BILKO KAČAR: Napustio sam atletiku jer su mi u Borcu uzeli novac od priprema za OI u Moskvi 1980.

Za informaciju o državnim atletskim rekordima u srednjim i dugim prugama često je potrebno vratiti se 40-tak godina unazad da bi dobili imena najboljih.

5559
Bilko Kačar (lijevo)

Piše: Ersan Bijedić

Takav je slučaj sa Seadom Kondom koji je još 1975. godine trčao 2:15:55 maraton ili sa Vinkom Pokrajčićem koji i dalje drži pet rekorda u disciplinama od 1.500m do 3.000m na otvorenom i u dvorani.

Ne mogu se načuditi

Upravo s njima u reprezentaciji Jugoslavije je bio još jedan neprevaziđeni bh. rekorder, Banjalučanin Bilko Kačar (rođen 1. oktobra 1956. godine), koji drži dva najbolja rezultata: 8:31.0 na 3.000m stipl i 14:00.2 na 5.000m. Zanimljivo je kakve stavove prema tome imaju ove, za nas žive atletske legende, jer je npr. Pokrajčić kazao da je “sramota da njegovi rekordi još nisu poobarani” te dodao da bi volio da se to desilo “jer bi to značilo da je sport napredovao”. Slično na to gleda i Kačar.

– Ne mogu se načuditi da nisu oboreni ti rekordi, ali mislim da je najviše do uslova. To je broj 1, osjećam to. Vidim to i po Amelu Tuki koji je napravio tako puno, a tako malo dobio. Moraju osigurati da on bude još godinama uzor i primjer. On je ambasador države. U odnosu na takve ljude sve političare se može strpati u jednu kesu i pustiti niz vodu, priča Bilko Kačar.

DRŽAVNI REKORDI BILKE KAČARA

3.000m stipl      8:31.0           Ovre Ardal, Norveška; 29. 8. 1981.

5.000 m            14:00.2           Nova Gorica, Slovenija; 13. 4. 1980.

Počasni građanin Banjaluke

Rođeni Banjalučanin je od 1993. godine stanovnik Geteborga (Švedska), a u svom gradu redovno boravi u ljetnim mjesecima. Od grada Banjaluke je dobio stan kao zaslužni sportista i postao njegov počasni građanin. Tu je napravio prve atletske korake i kao član AK Borac sve svoje rezultate.

– Krenuo sam sa krosevima u osnovnoj školi, tu sam se oprobao prvi put. Ali igrao sam dobro i rukomet. Isto tako i moj brat blizanac, Himzo. Bili smo svestrani, dobri i u plivanju. Moja škola je dobila juniore Borca u rukometu i htjeli su da tamo treniramo. Prvu ozbiljnu trku sam imao na Tjentištu, iznenadio sam se da su svi bili iza mene. Odlučio sam se za atletiku, osjetio sam da tu mogu puno napraviti, govori Kačar.

Brat Himzo je prestao kao junior iako je također bio talentovan, dok je pred Bilkom bilo još puno uspjeha.

– Pronašao sam se u atletici, osjetio sam da imam nešto što nemaju drugi. Trči nas 1.000, pa budem prvi ili drugi, bilo je očito da sam predodređen za to, ističe Kačar koji je kasnije bio 12 godina atletski reprezentativac Jugoslavije.

Nova sportska strast: vožnja dajaka na Vrbasu

“Najviše sam volio trčati treninge u šumi i prirodi. Preko 5km nisam volio trčati”.

Ponude iz Beograda

U to vrijeme su uslovi za rad bili potpuno amaterski (a nešto naročito se stvari nisu popravile ni danas).

– Nismo imali ni prostorije, niti ikakav novac. Sjećam se kad sam 1975. godine bio juniorski prvak Balkana u Karlovcu na 1.500m da nije bilo tuša, prostorija, presvlačio sam se na tribinama. Da sam imao 10 posto ovoga što imaju danas u Švedskoj, mogla su se praviti čuda.

Ipak imao je mogućnost da ode u Beograd i tamo razvija svoju karijeru uz bolji stručni rad, uslove i mogućnosti.

– Imao sam ponude iz klubova poput Crvene zvezde i Partizana, međutim moj otac nije bio za to. Govorio je: “Ako odeš, bićeš više gladan, nego sit”. S druge strane, jako lijepo mi je bilo u mom gradu, Banjaluci. Tako sam odustao i od rukometa. Treninzi su bili kasno, dolazio sam kući u 22:30 sati i otac je rekao da to ne može tako. Mislim da je bio u pravu. Nismo imali pravih uslova.

