Razgovarala: Ljilja Lukić
Dok bi neko najvećim uspjehom vjerovatno smatrao to što za vikend zna istrčati i po četiri trke (postolja se podrazumijevaju), on svojim najvećim uspjesima smatra nastupe za reprezentaciju Hrvatske u planinskom trčanju.
– Moji prvi dodiri sa sportom su bili kroz nogomet u ONK Metković. Bicikl je služio kao prijevozno sredstvo od kuće do škole, te kasnije kuća-škola-trening-kuća, da bi u prosincu 2014. godine na facebook-u ugledao najavu MTB utrke u Konavlima, te sam počeo ići na događanja Zimske Dalmatinske lige, sve dok nisam otkrio trčanje i mogućnost da mogu dosta napredovati.
Ante trči od 2015. godine, a tada nije ni sanjao gdje će ga trčanje sve odvesti, kao i da će postati pobjednik mnogih trka u regiji. Trči različite dužine/distance, a omiljeni mu je polumaraton.
– Trčao sam utrke od 200 m do 50 kilometara. Omiljena dužina mi je polumaraton jer na toj utrci se stigne sve: odraditi dužinski trening, utrkivati, uživati u pogledima na stazi, ponekad i razočarati itd. Izazov je uvijek učiniti nešto novo, ono što nikada nisam, ili ponoviti nešto od prije, ali na bolji način.
Kada ga pitate koje mu je doba dana omiljeno za trening, njegov odgovor je:
– Netko bi prvo pitao da li uopće treniram?
– Od kada sam počeo trčati još uvijek se nisam ciljano pripremao za neku utrku, već sve utrke odrađujem usput, iz želje za druženjem, natjecanjem, posjeta novim gradovima, državama… Općenito uz utrke, tjedno trčim 2-3 puta. Kada se nešto želi stigne se uz sve obaveze, samo je pitanje volje i organiziranosti. Inače ne biram doba dana za trčanje, to se dogodi spontano i u ono vrijeme kada sam slobodan. Omiljena mjesta za trčanje dok sam u Dubrovniku: Lokrum, Rijeka Dubrovačka, Lapad-Babin Kuk, u Zagrebu: Jarun, Bundek, Savski Nasip, u Mostaru: Šetalište Bare, Vojno itd.
Od utrka, omiljena mi je ona u Trakošćanu, gdje mi je natjecanje u drugom planu, a užitak u trčanju, prirodi i druženju na prvom mjestu.
Osim trkačke, Ante gradi svoju sportsku karijeru i kao trener.
– Sigurno da je teže trenirati druge (ako ste posvećeni 100%) jer na neki način i vi odgovarate, za sve ono što se dogodi osobi koju trenirate, a to nisu samo dobre stvari kao osobni rekordi, već i sve loše strane koje trčanje nosi. Tako da je odgovornost velika. Treniranje drugih mi puno znači jer mi je drago gledati druge kako napreduju i raduju se tomu, tako da mi to daje motiv za dalji rad i trud. Treniranje drugih se dogodilo na upit prijateljice za treninzima, te sam odlučio pomoći i prihvatio ponudu, ubrzo se „pročuo glas“ te se popis proširio. Taj dio „posla“ još uvijek gledam kao hobi i bijeg od pravog posla. U kontaktu sam s atletskim klubom na području Zagreba, te postoji vjerojatnost otvorenja nove škole trčanja u sklopu kluba, tako da svi zainteresirani slobodno pratite daljnja događanja i pridružite se.
Kao najveći trkački uspjeh izdvaja nastupe za reprezentaciju Hrvatske u planinskom trčanju, 2016. na Svjetskom prvenstvu u planinskom trčanju na duge staze i 2017. na Europskom prvenstvu u planinskom trčanju.
– Tu je i ekipno drugo mjesto na Prvenstvu Hrvatske u maratonu, te ekipno treće mjesto na Prvenstvu Hrvatske na 10 km, te oživljenje seniorske ekipe Atletskog kluba Dubrovnik, gdje smo već u prvoj godini bili na raznim postoljima što pojedinačno, što ekipno.
Naravno tu je i maraton u Zagrebu, najprije zbog ekipnog plasmana, te i zbog novog osobnog najboljeg rezultata na maratonu (2:38:55). Bilo je puno utrka nakon kojih sam rekao da ih više neću trčati, ali već idući dan odlučim da se vratim ponovno i ispravim pogreške.
