MARIANA ČEGAR LUKIĆ: Trčanje je postalo trend, dobro došli, za sve ima mjesta!

Razgovarala: Ljilja Lukić

Atletikom je počela da se bavi u ranom djetinjstvu, uz oca, ultramaratonca.

Prvi polumaraton je istrčala sa 12, maraton sa 16, a sa 23 godine je bila u reprezentaciji. Članica je Atletskog kluba „Apatin“ i trener u Školi trčanja “Cegarunning“.

– Moji najveći uspjesi su bili tri uzastopne pobjede u Zagrebu 2004., 2005. i 2006. godine, kao i pobjeda u Beogradu 2006. kad sam postavila lični rekord u maratonu (2:42) i postala prvakinja Balkana.

Mariana je rođena u Bačkoj Topoli, gdje baš i nije imala veliki izbor sportova kojim bi se bavila.

– Za trčanje je uvijek bilo prostora, jer osim dobrih patika, ne treba ti ništa posebno. Tako sam počela i ostala u atletici. Sviđalo mi se i umjetničko klizanje, ali za to nisam imala nikakve uslove.

Njena glavna disciplina je maraton.

– To je posebna disciplina, uvijek je avantura, meni najveći izazov. Nikad ne možeš znati šta te čeka. A zahtijeva i određenu osnovnu brzinu na kraćim stazama, prema tome, jako je bitno da imaš i dobar rezultat na dužinama od 5K, 10K i polumaratonu.

Mariana je majka dvije djevojčice – Une i Hane, pa su i njeni treninzi prilagođeni porodičnim obavezama.

– Sad se više ne bavim ozbiljno trčanjem, trenutno sam na pauzi, ali i uz porodicu gledam da za “svoju dušu” istrčim koji kilometar bar pet, šest puta nedeljno. Iako se ne preporučuje više od dva, tri maratona godišnje, ja sam trčala više od toga, i uz to još šest, sedam polumaratona. U posljednje vrijeme sam te količine smanjila i učestvovala samo na državnim prvenstvima. Inače, dok sam se ozbiljno spremala, često sam bila na visinskim pripremama, svaki dan sam imala dva treninga, a dnevna kilometraža mi je bila oko 25-30km.

Vrhunskim rezultatima se brzo vraćala i nakon porođaja.

– Poslije prvog porođaja sam imala želju da se ponovo takmičim. Lako je “podsjetiti” tijelo na nešto što je već radilo. Nisam više trenirala dva puta, već samo jednom dnevno. Nakon drugog porođaja, nisam htjela da se takmičim, već da trčim rekreativno, a onda se nekako spontano desilo da sam se ponovo pojavila na takmičenjima. Kad sam vidjela da još uvijek mogu da se borim za plasmane na trkama, nastavila sam sa svakodnevnim treninzima.

Mnogo je rasprava oko toga da li trčati u trudnoći ili ne, a Mariana smatra da se ipak ne treba izlagati ekstremnim izazovima.

– Čitala sam puno o tim raspravama oko trčanja u trudnoći. Smatram da sve žene trebaju da slušaju svoje tijelo i sve u granicama normale. Ja sam u mojim trudnoćama trčala na početku i postepeno smanjivala kilometražu, na kraju prešla na hodanje. Tako mi je prijalo. Svakako se ne slažem sa ekstremnim izazovima za vrijeme trudnoće.

I Marianin suprug, Goran Čegar,  je uspješni atletičar, višestruki prvak Srbije u raznim disciplinama, sa, kako kaže, do sada istrčanih preko 150 hiljada kilometara na treninzima i trkama: 45 maratona, preko 100 polumaratona i preko 150 takmičenja u raznim distancama od 1.500 m do 10.000 metara. I dok se muškim takmičarima nikada ne postavlja ono famozno pitanje „kako usklađujete treninge i porodične obaveze?“, za žene u sportu je ovo gotovo redovno pitanje.

– Ne da muškarce ne pitaju kako usklade obaveze, već i dosta djevojaka kojima su posao i treninzi jedina stvar u životu, ne shvataju da imaju ogromnu prednost. Obično svima bude jasno tek kada stvore porodicu da je jako teško sve to uskladiti. Ja sam na poslu imala sreće što sam dobijala slobodno vrijeme koje sam mogla da iskoristim za sport. Da nije bilo tako, vjerovatno već odavno ne bih bila u atletici.

Na nagovor trkačke zajednice, počela je da radi i kao trener u Školi trčanja „Cegarunning“, sekcije Atletskog kluba “Apatin”.

– Bila sam skeptična da li ću znati voditi programe. Međutim, fino nam ide. Često me zezaju da sjedim u crvenoj fotelji. Lakše je govoriti ko šta da radi nego i odraditi treninge. Trening ipak mora malo da boli. Nije lako pripremiti druge jer trebamo da slušamo zahtijeve tuđeg tijela. Ljudski organizam nije robot i ne možemo svi da imamo iste treninge. Nedavno sam shvatila da me više čine srećnim uspjesi članova škole trčanja nego moji. To je valjda znak da u buduće trebam biti fokusirana na njihove uspjehe.

Pitali smo Marianu i šta bi savjetovala početnicima:

– Početnici često prave greške, što je i normalno. Obično skidaju neki program trčanja sa interneta. A kao što sam već pomenula, programi nisu isti za svakog. Svi koji žele da trče duge pruge, a žele da poprave brzinu, svakako neće uspjeti tako što svaki vikend trče polumaratone. Trebaju dati sebi vremena. Sa puno trka na dugim stazama, gubimo brzinu. Treba trčati i kraće ulične trke. Prvo ubrzati kraće discipline, a onda će se automatski ubrzati i vrijeme polumaratona i maratona.

A da bi ostali što duže u trčanju prvo treba da uživate u tome i ne postavljate sebi previsoke ciljeve. Obično neko kad istrči za oko tri sata maraton, počinje spominjati olimpijske igre, što je nerealno. Trebamo postaviti realne ciljeve i trčanje koristiti za druženja i putovanja.

Trčanje je postalo trend. Svakako nam je velik “izduvni ventil” u današnjem ludom svijetu. Fin i koristan hobi sa kojim možemo da poboljšamo mentalno i zdravstveno stanje, našu figuru itd. Drago mi je da vidim kako ljudi izlaze iz kafane i oblače patike za trčanje. Dobro došli u svijet trčanja, ima mjesta za sve!

Vaši komentari