Samnom u pratnji putuje moj sin Malik. On je službeni kuhar naše ekspedicije.

Odlazimo u jednu kuću, nadomak centra grada, udaljeni smo oko 25km. Smješteni smo u naselju u kojem ima puno starosjedioca iz Hrvatske i Hercegovine. Naselje je super uređeno. Sve pod konac. Travnjaci za spotova. Smještaj nam je osigurao Gospodin Marko Lončar iz Širokog Brijega. On je u Americi jako dugo i vlasnik je nekoliko zgrada ovdje. Pomaže svima ovdje u Americi i u Bosni i Hercegovini Poznat je  primjer da je Marko veliki dobročinitelj – humanista, koji je jednoj porodici, izbjeglicama, iz Podrinja, kupio kuću u Banovićima, uloživši u tu kupovinu oko 100 hiljada konvertibilnih maraka. Pisale su i novine o tome “Neznanac kupio kuću prognanicima”. Marko je dobar prijatelj sa mojim rođakom, vlasnikom Etno avlije Mačkovac, Zlaća, u Banovićima. Na taj način sam se ja upoznao sa njim, jer je on nedavno tamo boravio. Tom prilikom smo sve dogovorili. Marko mi je tada rekao: “Kada umremo, ništa ne nosimo sa sobom, ostaju naša djela, stoga radimo dobra djela”. Čuo sam da je i po Hercegovini pomogao u bezbroj slučajeva. Gospodin u horoskopu. Marko mi je tada dao kontakt brojeve od svojih sinova koji su vlasnici Fudbalskog kluba u Chicagu. Smještaj u Chicagu, sa hranom, nam je osigurao kod svoje sestre, u novoj kući. U kući u kojoj sestra nije noćila više od tri puta. Sve je novo. Sami smo u kući. Frižideri su napunjeni za nas. Doček je stvarno super. Preko puta nas je kćerka od vlasnice, Lidija. Još dosta kuća u komšiluku su ljudi iz Hercegovine i Hrvatske. Engleski ne mora da se priča u ovome naselju.

Majica kao tele u Živinicama

Ujutro lagani trening na 18 stepeni. Idealna temperatura. Svi pričaju da će dobro zahladiti. Ovdje se temperatura promijeni preko dana žestoko. Prije par dana je bilo negdje u blizini plus 30, drugi dan na istom mjestu 2 stepena. Kino. Odlazak na Expo, podizanje startnih brojeva. Bus nas je odvezao i vratio nazad poslije. Sve je organizovano pravo. Puno kontrola KDZ (kontra diverzionih). Na Expu svega. Sve robne marke su tu. Prvo idem do Asicsa da “jedem”. Patike Gel Kayano 26 su 180 dolara. Slabo ljudi na ovom štandu. Nastavljam dalje, obilazim štandove. Vidim neka gužva. Odoh da vidim šta je. Naravno to je Nike. Gotov četvrtina sale je njihov štand. Tu je bilo gužve kao u Čevljanovićima na koridi. Preskup je, ali ljudi kupuju, pomama živa. Čak sam pomislio da su doveli jedno 200 ljudi i platili im da prave gužvu, da kupuju, da navlače nas sa plitkim džepom. Razgledam to i na um mi pada jedna poznata bosanska anegdota. Kada je Huso pitao Hasu da mu pozajmi novaca. Haso je odgovorio: “I da imam, nemam”. Ja ništa nisam kupio tu, niti bilo gdje na Expu, jer su nabili cijene. Patike po 200 dolara. Majice sa logom. Jedna koja se meni jedino svidjela, je bila bijela atlet (za spotova) i na njoj cijena 80 dolara. Ne mogu dati toliko za običnu majicu. Pa toliko je tele u Živinicama. Da se cjenkam, nije profesionalno. Bilo je tu i majica po 40 dolara, ali to nije ono što ja tražim.

Obilazeći naše ljude ovdje, kao i Amerikance, neki od njih nas pitaju: “Zašto smo ovdje?”. Kada im kažemo: “Došli da trčimo”, oni kažu: “Vi niste normalni”. Onda se pogledaju, izvinu se i kažu: “U stvari, mi nismo normalni”. Mi nemamo vremena da se bavimo sportom, jer nas život melje.