Ističe da je volio raditi, bez treninga ne može ni danas, ali nije jurio rezultate.

Nikad nisam ganjao te rekorde. Trčao sam jer sam to volio. Da sam ganjao rekorde, išao bih u Partizan i išao 8:20 na 3.000m stipl. Siguran sam u to. Bio sam neprikosnoven na 3.000m stipl, niko me nikad nije ni pobijedio, napominje Kačar.

“Primijetio sam da se razvija rekreativno trčanje, ovdje u Švedskoj svi trče bez obzira na godine. Mislim da je to jako pozitivno i drago mi je. Bitno je da se omladina sačuva od ulice, da se mnogi nađu u sportu i da zdravo žive. To bi i država trebala prepoznati”.

Prevara iz matičnog kluba

Htio je posebno da prenese priču o tome kako je u stvari njegova atletska karijera završila. Kao reprezentativac Jugoslavije je imao ispunjenu normu u disciplini 3.000m stipl za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine.

– Trebao sam ići na visinske pripreme u Meksiko i Atletski savez Jugoslavije mi je poslao novac virmanom na žiro račun AK Borac. Savezni kapiten je bio Dane Korica. Prošlo je 20 dana i onda mi je Olga Acić iz AS Jugoslavije kazala da su ti novci podignuti. Saznao sam da je novac podigao predsjednik Borca Vlado Kaplan i otišao na more. Zato sam kasnije ostavio atletiku. Tužio sam ih i dokazano je da je on uzeo novac, ispričao je Kačar.

Novac mu je nakon toga isplaćen, ali nije dobio pravu satisfakciju.

– Taj novac nema nikakvu vrijednost, uništio je moju karijeru. Najveća čast i postignuće je učestvovati na Olimpijskim igrama. Predsjednik Borca nikad nije odgovarao za napravljeno. Sreo sam ga poslije godinu dana u gradu, samo sam prošao kraj njega. Neki su bili nedodirljivi i tad.

Nije otišao u Moskvu, a čitav slučaj mu je zgadio atletiku.

– Imao sam normu za Moskvu, ali dok su drugi išli u kampove i na pripreme, ja sam se izmaltretirao tražeći svoj novac. U Banjaluci sam bio sam na atletskoj stazi, bez trenera i bilo bi neozbiljno da idem na Olimpijske igre bez priprema.

Kompletan slučaj je bilo važno samo potisnuti u zaborav.

– Kasnije me niko iz kluba ili Saveza nije kontaktirao. Dolazim svake godine u Banjaluku, ali zato u atletski klub nisam otišao nikad, niti ću otići, zaključio je Bilko Kačar.

Sve gledam, samo fudbal ne!

Atletski trening je surov u odnosu na ono što prolaze sportisti u ekipnim, loptačkim sportovima. Ogroman nesrazmjer je također i u popularnosti ovih sportova, a onda i njihovim materijalnim uslovima, nagrađivanju, sponzorstvima…

– Sve sportove gledam, samo fudbal ne. Atletika je naporan sport, čitav život trčiš i živiš sa bolom, ali ne možeš bez toga. I u moje vrijeme bi fudbaleri Borca u Banjaluci dobili plate u plavim kovertama i dobar novac. Narod je volio fudbal, tako je bilo. Bilo je tu i sitnih para pa bi se oni s njima gađali, dok bi mi kružili na atletskoj stazi. To je za mene bilo takvo poniženje da sam mislio da nisu uopšte za sporta. Pravi sportista to neće uraditi. Niko od njih nije bio ni blizu reprezentacije. Par njih mi je zgadilo taj fudbal s tim postupcima. Možda je pregrubo tako kazati, ali tako je.

Trčanje je stil života

Bilko Kačar i dalje trči redovno u Geteborgu i nije nikad prestao trenirati.

– Volim trčati i to je veliki dio mene. Sad trčim dva puta sedmično. Osnova je da sam ja to radio iz ljubavi. Bilo je lijepih putovanja, druženja, ali to je stil života. Ako neko ostane u trčanju, onda znači da to zaista voli. Ko nema stomak, ne pije i bavi se sportom, on je već nosioc medalje.

Dajakaš na Vrbasu

Bilko je posebno sretan da ipak po dolasku u Banjaluku mladi prepoznaju njegov angažman u sportu i činjenicu da je aktivan čitav život.

– Kad sam završio sa atletikom prešao sam na drugi sport koji je puno ljepši, govori Bilko misleći na vožnju specifičnog vrbaskog čamca pod nazivom “dajak”.

– To je nešto fantastično i za mene je sad najljepši sport!

Vaši komentari

Banner