ZORAN RADIČANIN: 2017. godina obilježena ličnim rekordima

Razgovarala: Ljilja Lukić

2017. godinu je završio sa novim ličnim rekordima na 21.1 i 42.2, a svoj prvi polumaraton istrčao je davne 1994. (7. Beogradski maraton) i to bez dana treninga.

– Od tada pa sve do 2010. godine sam trčao isključivo Beogradski polumaraton svake godine. Ali tada nisam trenirao, nego jednostavno se prijavim i istrčim polumaraton, pa onda nedjelju dana poslije toga jedva hodam od bolova u nogama. 2010. godine sam definitivno riješio da počnem da treniram redovno jer sam imao želju da postižem malo bolje rezultate, a podsticaj mi je bio to što sam svake godine polumaraton, iako bez treninga, trčao sve bolje i polako spuštao ciljna vremena.

Trčanjem se počeo baviti jer je to jedan od najzdravijih sportova, ali i iz inata.

– Htio sam sebi da dokažem da mogu da postižem sve bolja vremena. Prvi polumaraton 1994. godine sam pretrčao (ustvari bolje reći skoro prehodao) za 2 sata i 53 minuta. Svake naredne godine rezultati su bili pomalo bolji, tako da sam 2007. godine prvi put uspio da istrčim polumaraton ispod 2 sata. Da mi je 1994. godine neko rekao da ću poslije 23 godine uspjeti da istrčim polumaraton za sat i 21 minut, rekao bih mu da je lud. Ne mogu da kažem da nisam očekivao ovakav rezultat, jer kad redovno trenirate, rezultati moraju da budu dobri. Sada imam 40 godina i upravo sam ove godine ušao u veteransku kategoriju i istrčao najbolja vremena u maratonu i polumaratonu. To mi daje još veću motivaciju da i dalje redovno treniram i da se trudim da svake godine obaram lične rekorde, dokle god je to moguće.

Zoran kaže da mu je polumaraton lakši za trčanje, ali da maraton ima posebno mjesto u njegovom srcu.

– Kada sam istrčao svoj prvi polumaraton, nisam ni razmišljao o tome da se ikada okušam u maratonskoj trci. Taj osjećaj me držao sve do 2010. godine kada sam riješio da naredne, 2011. godine istrčim svoj prvi maraton. Spremao sam se oko 6 mjeseci za taj poduhvat i odabrao da prvi maraton bude upravo na stazi gdje sam istrčao svoj prvi polumaraton. Taj 17. april 2011. godine i 24. izdanje Beogradskog maratona ostaje zauvijek u sjećanju. Prvi maraton se nikada ne trči na rezultat, već čisto da se osjeti šta je to 42,2 km. Rezultat je bio i više nego odličan za prvi put – 3:38:09. A zašto sam rekao da maraton zauzima posebno mjesto u mom srcu? Zato što nisam ni sanjao da ću ikada distancu od 42,2 km pretrčati za manje od 3 sata. To sam prvi put uspio prošle godine na Novosadskom maratonu (2:59:11), a ove godine na istoj trci sam taj rezultat popravio na 2:55:43.

Osim maratona i polumaratona, učestvovao je i na nekim trkama sa kraćim distancama.

– Još uvijek me ne privlače neke veće distance od 42,2km, što ne znači da se nekada u budućnosti neću oprobati i na nekom ultramaratonu.

Zoran je tip trkača kome više odgovaraju jutarnji treninzi.

– Naročito tokom ljetnjeg perioda kada trening mora da se odradi baš u ranim jutarnjim časovima, jer je poslije pretoplo. Omiljeno mjesto za trening mi je Zemunski kej, kao i Ada ciganlija i to kada radim dužinske treninge. Kada su trke u pitanju, definitivno bih izdvojio Dunavski polumaraton u Apatinu zbog potpuno ravne staze i sjajne organizacije. Trkači koji trče trke po Srbiji kažu da je to najbolje organizovana trka. To je zaista najidealnija staza za obaranje ličnih rekorda jer je potpuno ravna i trči se jedan krug, druženje poslije trke uz ručak i piće i kupanje u bazenu… Nevjerovatno dobar doživljaj, zato uvijek nekome ko nije trčao trku u Apatinu, predložim da dođe i uvjeri se u sve ovo.

U pripremnom periodu trči šest dana u nedjelji, a kada su pripreme u drugom planu – četiri do pet dana.

– Obavezno krajem godine, kada prođe sezona trka, odmorim dve nedjelje, a od januara kreće pripremni period za proljećni dio sezone. Uglavnom radim samo treninge trčanja. Ranije sam išao u teretanu i radio sa tegovima, ali malo ozbiljnijim težinama. Pošto treba biti što lakši da bi postizao dobre rezultate, prije par godina sam prestao da idem u teretanu.

Treninzi naravno zahtjevaju i usklađivanje sa svakodnevnim poslovnim i privatnim obavezama.

– Nekako uspijevam da uskladim sve. Danas se brzo živi, ali kada se isplanira dan, sve se stigne.

Najveće trkačke uspjehe Zoran je postigao ove godine.