Dan prije trke

Dan prije trke naš prijatelj Darmin Serak nas je pozvao da kod njega gledamo utakmicu BiH. Prvo smo otišli u jednu buregdžinicu koja se zove “BOSN” koju drži Bosanac iz Živinica. Koja slučajnost. Kupujemo pite koje ćemo ponijeti u Serakov stan. Ja naravno naručujem samo kilogram. Mada mi treba 1.5 kg, ali šta će reći zemljak. Mala pitoma buregdžinica u kojoj na zidu piše: “Zabranjeno sjedit nako”. Pozdravljamo se sa ljubaznim osobljem, koje nas ispraća čudnim pogledom, misleći u sebi “Znači, došli da trčite, ja mislio došli da radite u nekom rudniku koliko jedete”. Nije njima jasno da se pređe 15 hiljada kilometara da se trči. Na putu do Serakovog stana svraćamo u jedan super market. Ogroman je. Meni se svidjelo što ima bezbroj polica raznog voća, povrća i jedan odjel na kome ima dosta proizvoda sa prostora bivše SFRJ. Kafa Zlatna džezva i Podravkina Vegeta i Argeta pašteta su mi prvo zapale za oko. Cijene slične kao naše. Ako je skuplje, onda je oko 10% samo. Tolerantno. Tu kupujem banane. One su 1 kilogram, malo manje od 1 dolara. To je oko 1.70 konvertibilnih maraka. Odlazimo do Seraka u stan i tu objedujemo svi skupa. Mladen, Suad i ja. Moj sin Malik, naš službeni kuhar, je napravio makarone koje su mi pravo legle, naravno prije toga sam pojeo kilogram krompiruše. Krompiruša mi nije baš legla. Možda smo požurili zemljaka da je što prije ispeče. Nema veze. Dobro je. Sav taj ručak sam završio tačno u 12.00 sati (dan prije trke je). To mi je bio dobar znak da će sutra biti žestoko. Volim dan prije trke sav objed završiti prije 14 sati. To daje vremena organizmu da sve preradi, da lagano napuni glikogenske rezerve. Ja volim ugljikohidrate da jedem prije trke. Sve sam ovo probao na treninzima dužine. Trka je sutra u 07.30 sati. Znači 13.5 sati neću ništa jesti. Samo naveče 5 jabuka za bolju probavu. Sve teče po planu. Poslije jela ja imam svoj ritual kojem se oni smiju. Idem puniti ukrštenicu – ukrštene riječi. 1. vodoravno = MIČI Valter. Znači to je spavanje. Oni gledaju TV, a ja spavam. Ustajem oko 4 sata. Naveče nam u goste došla Alina Abdurahmanović, koja takođe trči sutra, i pravo za moju gurabiju na kojoj piše 3:09:59. Ja kriknem “neeeeeeee”, ona već pojela pola. Kaže mi: “Šta neeee?”. Šta ću. Ostalo je i meni pola gurabije. Zbog toga je ona (sutra) trčala 3:21, poravila lični rekord za oko 13 minuta. Tu noć pojedem jabuke. Postavim startni broj na majicu. Ubacim 6 gelova u torbicu. Alina mi je donijela neke voćne tablete koje se konzumiraju svakih 15 min. Ubacim i njih. Mada je o tome teško misliti. Gledati na sat svakih 15min i uzimati ih. Ali ja sam ih ipak ubacio u torbicu. Stavim i 2 male boce vode u pojas. Odlazim rano na počinak. Valja sutra u rudnik.

