Piše: Vedran Rodić
Budući da me jedno od njih, moj prijatelj i kolega, sistemski maltretirao danima prije toga kako sam debeli tuljan i da se moram pokrenuti jer se više neću moći pomjeriti sa tadašnjih 147 kilograma, počeo sam se raspitivati kako bih i ja mogao početi trčati.
Prema meni su u tom momentu upućena dva najiznenađenija pogleda ikad – Sharanov jer me godinama poznavao kao nekog ko izbjegava bilo kakvu fizičku aktivnost koja ne uključuje prinošenje hrane ustima i kucanje po tastaturi, a Nudžejmin jer nije očekivala da ću tako brzo poželjeti pokrenuti se. To dvoje ljudi napravili su preokret u mom životu – Sharan na svoj način, vrijeđanjem od kojeg sam u nekoliko navrata i zaplakao (ali se ne bih pokrenuo da on nije bio takav!), a Nudž vjerovanjem u to da mogu uspjeti (iako tada nisam tačno znao ni u čemu).
Čuli smo se opet poslije tog razgovora i rekla mi je da ćemo imati zaista jako puno posla, da će nam prije svega trebati jaka volja i upornost, a onda kombinacija više vrsta treninga kako bih mršao zdravo i bez povreda koje bi mogla uzrokovati iznenadna promjena životnih navika. Osjećao sam se spremnim i više nije bilo povratka nazad. Čvrsto sam odlučio prihvatiti izazov i napraviti promjene. Kasnije će se ispostaviti da ih je bilo mnogo više nego što sam isprva mislio da će biti potrebno.
Upoznavanje s trčanjem kao fenomenom i prvi neuspjeli setback
Još prije tog susreta, tokom mjeseca ramazana 2017. upratio sam grupu trkača koji su trčali i zabavljali se po Vilsonovom šetalištu, a sve se dešavalo u sklopu grupe “Ramazanski trkovi”. Gledajući njih ideja o trčanju sve me više privlačila, a konačno me privukla za nekoliko dana, kad je već dobila novi oblik i novo ime – „Trčanje i to“ (#TiTo). Neposredno prije odluke da odem na prvi trening trčanja počeo sam odlaziti na fitness i plivanje. Javio se grupi 15. jula 2017. u 9 sati (bitne datume pamtimo) i na pitanje koliko novca trebam ponijeti za članarinu dobio odgovor: „Ponesi patike i osmijeh, ostalo je besplatno.“ Sve što se dešavalo poslije te poruke promijenilo mi je život naopako.
Na prvom pokušaju trčanja prije nego me pokosio bol u nozi koji je dolazio od tromba istrčao sam samo 800 metara. Ili bolje reći ishodao. Međutim, to me nije obeshrabrilo i ekipa mi nije dozvolila da odustanem. Naredni put sam, korak po korak, uz ogromnu podršku prešao čitava dva kilometra. Kroz nekoliko dana bol je prošla u potpunosti, a želja za nastavkom trčanja je rasla. S #TiTo ekipom sam nakon nekoliko treninga otišao u Lisičiće pored Konjica i već tada udvostručio kilometražu – četiri kilometra tada su bila velika stvar.
Tokom priprema za učešće u štafeti na Sarajevskom polumaratonu istrčao sam skoro sto kilometara ukupno na treninzima i postajao sve mršaviji, brži i jači, pa sam počeo mjeriti dužine, baviti se nekim čarobnim pejsovima, stazama, daljinama i shvatio sam da sam od onog čovjeka koji je pričao šta sve ne može postao čovjek koji, ustvari, može da trči i mnogo veće dužine od četiri kilometra, pa sam na treningu desetak dana poslije pretrčao čitavih osam kilometara. Osmi je završen na atletskoj stazi Safet Zajko. Vrištao sam od sreće.