– Istrčao sam svoja najbolja vremena u polumaratonu (1:21:03) i maratonu (2:55:43). Na nekoliko trka sam bio na pobjedničkom postolju, što u generalnom plasmanu, što u kategoriji M40. Na Srebrno jezero polumaratonu i Kruševačkom polumaratonu u martu ove godine, bio sam drugi u kategoriji, zatim na polumaratonu u Kovačici, takođe u martu, ostvario sam svoje najbolje vrijeme na toj distanci 1:21:03. Na polumaratonu u Jagodini u aprilu ove godine, prvi u kategoriji. Na maratonskoj trci u Vranju, koja je održana po paklenoj vrućini u junu, bio sam drugi u generalnom plasmanu. U polumaratonskoj trci u Rumi, takođe po pakleno toplom vremenu u avgustu, bio sam prvi u kategoriji. Na polumaratonu u Subotici u septembru, u generalnom plasmanu osvojio sam treće mjesto. Na polumaratonu u Odžacima u septembru, drugo mjesto u kategoriji. Veliki uspjeh sam postigao na polumaratonskoj trci u Kostolcu, u septembru, gde sam u generalnom plasmanu zauzeo drugo mjesto. Nedjelju dana nakon toga, na polumaratonu u Zrenjaninu u generalnom plasmanu sam bio treći. U oktobru sam na Novosadskom maratonu oborio lični rekord na 42,2km i zauzeo sedmo mjesto na Državnom prvenstvu u maratonu sa vremenom 2:55:43. Sredinom novembra na maratonu „Plavi krug oko Ade“ bio sam treći u generalnom plasmanu. Takođe, treće mjesto u generalnom plasmanu sam zauzeo i na nedavno održanom „Reciklažnom maratonu“ u Novom Sadu. I prethodnih godina na nekoliko trka sam bio na pobjedničkom postolju. Maraton „Plavi krug oko Ade“ 2013. godine zauzeo sam drugo mjesto u generalnom plasmanu, 2014. godine na istoj trci sam bio prvi, a 2015. godine na trećem mjestu. Na „Reciklažnom maratonu“ u Novom Sadu u polumaratonskoj trci 2013. godine zauzeo sam treće mjesto u generalnom plasmanu, a 2016. godine u trci na 42,2km bio sam drugi. Na „Noćnom maratonu“ u Novom Sadu 2016. godine zauzeo sam drugo mjesto u generalnom plasmanu. Na „Eko šaran“ polumaratonu u Petrovaradinu 2016. godine bio sam treći.

Na dvije trke je siguran da više nikada neće trčati.

– Definitivno ih ignorišem zbog (tada kada sam ih trčao) jako loše organizacije. Ne bih da ih pominjem, ali oni koji me znaju, znaju koje su to trke.

O ishrani ne vodi pretjerano računa.

– Uglavnom su to kuvana jela koje moja baka sprema, ali i ona zbog svog zdravlja, uglavnom sprema hranu koja nije pržena na ulju itd….  Ne jedem brzu hranu, ne pijem sokove i ostala gazirana pića jer su puna šećera. Pijem isključivo vodu. Takođe, ne konzumiram alkoholna pića, niti cigarete. Od suplemenata koristim Whey protein, uglavnom uz doručak: ovsene pahuljice, malo oraha i jedna mjerica Whey proteina pomiješana sa mlijekom. Naravno, tu su i vitamini koje unosim putem voća (jabuke, kivi, narandže, limun, banane…).

Povrede su sastavni dio sportskog života, bilo da ste profesionalac ili rekreativac.

– Treba voditi računa, koliko je to god moguće, da se povrede izbjegnu. Ja lično do sada nisam imao problema sa većim povredama. Ukoliko ipak dođe do neke povrede, treba se posavjetovati sa iskusnijim trkačima ili se obratiti ljekaru. I ono na šta bih skrenuo pažnju jeste neadekvatan oporavak. Ovo se pogotovo odnosi na dugoprugaše. Uzrok pretreniranosti, kao što su nedostatak energije, osećaj malaksalosti, poremećen san itd. može da bude i stres, recimo na poslu, ili možda neki ljubavni problem. Broj trka na kojima učestvujete takođe utiče na pretreniranost. Zato je adekvatan odmor neophodan. Što vam je forma na višem nivou, trebaće vam manje vremena za oporavak, ali i tu je neophodan oprez. Definitivno treba slušati svoje tijelo. Trenirajte, ali pametno!

Zoran je imao priliku i da trči na nekim trkama u BiH.

– Što se tiče atletskih trka u Bosni i Hercegovini, primjećujem da i tamo polako raste broj aktivnih trkača, što je svakako sjajno! Iskreno, nisam trčao previše trka u BiH. Jednom sam učestvovao na uličnoj trci na 10 km u Brčkom, jednom na uličnoj trci na 10 km u Ugljeviku i dva puta na polumaratonu „Etno selo Stanišići“ u Bijeljini. Ove godine sam učestvovao i na polumaratonu koji je prvi put organizovan u Tuzli. Na svim navedenim trkama organizacija je bila odlična.

Savjet rekreativcima, posebno početnicima, je da slušaju svoje tijelo i ne pretjeruju sa brojem trka ukoliko žele dobre rezultate.

– U svaku trku uđite „hladne glave“ jer je tada uspjeh zagarantovan. Ukoliko imate „pritisak“ da nešto morate da ispunite baš na toj trci, vjerujte, nećete se dobro osjećati, i pitanje je da li ćete ostvariti ono što ste zacrtali. Ukoliko ne ide sve po planu, bez brige, biće na nekoj drugoj trci. Uspjeh dođe onda kada se najmanje nadate!

Vaši komentari