Dan trke

Prespavao sam u gradu. Da mi bude bliže otići na start pješke. Ustanem ujutro oko 2.00 sata. Moj ritual su sklekovi i neke vježbe za preživljavanje. Treba biti uvijek spreman. Opasnosti vrebaju sa svih strana. (Tri dana nakon maratona, gledao sam na lokalnoj TV emisiju, u kojoj su izvijestili da je jedan trkač, ujutro u vozu, dok je išao na start maratona,  imao intervenciju. Naime jedan afroamerikanac je izvadio pištolj i htio opljačkati jedan dio putnika u vozu. Trkač iz Bostona, mu je prišao i rekao: “Nije lijepo to raditi”. U toj “komunikaciji”, afroamerikanac je zadobio lakše povrede. Pištolj je predat policiji. Trkač nije zakasnio na start). Znači svega ima ovdje. Treba učiti lijepo se ophoditi prema svakome. Zatreba kad tad. Završavam jutarnju Ness gold cafu. Posjeta WC-u ujutro, prije trke, je nešto što trkači više vole nego kada ga djevojka ili supruga nazove. Svi koji iole ganjaju lične rekorde na trkama, godinama vježbaju da ujutro, prije trke, odu u WC (velikim slovima nije džabe napisano). Nakon toga pogledam na stanje temperature. Vidim da je 6 stepeni. Zadnjih dana je u Chicagu toliko zahladilo da je hladno u mont jakni. Da nisam došao po lični rekord, stvarno bi startao u mont jakni sa šalom i vunenom kapom. Ako pogledamo da je 6 stepeni. Nije to puno, ali ovdje su tako jaki vjetrovi. Ledi krv. Nema veze. Trenirao je Valter do -25 čitavu zimu. Nećete me prevariti. Na start polazimo Suad i ja u 05:30 sati. Bogami smo se obukli kao da je start  u Sibiru negdje. Mont jakne, džemperi, vunene rukavice itd. Ponijeli smo kesu i to ćemo sve popakovati i ostaviti na startu da nas čeka kada završimo. Kolona trkača, pješke ide na start. Nosim bh. zastavu. Mnogi prepoznaju. Hoće da se fotkaju sa nama. Ima i Kineza. Upoznajemo se. Zamalo ne zakasnišmo jer ovaj me zamolio da se fotkam sa njegovom porodicom. (Nije džabe ona izreka “Ima ih ko Kineza”). Čuli su oni za Valtera.  On je kod njih nacionalni heroj. Nakon fotkanja, oni bi se najradije vratili u hotel. Osmjesi ogromni. Preče je fotkanje od medalje, a i hladno je. Nakon 30 min pješačenja i bjekstva od Kineza, dolazimo u startnu zonu. Tu se sastajemo sa Alinom. Čekamo Mladena i njegovog druga koji takođe trči danas. Njih nema već dugo. Čekamo. Još 15min do starta, još ih nema. Temperatura opada. Hladno je. Valjda dok smo tu stajali i čekali, ohladili smo se. Donosimo odluku da predamo vrećice sa garderobom i da lagano idemo u startne zone. Skidanje tople garderobe na ledenom vjetru ujutro u 07:15 sati je nešto neopisivo. Ovo ubuduće ubacujem u vježbanje. Pogled za kesom koju dajem lijepoj crnkinji mi se urezao tako duboko da to neću moći zaboraviti. Nije mi bilo teže ni u 5. razredu kada me je cura ostavila radi sendviča. Šta je tu je. Idemo u zone starta. Moja zona je B. Pokušat ću naći Mladena tamo. 45 hiljada ljudi je tu na startu. Tražim ga. Nema ga. Ako ga ne nađem, krenut ću sam. Plan B uvijek mora postojati. Marfijev zakon: “Sve što može krenuti krivo, krenut će krivo”.

GPS ne radi

Svi trkači koji su trčali ovaj maraton su mi rekli da, zbog velikih zgrada, sat za trčanje mogu koristiti samo kao štopericu, jer GPS ne pokazuje tačno distancu. Samim tim pace pokazuje lažno. Ispada da trčimo 2:30 po kilometru. Kasnije se ispostavilo da je ovo sve tačno, kako su mi svi rekli. Ako imate ovakvu situaciju,  onda treba da znate svoje prolaze na svim tačkama. Imam u glavi sve prolaze napamet naučene. Imam napisano na jednom listu sve te prolaze. To sam stavio u torbicu – pojas sa gelovima. Ranije mi je to znalo ispasti iz torbice, pri vađenju gelova. Zato sam napisao još jedan papir sa prolaznim vremenima i stavio ga u šorc. Provjeravam da li je sve tu. Gelovi, tablete, voda. Spreman sam kao infrakt, pucaj gospodine, označi start. Starta još nema. Razgledam i uz veliku muku ugledam Mladena. Obradujem se kao neko koga je ostavila cura, kojoj on nije imao hrabrosti reći da odlazi. Dobro je. U društvu je lakše. Ranijih dana Mladen mi se ponudio, da mi on bude pejser na 3:09:59. On je došao da otrči lagano i to njemu neće biti teško. Međutim, za mene je upitno. Znam da sam spreman između 3:10 – 3:15. Samo to treba sada pokazati na trci. Treba pametno trčati. Međutim to možeš svima reći osim maratoncu jer kada se starta neka trka, većina trkača, da kažem “poludi” (blaga riječ, rekao bi naš nobelovac Ivo Andrić). Zašto je to? Došao sam do sljedećeg zaključka. Sponzoruša i maratonac imaju dosta sličnosti. Ona uvijek razmišlja da li da se uda za nekoga koga voli i da se “pati” čitav život,  ili da se uda za nekoga koga ne voli, a ima keš, pa da uživa čitav život. Kod maratonca je nešto slično. On ili ona, prije trke uvijek razmišlja kako da krene u trku. Dvije opcije su kao kod sponzoruše. Da li da krene nekim paceom koji nikada nije trenirao. Taj pace je vidio kod nekih svojih jarana ili prijatelja tzv. “samoubilački tempo”, pa da se pati čitavu trku (da proklinje sve one koji su mu rekli “bravo legendo, ti to možeš, pojačaj”). Da ganja čak i lične rekorde. A u prethodnom periodu je imao dvije dužine po 14 kilometara (ima i takvih). Ili da krene paceom koji je trenirao, pa da uživa čitavu trku, jer je to njegovo pravo stanje. Većina nas se odlučuje za ovo prvo. Ne mislim na sponzorušu. Znači mi svi krenemo kao na početku filma: “Umri muški zadnji dio”. Povučemo i držimo.

