Razgovarala: Ljilja Lukić
Ljiljana je u trkačkoj zajednici u regionu prepoznatljiva po svojoj dobroj energiji, crvenoj kosi i pletenicama koje su njen zaštitni znak.
Ona je od onih trkačica koje vas “kupe na prvu”, imate osjećaj da je znate oduvijek, a i sama sam u svom prvom susretu sa njom, tada još na početku svojih trkačkih avantura, u pola sata razgovora dobila gomilu savjeta koji su mi olakšali moje početke na stazi.
U prošloj godini, Ljiljana je istrčala 2000 km na trkama, tu je stalo 16 polumaratona, pet maratona, osam ultamaratona, veći broj kraćih trka, kao i humanitarnu trku za malog Vladu od 581 km kroz Srbiju.
Impozantan broj, pogotovo za nekog ko kaže da baš i nije volio trčanje:
– Sve je krenulo prije 15 godina, nekako je to bio normalan slijed, jer sam se cijelog života bavila sportom. Iskreno, samo trčanje me nije privlačilo i mrzila sam kad smo ljeti prije treninga, a trenirala sam košarku, imali trčanje umjesto vježbi. Ipak, trčanje je takva vrsta aktivnosti gdje ne moraš da vodiš računa o vremenu, obuješ patike i kreneš. Tako sam i ja krenula i lagano, gotovo svakodnevno, trčala od 5 do 10km. Tek 2009. godine sam istrčala prvi polumaraton u Beogradu, i od tad do 2015. godine povremeno sam trčala Beogradski i Novosadski polumaraton.
U februaru 2015. godine izvučena je na lutriji za Njujorški maraton, i od tog trenutka kreće trčanje ozbiljnih kilometraža.
– Do sada sam istrčala 18 ultri, od toga svega njih pet, šest su do 50 km, sve ostale su 80, 100 i više, i jedna od 100 milja (161km). Ne računam pređenih 114 km na Jahorini, nisam završila trku jer nije bilo markacija, i nisam računala još sedam ultri koje smo pretrčali Željko Zeljković i ja tokom humanitarne akcije. I te ultre su bile od 80 i više kilometara.
Osim ovih ultramaratona, istrčala je i oko 60 polumaratona i 12 maratona.
– Izdvojila bih naravno Njujork, najveći maraton na svijetu, gdje trči preko 50.000 ljudi, tu je posebna atmosfera i nevjerovatna podrška publike. Jednako mi je drag i važan i moj prvi maraton, a to je maraton u Aradu, u Rumuniji, koji sam istrčala na nagovor prijatelja. Ja sam se zapravo prijavila za polumaraton i tako krenula za Arad. Bilo je pretoplo, trka je bila u junu. Sjećam se da sam trčala, i po savjetu stajala kod svake okrepne stanice i uzimala po malo vode. Kad sam se približila 30. kilometru čekala sam da nastupi kriza, polako su prolazili minuti i kilometri, a krize nigdje, kako i zašto, ne znam, a nije mi ni važno. Znam samo da sam prilično lako završila trku i da sam bila presrećna što u Njujork idem rasterećena, jer znam kako izgleda istrčati 42.2km.
Kao i na prvi maraton i na prvu ultru od 24h je otišla neplanirano.
– U vrijeme održavanje trke ja sam bila sa porodicom u Atini na odmoru. Na nagovor Nikole Minića sam se, bez mnogo razmišljanja, prijavila na trku od 24h. Tu ultru pamtim kao jednu od težih, ali ne zato što je zaista teško trčati 24h, već zbog neiskustva. Nisam imala ništa od rezervne opreme, ni jedan par čarapa koje su mi bile neophodne poslije kiše, jer su mi mokre čarape napravile žuljeve koji mi nisu dali da istrčim više od 115km. Toliko mi se spavalo kad je svanulo, da sam počela da teturam i morala sam da odem da odspavam par sati.
2017. godine je istrčala osam ultri.
– Nekako ove godine nisam imala sreće sa vremenom, samo tri trke su bile bez kiše. Jedna od ljepših ultri mi je Tryavna u Bugarskoj. Staza je duga 141 km, sa 6440 vertikalnih metara i nimalo laka, no s obzirom da je kiša padala 25 sati i da nisam stigla da uživam u ljepoti okoliša, rado bih otišla ponovo, naravno pod uslovom da ne pada kiša.
Na ovakvim trkama potrebna je posebna izdržljivost i kondicija, a Ljiljana kaže da joj u mnogome pomaže njen način ishrane.
– Lično vjerujem da sopstvenoj izdržljivosti mogu da zahvalim činjenici da sam cijelog života vegetarijanka. Znam da se sa mnom neće složiti mnogi trkači i zato to gotovo nikad ni ne spominjem, prosto ne želim da ulazim u bilo kakve rasprave, a pošto si me konkretno pitala odakle mi snaga i imam li krize, zato spominjem činjenicu da sam vegetarijanka, zapravo veganka, jer ne konzumiram ništa životinjskog porijekla. Manje je poznato da su Legionari najduže marševe izdržavali jedući žitarice. Dakle, moja ishrana se sastoji uglavnom od voća, jezgrastog voća, povrća, mahunarki. Vjerujem da moja ishrana ne utiče samo na moju izdržljivost, već i na oporavak. Ako sam u prilici vrlo rado odem na masažu, to mi jako prija nakon dužih i teških trka, bazen takođe. U krajnjem slučaju tu je kućna varijanta sa kućnim masažerom, dobar san, par obloga i to je dovoljno.
Pripreme za trke, bilo duge ili one kraće, su joj praktično iste.
– Najčešće idem ujutru rano na trčanje, ranije su to bile dužine od 5 do 10 km, sada su od 10 i više kilometara, utoliko se moje trčanje razlikuje od onog prije nego sam krenula da trčim ultre. U toku dana ili večeri odradim još jedan trening, ali ako se desi zbog porodičnih ili privatnih obaveza da ne mogu da odem na drugi trening, nemam grižu savjesti, jer sam odradila jutarnji. Važno mi je da, kada se spremam za 24h ili trku od 100 i više kilometara, u toku dana istrčim 30ak km. Kada se ne spemam za takve trke trčim nešto kraće distance.
Najveći broj kilometara Ljiljana je pretrčala sa Nikolom Minićem i Željkom Zeljkovićem. Kaže da bi sa njima trčala i na kraj svijeta. Planovi za 2018. uključuju, naravno, veći broj trka.
– Ove godine planiram da trčim što više ultri, nekoliko maratona, jedan od njih je i maraton u Čikagu jer sam izvučena na lutriji, i naravno, veći broj polumaratona u Srbiji i okruženju. Nadala sam se da će me izvući za ultramaraton na Mon Blanu, ali pošto nisu, nastavljam da se pripremam za iduće ljeto, i nadam se da ću ostvariti svoj san i pretrčati tih 171 km na Mon Blanu.
Vaši komentari