Sarajevski polumaraton, treninzi, ruka spasa i prva medalja
Pripreme za Sarajevski polumaraton su bile zaista naporne, ali mi ni u jednom momentu nije palo na pamet da zastanem ili pak stanem, jer sam se u trčanje tada već jako zaljubio. Sve do posljednjeg treninga na Nišićima, kad sam stvarno mislio da ću pasti, jer je 50 metara do kraja treninga bio strašan uspon, a ja sam već bio jako umoran. Jedna kolegica trkačica stavila mi je ruku na leđa i rekla: „Idemo, Veca, da izguramo trening do kraja!“ Nazvao sam je rukom spasa. S tom rukom na leđima sam do kraja istrčao kao praćkom ispaljen i presretan što ni tada nisam odustao.
Onda je došao Sarajevski polumaraton i Relay 1 tim „Trčanje i to“. Trčao sam jednu dionicu te trke – bez problema i presretan što sam tada ubrao rezultate dotadašnjih priprema. Sve vrijeme u mislima mi je bila naša Nudž, koja je tada isti dan i u istim satima učestvovala na Ironmanu 70.3 u Puli. Znam koliko joj je to značilo i kad sam usput čuo da je trka krenula i da sve dobro ide, dobio sam vjetar u leđa i za svoju trku. Na samoj stazi najveća pomoć bila je naša Merjema, koja je sve vukla do kraja iako je i sama imala mučnine i patila se na trci. Osam kilometara istrčao sam za nekih 50 minuta i u suzama od sreće ušao u cilj u kojem su me čekali medalja i moja majka, u ovom procesu ipak najveća podrška.
Otkaz, depresija i magija #TiTo osmijeha
Samo nekoliko dana nakon tog velikog uspjeha za jednog debeljka dobio sam otkaz na poslu na kojem
sam radio deset godina. Preda mnom se u momentu zatvorila priča koju sam živio, pisao, nervirao se, smijao, plakao, a otvorila ogromna provalija bez dna. Kad sam se smirio i počeo razmišljati o tome, doživio sam neobično olakšanje jer ću sada imati više vremena za trčanje i druženje s #TiTo družinom. Tako je i bilo. Počeo sam se liječiti endorfinom i magijom trkačkog osmijeha. Tvrdim i stojim iza toga da me grupa trkača rekreativaca „Trčanje i to“ izvukla s ruba najcrnje provalije. Sekunde nisam razmišljao – prodao sam električnu gitaru s kojom sam se družio godinama koje su iza mene i kupio Garmin sat – s kojim se namjeravam družiti godinama koje su ispred mene.
U želji da promjena bude kompletna odlučio sam prestati piti alkohol i pušiti cigarete (prešao sam na električnu, a i nje se namjeravam riješiti). Grupa me inspirisala i natjerala da iz svog rječnika isključim psovke (marka u kasicu za svaku). Počeo sam se mnogo više smijati i vjerovati u ljude. I stvari su krenule nabolje.
Ekipa je počela spremati se za Istanbulski maraton i 15K. Rekao sam da bih volio ići na 15K, ali da trenutno nisam u finansijskoj mogućnosti da to napravim. Nakon prve donacije naša Nudž postavila je status na Facebooku i u roku od sat vremena bila mi je plaćena startnina za trku, avionska karta i smještaj. Uvijek ću im beskrajno biti zahvalan za ovu gestu, jer je naše istanbulsko putovanje bilo zaista predivno iskustvo. Istrčao sam tih 15K s kontinenta na kontinent, iz Azije u Evropu preko mosta koji ih povezuje, dao svoj maksimum i pokupio još jednu medalju i hrpu zagrljaja.
U novembru je ispred mene do mog prvog polumaratona ostalo još samo šest kilometara. Mogu i sad, ali ne želim, jer imam plan i pratim plan. A to je Splitski polumaraton u februaru 2018. s najboljim vremenom koje u tom momentu mognem ostvariti.
Iza mene ostalo je mojih 26 kilograma zasad i priča o tome šta sve ne mogu. Ispred mene je mnogo planova, a na godišnjicu onog razgovora na jednoj sarajevskoj terasi u priču o triatlonima uključit će se i Vedran Rodić, isti onaj koji se tada jedva kretao i nije ni pomišljao da bi mogao postići sve što je postigao. A tek sam počeo, jer sam naučio da (prvo) nikad nije kasno i da je (drugo) samo nebo granica kad oko sebe imate pravi tim. People arround you can make or break you. Meni se desilo ovo prvo. #Tito rulz.
Vaši komentari