Start je označen

Polako se krećemo do linije gdje treba da uključimo štoperice. Ja pun energije. Treniralo se za ovo dugo. U trčanju možeš samo sebe da slažeš, ako nisi trenirao. Lagano se krećem. Oko mene ljudi već piju gelove. Nervoza se osjeća u zraku. Držim papir u ruci na kome su razne formule: jednačine sa više nepoznatih, i na kraju piše = 3:09:59, pokazujem jednom Meksikancu pored mene. Pitam ga “Imaš li ti ovo?”. On začuđeno gleda, gunđa nešto, pita: “Da li bi to prodao?”. Već je kasno momčino. Prolazak kroz startnu kapiju i hladan vjetar mi vraća sjećanje na sve one treninge koje sam počinjao u 4 sata ujutro sa mojim prijateljima u Tuzli. Plan je bio da trčimo prvih 3km po 4:33. A da kasnije uđemo u pace 4.30. Prvi kilometar završavamo po mom satu za 4:25. Velika je gužva. Mladen je tu pored mene i komunicirano o paceu i distanci. Adrenalin nas vuče da još pojačamo. Ne treba. Treba po planu trčati. Drugi kilometar je isti kao i prvi. Na trećem kilometru već smo zagrijani. Pace mi pokazuje 2:50. Kažem Mladenu da usporimo. On kaže da ubrzamo jer je kod njega 5:30. Čudno. Zbog velikih zgrada naši satovi za trčanje su poludili. Distancu pogrešno očita i nakon toga vam pokaže da trčite puno brže nego što ustvari trčite. Tek kada dođete na prolaz vidite da li je to po vašem planu. Znači na satu smo mogli da koristimo vrijeme od starta i da to sami preračunavamo. Na 5km nailazimo na prvu zvaničnu prolaznu kapiju koja očitava naše rezultate. Prolaz na 5km je 22:11. To je nešto brže, ali nema oznaka na svakom kilometru, pa da imamo orijentaciju. Napamet trčimo. Nastavljamo dalje. Na 8km smo već za 35:10. Izračunam da je to oko 4:25. Znamo da je brzo. Kažem Mladenu, da naredna 2km možemo trčati po 5 min/km i da smo opet u našem tempu. Povlačim “ručnu na dva zuba” i malo usporavamo. Na 10km opet službena kapija koja očitava 44:01. Brži smo za oko 1 minut. Tu uzimam prvi gel i zalijevam ga hladnom vodom sa okrepne stanice. Nastavljamo dalje i čekam prolaz na 15km. Na 15km stižemo za 1:05:40, jako brzo. Brži smo nego što treba za oko 2 minuta. Dobro je, jer znam da sam na dosta maratona bio na prvih 15km za oko 1:08 ili 1:07. Kasnije sam u službenim rezultatima vidio da smo najbrži bili od 10. – 15. kilometra. Tu peticu smo pretrčali za 21:39.

