MIRZET HALILOVIĆ: Trka prijateljstva – suncokreti, gurabije i Chuck Norris

Piše: Mirzet Halilović

Kada nekome kažete da ste trčali uličnu trku od 10 kilometara u Kuli odmah slijedi odgovor:  “Pa ja sam vojsku, JNA, služio u PULI. Imam jednu curu tamo, što mi ne javi da idem sa tobom, baš si loš drug”

“Ama gospodine, nije Pula, nego Kula”.

“A sad znam”,  reče sugovornik, geografijom “dobro” potkovan.

Vidi se da je osim fakulteta čak i osnovnu školu završio na brzu ruku.

Te dodade: “A gdje ti je to buraz?”

Sreća pa ne treniram kik box, da ga malo pošaljem u niski start, rečeno trkačkim žargonom.

Kula, Vojvodina, Srbija.

Divno mjesto. Na sredini puta između Novog Sada i Subotice, smjestila se Kula (malo bliže Novom sadu).

Kula nas čeka

Bajram i to drugi dan. Na put se spremam. Treba ići jarane. Kula nas čeka (neki su i vojsku tu služili).

Kišno jutro u Tuzli, te Baklava party (nije greška, Baklava se i piše velikim slovima), sa polaznicima škole trčanja, koji su došli poslije treninga da isprate prijatelje na trku, nagovijestili su da će putovanje biti ugodnije bez onih dosadnih vrelih dana.

U Kulu se iz Tuzle može doći na više načina. Rekreativci Tuzla su prošle godine sa ekipom Mladena Stevanovića iz Ugljevika, busom putovali preko Bijeljine i Novog Sada.

Ove godine smo se odlučili za relaciju Tuzla – Orašje – Županja – Vukovar – Borovo naselje – Granični prelaz Bogojevo – Odžaci –  Kula, sve ukupno 199 kilometara.

Putovanje putničkim automobilima, lagano. Polja suncokreta su bila nešto gdje se moralo stati usput (ne mislim radi wc-a).

Fotkanje je prioritet. Koju gigu i tu treba potrošiti. Kažu, sevap je.

Put se nastavlja. Bogami ima puno i granica, jer je Hrvatska samo tranzit. Orašje i Županja su prve.

“Gdje se putuje ljudi?”

“Srbija”.

Čekamo da nas pitaju gdje tačno, pa da kazemo grad. Da možda i tu nema neki što je imao curu u Puli.

Hrvatsku brzo prolazimo. Ulazimo u Srbiju na Bogojevu. Mali prelaz. Odmah ambijent za Hana Te – kafana.

“Vidi pravca za trčanje”

Izbacujem putnike. Odmor, humor. Nastavljamo.

Vojvodina –  milina,  pravac, niske kuće.

Moj suvozač Amir Selimović zvani Pejser (što i jeste u horoskopu)  samo govori “Vidi pravca za trčanje”.

Stvarno lijepa mjesta, ali prazna. Malo ljudi živi tu.

Prolazimo Odžake, mjesto gdje se može konzumirati najbolji sladoled u Srbiji, ja spominjem da imam tu prijatelja, Marka Starčevića, te da sam tu trčao polumaraton.

Ubrzo stižemo u Kulu. Već vri kao u loncu. Svi rade kao pčele. Prvi na koga nalijećem je Dragan Ćela Milić iz Požarevca, sa suprugom, naravno.

Moj kolega policajac, koji kada ne trči napravi stotine lijepih fotografija svih učesnika trke. On je takođe sa ekipom trkača dolazio prošle godine u Tuzlu na polumaraton.

Doping gurabije

Probijajući se kroz masu trkača susrećemo puno poznatih lica iz Bosne i regije.

Prvi je Mladen Stojanović iz Ugljevika. Onda drug gospodin Tomislav Cvitanušić koji je u specijalnoj misiji – izvesti na selamet (rečeno Bosanski) jednu gospođu iz Sarajeva, Vesnu Ilić, da obori lični rekord na trci na 10 km.

Obzirom da me gospođa nije poznavala i nije koristila (ne)dozvoljeni doping tj gurabije sa pekmezom, njen oboreni rekord je mjerodavan. Da je lični oboren i da je gospođa bila na postolju, primivši nagradu u kategoriji, nakon trke sam se i sam uvjerio.

Bravo za pejsera, a gospođi poziv da u Tuzli ide na lični na polumaratonu.

Zdravko Mišović je Halid Bešlić trčanja

Domaćin trke u Kuli je poznato lice trčanja Zdravko Mišović. Njega morate znati. Sramota je da se neko bavi trčanjem, a da ne zna njega. Ocjena jedan iz trčanja ako neko ima da je među ovim koji ga ne znaju.

Nemoj da se neko smije. Postoji i teorija koju trebaju trkači da znaju, i to se uči u trčanju. Nije sve u praktici.

On je nešto, kao, ma teško je to objasniti običnom narodu. On je kao neki  vjerski poglavar (ali dobri) ili političar koga svi vole ili kao neki estradni umjetnik, kao kod nas u BiH i regiji Halid Bešlić.

Mišović se trudi i uspješan je.

Trkačka elita

Puno elite je na ovoj trci. Iz Dubrovnika je došao vaterpolist, direktor Dubrovačkog maratona, trkač, gospodin Alen Bošković, iz Banja Luke guru trčanja  Vladimir Selec, iz Osijeka Elvir Rakipović sa velikom grupom elitnih trkača itd itd, da koga ne bih omašio. Pozdravljajući se sa trkačima, dodir u rame me bocnu, okrenem se kad imam šta i vidjeti. Dvije ili tri trkačice meni nepoznate.

“Gospodine, može li jedna fotka”.

Ja se začudio, otkud ja?! Pa nisam Čak Noris (Chuck Norris) da me ganjaju.

“Može”, kažem, “sa usnama ili bez”, pitam i nabacujem besplatan osmjeh.

Ona kaže ”Okrenite se hoću da fotkam leđa”.

Ja zaboravio da na leđima imam natpis: Ark Rekreativci Tuzla.

Nešto djevojku veže za Tuzlu. Možda onaj moj drug sa početka priče.

Nije ovo šala, bio je Tomo sa mnom kada je bio ovaj incident, ničim izazvan.

Tu su naravno svi jaki trkači iz Srbije. Bas svi, čak i legenda Dane Korica. Stvarno se čovjek potrudio da na ovu trku dovede i elitne trkače. Ovo je ujedno bilo i Prvenstvo Srbije na 10 kilometara na kojem je učestvovalo 25 klubova, 100 seniora i seniorki.

Treće vrijeme karijere

Trka je jubilarna, deseta. Učesnici su bili trkači iz 12 država. Trčalo se dva kruga po 5 kilometara.

Staza odlična, volonteri super.

Najbrži u muškoj konkurenciji bio je Gregor Laszlo iz Mađarske (0:31:10), drugoplasirani Kenijac  Stenli Kipruto (0:31:56), i treći Nemanja Cerovac iz Šapca (Srbija).

Kod žena prvoplasirana je Teodora Simović iz Srbije (0:35:53), drugo mjesto BH olimpijka Lucia Kimani (0:37:27) i treća Mađarica Pap Coilla 0:37:41.

Najbrži trkači iz BiH na 10 km bili su Stefan Đukić iz Ugljevika, (51. u ukupnom plasmanu), moja malenkost, Mirzet Halilović (71. pozicija) i Edin Hurić (75. mjesto)

Moje zvanicčno vrijeme bilo je 41.01.00, što mi je treće vrijeme karijere.

Vaši komentari