Piše: Stefan Đukić
Na samom početku, sredinom decembra, moji treninzi su bili od četiri do pet kilometara, pa sam pojačavao polako, sve do, u tih prvih mjesec dana za mene velikih 15 km.
Potom je uslijedila ideja o polumaratonu i malo jače pripreme.
Vjerujući u sebe i svoje sposobnosti, otišli smo kolega Dragoslav (Brko Radovanović) i ja na 1. Zimski noćni polumaraton u Beograd, sa ciljem da istrčim ispod sat i 30min. Uspio sam, taj prvi polumaraton sam istrčao za 1:28.
Poslije te trke motivacija i želja za trčanjem i druženjem sa sjajnim ljudima koje sam sreo i upoznao u Beogradu porasla je za 1000 puta.
Tada nastupa moja “luda” glava i pripreme za prvi maraton, i to gdje – nego kod “Jovanče” u Jagodini.
Par dužinskih, par treninga brzine, pa malo više brda… srećom, sve je prošlo bez povreda.
Pred samu trku sam osjećao blagu prehladu, ali šta mi to može. Vrijeme je bilo idealno na početku, ali u toku trke su se smjenjivali kiša i sunce.
Prvih par kilometara prošli su u zagrijavanju, od 7. km je krenulo sve na dobro i uspio sam da držim dobar tempo iznad očekivanog sve do 25.km. Zatim je uslijedio mali pad do 31.km, a onda održavanje na tempu maratona koji sam očekivao, a to je 5:00 po km.
Mogu reći da sam trku u Jagodini otvorio sjajno, uspio da držim tempo koji sam zacrtao prije trke i na kraju prebacio očekivano za 8 minuta. Nisam imao neke osjetnije krize.
Svoj prvi maraton sam istrčao za 3:23 i završio na 7. mjestu u muškoj konkurenciji.
Osjećaj je sjajan i ne bih ga mijenjao ni za kakvo iskustvo.
Inače sam u sportu od malena, trenirao sam fudbal do 23. godine, a nakon toga sam počeo sa fudbalskim suđenjem (time se i dalje bavim) kao sudija savezne kategorije.
Počeo sam da trčim najviše zbog zdravlja i da bih bio u kondiciji. To je bila promjena koju sam odlučio da napravim u svom životu, a podstaklo me je naravno i druženja sa ljudima koji takođe trče.
Trčanje je pozitivno uticalo na moje životne navike – ranije ustajem, ishrana je normalnija, nemam problema sa spavanjem. Sve one stvari koje su mi prije bile “mrske” više nisu, promijenio se i način razmišljanja i stav prema drugim ljudima.
Već sam pomenuo da je presudno bilo i učešće na prvom polumaratonu – najviše masa ljudi i taj adrenalin koji nosi trka. I naravno, moja jaka želja da ostvarim zacrtani cilj, što sam na kraju i uspio.
Do kraja godine planiram da istrčim još jedan maraton, i to će biti vjerovatno Ljubljanski, kao i četiri polumaratona ispod 1:25 minuta.
A prije svega želim da me zaobiđu povrede.
Osim Stefana Đukića, Ugljevik je u Jagodini na polumaratonu predstavljao i Dragoslav Brko Radovanović.
– Spremao sam se da pomjerim svoj lični rekord ispod 1:40, ali poslije prvog kruga sam osjetio težinu u nogama. Jednostavno rečeno – nije bio moj dan, iako sam psihički bio spreman da to izguram. Noge me nisu slušale, bile su teške, pa nisam htio da forsiram samog sebe i rizikujem povredu. Spustio sam tempo i završio lagano u vremenu od 1:49. Hvala ljudima iz organizacije koji su nas prelijepo ugostili i obećavamo da se vidimo dogodine na istoj stazi u Jagodini.
Vaši komentari