Grad vjetrova

Staza je ravna. Ja derem gelove kao na svadbi. Temperatura 6 stepeni. Hladan vjetar takođe pokazuje svoje pravo lice. Chicago, kako ga još zovu – Grad vjetrova. Kapa i rukavice su tu. Prvih 21km pretrčavamo za 1:32:41. Brži smo za oko 3 minuta nego što naš plan dozvoljava. To sam ja vidio na 20km, da idemo brzo, ali nisam mogao taj 21 kilometar trčati 8 min da bi se išlo po planu. Trčali smo ga oko 5 min. Ne može sporije. Nastavljamo dalje. Gelovi se deru. Tablete koje mi je Alina donijela piju se svakih 15 minuta. Ne znam ja kako se zovem, a kamoli da svakih 15 min uzimam po 1 kom i zalijevam vodom. Povremeno kad se sjetim uzmem par komada, zalijem hladnom vodom. Na 25km smo bili za 1:50:22. Opet prebrzo. Trčimo dalje, ja čekam taj 30. kilometar jer znam da sve ispod 2:16 je top vrijeme. Konačno smo tu, na 30. famoznom kilometru. Sat pokazuje 2:13:20 (moj lični kada trčim samo 30km je 2:12.). Po Elvirovom planu tu smo trebali biti za 2:16. Meni je ovo dalo dobar orjentir da je mogući lični rekord, ali sam se sjetio poznatog maratonca, Hailea Gebrselassiea, koji je rekao: “Maraton uvijek počinje poslije 30. kilometra. Tada počinju problemi. Možete početi bez ikakvih problema i bez ikakve boli, ali ona dolazi nakon 30-og kilometra. Ponekad je moguće osjetiti bol čak i ručnim prstima”. Obzirom da smo imali žestok prolaz na 30 km, već mi je postalo toplo. Bacam rukavice. Nisam jedini. Neki već staju, hodaju, bacaju kape, majice itd. Prokuhali. Sigurno su povukli kao Mladen i ja. Nije to čudo. Dva sata i 15-ak minuta su iza nas. Dere se jako. Pa za to vrijeme film se završi. Jak je tempo. Vidim da jedan Meksikanac pušta ženu i odlazi sam. Držao ju je za ruku čitavo vrijeme. Ode čovjek. Ima nas i bez bontona. Trčimo ka 35. kilometru. Već osjećam umor. Ispred nas trči jako zgodna djevojka. Noge kao strijele. Trči baš školski. Kažem Mladenu “vidi ovo”. Onda se sjetim trenera Baneta Stankovića iz Tuzle koji mi je rekao: “Samo mi nemoj reći da si mogao brže i budi skoncentrisan”. Ne znam na šta je tačno mislio. Da li ova djevojka spada u to? Nije sramota. Muški smo. Gelovi rade. Hormoni rade. Budimo iskreni. Deremo dalje. Koncentracija odlazi. Na 35km smo 2:37:04.

Najteži dio

Nailazi dio trke koji je meni uvijek najteža, a to je od 37. do 42.2. Nas su isprepadali da je na tom dijelu jak vjetar i da se gubi tempo jako puno. Bilo je vjetra na tom dijelu, ali nije baš koliko sam ja očekivao. Pace ionako opada. Mladen ode naprijed pa me sačeka. Kaže mi pojačaj. Noge bole isto i na 4:30 i na 6:30. Poslušam ga i povučem interval  jedno 500 metara. Nestane snage. Ja za torbicu, nema više gelova. Bilo je na okrepnim stanicama gelova, ali ja nosim svoje koje sam koristio na treninzima. Stižemo na 38km kada vidim nešto što ranije nisam vidio na maratonima. To je neki box kao Formula 1, gdje uđeš. Tu imaju žene sa sprejevima u kojima je led. Tim sprejem prskaju vam listove i masiraju, jer je puno ljudi koji hodaju, teturaju. Razmišljam da li da uđem da mi zalede čak i glavu. Želim lični rekord. Dobro bi bilo da mi makar list desne noge zalede. Boli me dobro. Ako uđem izgubit ću dragocjeno vrijeme. Ne, kažem sam sebi. Možda bi se opustio previše tu. Nastavljam dalje još 4km. U sebi uvijek stavim tu dionicu u glavu i kažem od – do neke tačke u mom kraju. Mladen je pored mene i kaže “Miči sklapaj kombije” – zna on da ja volim old timere. Ne mogu da mu kažem da sam tokom trke sklopio 3 komada i dva prodao itd. Često me pitaju o čemu razmišljam dok trčim. Da razmišljam, ne bih trčao. Lijepo je meni moj babo Abdulah govorio: “Nemoj bolan trčati, ti si obrazovan”. Okrenem se oko sebe i vidim puno “neobrazovanih”. Na 40km sam bio na 3:01:19. Tu sam vidio da imam lični. Još dva kilometra, ali ta dva su kao 20. Jedan brzo prolazi.

