GORAN ČEGAR: Sertifikovanje staza i standardizacija trka doprinose regularnosti i podizanju kvaliteta

Goran Čegar je diplomirani ekonomista iz oblasti Menadžment u sportu, rekreaciji i turizmu, zaposlen u Vojsci Srbije. Njegova sportska biografija je izuzetno bogata - bio je prvak Srbije u maratonu 2005. i 2009. godine, prvak Srbije u planinskom trčanju 2010., osmostruki prvak Vojvodine u krosu, višestruki prvak Vojvodine na 3000 m i 5000 m u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, dva puta četvrtoplasirani na Prvenstvu Balkana u maratonu, višestruki je pobjednik uličnih trka, polumaratona i maratona….

1731

Razgovarala: Ljilja Lukić

U novembru 2017. godine Goran je odlukom Upravnog odbora Atletskog saveza Srbije imenovan na poziciju koordinatora ASS za atletska takmičenja izvan stadiona.

Možete ga sresti na gotovo svim trkama u Srbiji, a čest je gost i trka u regionu, gdje sa organizatorima radi na poboljšanju uslova na trkama i unapređenju i promovisanju trčanja.

Najveći dio života si u atletici, iza tebe su izuzetni rezultati. Šta ti izdvajaš kao najveći uspjeh?

-U atletici sam od 1994. godine kad sam počeo trenirati u AK Maraton Sombor, pošto u Apatinu nije postojao klub. Prva trka u životu mi je Somborski polumaraton, u maju 1994. godine, i već tada sam osjetio ljepotu trčanja i takmičenja. U to vrijeme bilo je izuzetno malo organizovanih polumaratona i maratona, tako da nije bilo previše trka. Ali svaka je imala svoju čar. Ekspanzija trčanja kod nas otpočela je u posljednjih nekoliko godina, i tome je zasigurno doprinijeo novi stil života koji ljudi vode i shvatanje koliki je značaj rekreacije za zdravlje. Takođe, rekreativci su počeli da treniraju u grupama, tako da je veliki broj trkačkih grupa svojim radom doprinijeo da se broj trkača poveća. Što se tiče mojih rezultata, izdvajam dvije titule seniorskog državnog prvaka u maratonu i titulu seniorskog prvaka države u planinskom trčanju. Svakako najveći moj uspjeh je lijep brak sa Marianom i naše troje djece – Una (9 godina), Hana (5 godina) i Arsenije (1 godina).

Osnivač si Dunavskog polumaratona, jedne od najpopularnijih trka u region. Ta trka je rasla od prvog izdanja 1995. godine. Koliko toga u organizaciji trka se promijenilo za to vrijeme? Da li su trkači postali zahtjevniji?

-Neposredno poslije učešća na prvoj trci u meni se probudila želja da napravim nešto u svom gradu Apatinu i već 07. jula 1995. godine organizujem 1. Apatinski Dunavski polumaraton (sa 18 godina starosti – mislim da sam ubjedljivo najmlađi organizator nekog atletskog događaja u regionu). Prvi polumaraton je prošao sjajno sa 66 takmičara i takmičarki, pobjede su odnijeli tada naši najbolji trkači Goran Raičević i Suzana Ćirić. Reakcija trkača na kvalitet događaja dala mi je podstrek da nastavim dalje i evo već 24 godine tako. Sada poslije toliko godina, trka je postala mnogostruko masovnija, sa blizu 700 takmičara. Moj odnos kao organizatora prema trkačima se nije promijenio. Trkači učesnici su na prvom mjestu i svom svojom energijom radim na tome da svake godine budemo sve bolji i bolji, a samim tim da i trkači budu sve zadovoljniji. Trkači, što se mene tiče, nisu postali zahtjevniji, naprotiv, signalima koje šalju pomažu da im pružimo pravi užitak. Nadam se da će tako i ostati i u budućnosti, a to ćemo vidjeti i na novom susretu u Apatinu koji je u nedjelju 20. oktobra 2019. godine, kada je 24. ASICS Apatinski Dunavski polumaraton, trke na 21,097 km i 10 km. A sa ponosom ističem da je rezultat organizacije polumaratona, osnivanje i prvog atletskog kluba u Apatinu. Atletski klub “Apatin” je formiran 29. aprila 2001. godine i nedavno je  postao punoljetan.

Da li je masovnost trka i učešće na njima zamka za rekreativce? Ima li pretjerivanja na uštrb dobrih rezultata?

-Svakako da je veliki broj trka u regionu doprinijeo da trkači, pogotovo rekreativci, učestvuju na velikom broju trka, što samo po sebi utiče na kvalitet rezultata, a i može negativno da utiče na zdravstveno stanje ukoliko se ne nađe razumna mjera.

Zadnjih nekoliko godina si koordinator za atletska takmičenja izvan stadiona, kakve novine si uveo na ova takmičenja?

-Odlukom Upravnog odbora Atletskog saveza Srbije od novembra 2017. godine postavljen sam za koordinatora za atletska takmičenja izvan stadiona. Puno sam radio na sertifikovanju staza, i poslije malo više od godinu i po, odrađen je fantastičan posao, u ovom trenutku preko 90 odsto staza na 10 km, polumaratonskih, maratonskih i ultramaratonskih staza u Republici Srbiji je sertifikovano. To svakako doprinosi regularnosti i podizanju kvaliteta. Takođe, napravio sam jedinstven kalendar trka izvan stadiona u kojem se nalazi preko 70 atletskih manifestacija, isti je po prvi put postavljen na zvaničan sajt Atletskog saveza Srbije. Cilj je da se do novembra usvoje propozicije za atletska takmičenja izvan stadiona, da se napravi standardizacija trka i da se usvoji kalendar trka za 2020. godinu. Plan je da se sve usvoji na skupu organizatora koji će biti u Beogradu 2. novembra, dan pred 1. Serbia marathon. Želim da istaknem sjajnu komunikaciju sa organizatorima trka, koje ću maksimalno da uključim i da zajedničkim snagama probamo da uspostavimo sistem koji bi doprinijeo razvoju trka.

Kada posmatraš region, gdje je trčanje sada (kada su u pitanju trke i škole trčanja)? Kako komentarišeš trkačku zajednicu u BiH?

-Raduje me što je trčanje u regionu iz godine u godinu u sve većoj ekspanziji, prethodnica su bili Slovenija i Hrvatska, sada su tu Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija na čijim teritorijama su trke sve organizovanije. Takođe, veliki broj organizovanih trkačkih grupa, doprinijeo je razvoju priče. U budućnosti očekujem još veći razvoj. Što se tiče trkačkog pokreta u BiH, izuzetno sam sretan kad vidim da je u velikom broju gradova zaživjela organizacija atletskih manifestacija i da je sve veći broj trkača. Poželio bih trkačkoj zajednici u BiH, kao i trkačkim zajednicama zemalja u regionu, puno sreće i napretka u budućnosti i da zajedničkim snagama i idejama doprinesemo da svi budemo još jači i bolji.

Koliko su se tvoji lični treninzi promjenili, prilagodili obavezama? Učestvuješ li na trkama kao trkač? Ima li neostvarenih želja kada su trke u pitanju?

-Što se tiče treninga, zbog obaveza gotovo i da ne treniram, istrčim jednu do dvije trke godišnje, posljednja trka mi je bila prošle godine u SAD, Palm Desert, gdje sam trčao polumaraton 1:24. A što se tiče neostvarenih želja, nema ih. Prezadovoljan sam sa svim učinjenim do sada. Samo da zdravlje posluži i da nastavimo sportskim putem u nove pobjede.

Vaši komentari