Često je isticao da nije pobornik suplementacije, smatra da treba jesti sve i ne podlijegati trendu zdrave ishrane i sportskih dodataka, i kaže da ostaje pri tom stavu, a pitali smo ga i kako izbjeći povrede?
– Teško da postoji neka čarobna formula kako izbjeći povrede, jedino što je savjet da slušamo svoje tijelo i signale koje nam šalje. Toga se osobno držim te me nije sramota u pola utrke usporiti tempo i utrku mirno privesti kraju bez potrebe da se u cilju opravdavam nekome za svoj lošiji rezultat, što nije slučaj kod ostalih koji pod svaku cijenu teže postolju ili pobjedi, čak po cijenu ozljede. Tako da uz svojih 100 (i više) utrka godišnje još uvijek nisam imao ozljedu koja me udaljila sa staze, neke sitne trkačke ozljede se pojave, ali ih u hodu liječim. Pretreniranost postoji, te do nje dolazi zbog lošeg vodstva ili kopiranja tuđih trening planova koji nisu prilagođeni pojedincu, pa je preporuka slušati svoje tijelo i imati uz sebe iskusnijeg trkačkog partnera ili trenera.
Njegovi trkački uzori su Drago Paripović i Osman Junuzović.
– Drago Paripović je sigurno uzor većini trkačke populacije u regiji, pa tako i meni. Tu je još prijatelj Osman Junuzović, jedan od najboljih trkača u regiji, koji je čisti primjer da se samostalnim trudom, odricanjem i upornošću može doći do rezultata.
Trčanje je sve masovnije u regionu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, Ante je imao priliku trčati i na nekoliko trka kod nas.
– Trčanje sve više postaje biznis za organizatore velikih utrka, dok se u atletiku ne ulažu nikakva sredstva niti ima ljubavi prema tome što se radi, već su ljudi tu iz koristi i osobnih interesa. Obzirom koliko trka sam do sada istrčao, moglo bi se reći da u BiH nisam imao mnogo trka, ali bilo ih je. Najveća kritika ide organizaciji, vjerojatno i najvećeg trkačkog događaja u BiH, Sarajevskom polumaratonu, koji još uvijek nije riješio pitanje kontrola na stazi, pa tako neki sudionici istrče po kilometar-dva manje na stazi, dok je prva grupa prošle godine napravila par stotina metara viška, te na tome treba poraditi i educirati volontere. Sljedeće godine su dobili prvenstvo Balkana na polumaratonu, te se toplo nadam da neće biti kardinalnih propusta.
Poslije Sarajevskog polumaratona, vjerojatno je najveći događaj Banja Luka polumaraton, na kojem još nisam imao priliku nastupiti jer se poklapao s utrkama u Hrvatskoj, nadam se da će se u idućoj godini to promijeniti.
Primjer kojim se trebaju voditi druge utrke u BiH je sigurno organizacija utrke u Ugljeviku, gdje utrka ima srce i dušu, baš kao i tradicionalni polumaraton Kupres-Šujica. Na obje utrke organizatori imaju teške vremenske uvjete za organizaciju, ali uz dodatni trud i razumijevanje potreba trkača, organizatori postupaju prema svakom sudioniku domaćinski te izvuku najbolje moguće za organizaciju.
Ne smijemo zaboraviti ni 1. Mostarski polumaraton, koji je ove godine održan prvi put, te je po meni to utrka s najboljom budućnosti, samo ako nastave s dobrom organizacijom, promocijom, te turističkom ponudom, koje ne nedostaje na području Mostara. Za prvu godinu su položili s peticom za organizaciju, te su i mene ugodno iznenadili (iako sam poznat po tom da me ništa ne može iznenaditi). Na prvom polumaratonu imati preko 400 finišera, a znajući da su u isto vrijeme održane još 3 utrke u regiji, je za svaku pohvalu i divljenje. Nadam se da će ove godine to biti još stepenicu iznad i da će organizaciju dovesti do savršenstva.
Naravno, Ante je za kraj imao i poruku za trkače:
– Ako već trčite sigurno imate svoje razloge. Nastavite tražiti motive da ostanete u trčanju što duže i da vas to čini sretnima. Rezultate i vremena ostavite sa strane i trčite za svoj gušt jer samo tako ćete doživiti sve čari trčanja.
Vaši komentari