Ulazim u 42

Vidim ciljnu kapiju u daljini. Pojačavam, noge klecaju. Nema veze, neka pukne, idem po lični. Svu snagu trošim kako bih došao do te kapije. Iznenađujem se jer na njoj nema sata. Nije to cilj. Nailazim na desnu krivinu. Trčim uzbrdo, vidim sat. Pojačavam i zajedno sa Mladenom utrčavam u cilj. Postižem 3:11:25. Pace 4:33. Lični rekord oboren za 5:02 minute. Sreći nigdje kraja. Energija nadire. Suze krenu, pa stanu, nije gotovo. Uzimam medalju i pitam: “Gdje je taj start?”. Lijepa crnkinja, kojoj primjećujem i obline (po tome znam da sam svjestan u cilju) mi kaže: “Na cilju ste gospodine”. Ja odgovaram: “Znam to, ali gdje je start, želim ponovo”. Ona se čudi. Gleda moju zastavu. Misli da sam iz Kenije. Može se od Bosanaca svašta dobro naučiti. U cilju se malo prebroje povrede. Koji nokat manje. Ništa bitno. To i jeste prednost trčanja, da uvijek imamo nove nokte. Neki bi to dobro platili. Par dana nakon maratona sam rastrčavao lagano.

Chicago i dalji planovi

U Chicagu sam sve do 23. oktobra. Sada poslije trke se može malo i obići grad. Chicago, treći po veličini grad u Americi sa oko 10 miliona stanovnika (poslije NY i Los Angeles). Svi pričaju o velikoj stopi ubistava ovdje. U zadnje vrijeme se smanjuje broj stanovnika u Chicagu. To je sve zbog velikih poreza. Ljudi odlaze tamo gdje je jeftinije. Mi smo smješteni na periferiji Chicaga u kući. Na granici smo sa Indijanom. Tamo smo bili nekoliko puta. Meni je zapalo za oko što u Indijani na prednjoj strani auta nema registarske tablice. Prilikom prelaska iz države u državu, nema tu nikakvih granica, ali se zna da je druga država. U Indijani je šteka cigara 80 dolara, a u Chicagu 160 dolara. Gorivo je puno jeftinije u Indijani. U Chicagu je velik porez na npr. Coca Colu. U Indijani nema toga itd. Ima još nekih nelogičnosti za oružje. Ovdje je za neku vrstu oružja zabranjena prodaja. Ne možeš ga kupit, a smiješ ga držati. Kino. Naših ljudi puno ovdje dobro žive, ali se radi žestoko. Puno naših ljudi drži firme i restorane. Bili smo kod jednog našeg Crnogorca, Dejan se zove, on drži ogroman restoran u centru grada. Tu je hrana najbolja, svi idu tu. U jednoj smjeni ima oko 70 zaposlenih. Porcije hrane su ogromne. Amerikanci su poznati po tome. Naručujem. Stek. Blizu 700 grama mesa dođe. Blago pečen, prekrasan. Kada sam došao na pola steka, bilo mi je kao na 38. kilometru maratona. Ni naprijed ni nazad. Ali stisnem zube i nastavi. Finiširam. Stek je gotov. Jedva. Naš domaćin kaže: “Ako pojedeš tri ovakva obroka, ne plaćaš ništa”.  Ma nema teorije. Pitam: “Ima li takvih koji mogu?”. Kaže da ima, ali da im više ne daju ući. Pitam se, pa zar ima neko ko može pojesti 2kg mesa bez kosti za obrok?

Najbolje zarađuju vozači kamiona, po oko 8.000 dolara mjesečno. Ovdje se takođe puno priča o korupciji. Znači ima je svugdje. Samo radi. Riječi subota i nedjelja ne postoje. Garderoba je 4 puta jefinija nego kod nas. Sportska odjeća i obuća je puno skuplja nego prošle godine kada sam kupovao u NY.

Glavna trka naredne godine je moj četvrti Major Marathon koga trčim 20. 4. 2020. u Bostonu. Obzirom da se tom prilikom vraćamo preko Londona u planu je da 27. 4. 2020. istrčimo i taj, za mene 5. Major Marathon. Ostaje još Tokio. Ako me ne bude na trkama, znajte da sam u Japanu, u Tokiju, jedem suši i čekam tamo da se otvore prijave, da zakucam i taj 6. po redu Major Maraton. Jedan mora ići ispod 2:59:59. Do tada sve vas voli i poštuje Valter.

Vaši komentari