Strah od ulaska u cilj bez pacemakerskog balona

Svašta čovjeku na pleća može natovariti strepnju, ali da ću strahovati za jedan običan balon... nisam baš ni pomišljao kad sam s ponosom zbog ukazane časti prihvatio ponudu organizatora da budem 1:30 pacemaker na 2. Mostarskom polumaratonu.

1750
Foto: Ante Budimir

Piše: Ersan Bijedić

Ono o čemu sam razmišljao prije dolaska na start je tempo (4:16).

Na ruti od 21.097,5m bi trebalo trčati 4:16 tempo idealnom putanjom da bih stigao koju sekundu ispod 1:30 ili baš na 1:30. Na certificiranoj obično pređeš još barem 100m pa je potrebni tempo u stvari oko 4:14. Ali u Mostaru nije certificirana, očekivati je da bude kraća pa mi neki čak predlažu da trčim 4:17. Od toga sam odustao jer ne mogu ići napamet ili nagađati. Odgovara mi vježbati 4:16, nadam se da će to uskoro biti moj maratonski tempo.

Šta je pacemaker bez balona?

Uz malo zakašnjeli start krećemo i prvih par kilometara vidim kako i nije tako loše ponekad trčati malo laganije nego što je maksimalno – kako sam istrčao svaku svoju trku dosad. Ipak dovoljno je bilo da se jednom opustim pa da me dohvati Ante Živković: “Šta je to, vidio kakva je konkurencija, pa ko fol pacer”. Iako su od Potoka i kroz Raštane sasvim široke ulice za trkače meni pomalo smetaju stabla sa strane, moram voditi brigu da im se previše ne primičem kako ne bih na neku granu probio balon. Šta je pacemaker bez balona? Možda nije neka životna odgovornost, ali ako ne napravim to kako treba, biću ljut i nezadovoljan.

Raspad grupe

Grupa za 1:30 se formirala i radi složno već 9-10km, iako povremeno nekima u pozadini moj balon pepa po glavama. Niko ne prigovara, svi su složni da “nije problem”. Tu mi je od poznatih Josip Volarić, primjećujem i da se Amela Trožić fino drži na potrebnom tempu za ispod 1:30. Ali ona me upozorava: “Vidićemo poslije brda”. Ja kažem da to ne bi trebalo biti tako teško… Nedugo potom vidim da griješim. Uspon na Bijeli Brijeg je stvarno težak i grupa se tu raspada. Ja sam se morao držati na potrebnom tempu i potom gotovo do kraja idem sam.

Trčati po Mostaru je ipak puno ljepše, okupilo se ponešto i ljudi. Možda se nisu okupili radi nas, ali su tu negdje. Ako ništa primjećuju me djeca. Radi balona, naravno. Par puta čovjeku ispred govorim gdje da skrene jer policijaci uglavnom i ne prate šta se dešava na terenu. Korisnije su bile oznake iscrtane na cesti, ali ne primjećuje ih svako.

Koliko puta sedmično se provezem Bulevarom, nije bilo loše jednom ga pretrčat. Na Tekiji se svaki dan ustaju i čude kako im još zgrade stoje na mjestu. Tamo uvijek puše puno više nego bilo gdje drugo. Primičem balon sebi jer imam osjećaj da će ga vjetar potrgati. Tako je sve dok nisam prešao Lučki most. Srećom ovo je bio super povoljan dan kad je bura u pitanju.

Foto: Miro Škobić (bljesak.info)

“Šta se ovo dešava?”

Vjerujem da je uličice nadomak Starog grada, sa toliko skretanja, bila umjetnost srediti za trku. U ulici braće Fejića je uvijek gužva, drukčije nije bilo ni u trenucima trke, pa su ovdje svi radili svojevrsni slalom osluškujući iznenađene starije građane Mostara dok poprečno stoje nasred staze: “Šta se ovo dešava?”; “Šta ovaj glumi s balonom?”

Tempo sam računao od kilometra do kilometra. Ako sam prvi trčao za npr. 4:20, računao sam da sam na minus 4 sekunde, pomalo nadoknađivao (ako je sljedeći bio 4:14, pamtim minus 2) i išao dalje. Znao sam da sam blizu idealnog tempa, mislio sam da ću završnim šprintom nadoknaditi ako zaostajao koju sekundu. Ali sa idealno istrčanim 4:16 tempom čitav, neokrznut balon i ja smo stigli u cilj za 1:28:44.

Necertificirana staza je u 99 posto slučajeva kraća staza, tako se pokazalo i sa Mostarom (još je niz sličnih primjera kod nas). Međutim organizatori u Mostaru su zbog radova na gradskim kanalizacijskim kolektorima već morali mijenjati trasu dva puta i nisu je imali šansu adekvatno premjeriti dosad, ali su isto najavili za iduću godinu. Sa takvom stazom to će biti neizostavna trka u proljetnoj trkačkoj polusezoni.

Vaši komentari

Podržite rad portala trcanje.net