SUADA TABAKOVIĆ: Zagrebački rođendanski lični rekord u maratonu

Često sebi postavljamo izazove za koje kažemo da nećemo više nikada uraditi. Jedan od takvih izazova za rekreativnog trkača je maraton.

4053

Piše: Suada Tabaković

Nakon maratona u Rotterdamu koji sam istrčala u aprilu ove godine sa vremenom 4:27 sebi sam rekla da više neću trčati maraton.

Iza tog maratona bila su 4 mjeseca priprema, ali su to isključivo bili treninzi trčanja. Očekivala sam puno bolji rezultat, ali jedino što  mi je ostalo u sjećanju je nevjerojatno motivirajuće navijanje i organizacija. Moram priznati da mjesec dana nakon toga nisam imala želju da trčim. Jedini cilj mi je da povremeno pomjerim svoje granice, isključivo uspoređujući samu sebe sa onom Suadom koja sam bila prije.

Neraščišćeni računi

Djelovalo mi je da maraton i ja imamo neraščišćene račune, zato sam se odlučila za nešto drugačije. Upravo ta odluka bila je ključna za napredak, i mnoge lijepe stvari koje su se desile od tog trenutka. Odlučila sam da svoje pripreme za maraton povjerim iskusnom treneru Jonuzu Zoranjiću. Kada analiziram sve što je iza nas mogu reći da sam ponosna što sam imala priliku da o mom fizičkom napretku brine baš on, kao i onom psihičkom, koji je za maraton izuzetno bitan. Odluka je bila da trčim maraton u Zagrebu i to baš za rođendan. Treninzi su se sastojali od korigovanja tehnike trčanja, jačanja tijela, treninga trčanja. Prvi put sam se intenzivnije susretala i radila vježbe koje prije nisam. Treninzi su trajali po nekoliko sati, i trener je u svakom momentu bio uz mene vjerujući da ću vremenom svoj psihofizički status podići na viši nivo. Pamtim treninge kada sam super trenirala, ali i one kada ništa nije išlo.

Prepreke na putu

Prva prepreka bila su moja leđa kao dugogodišnja povreda koju imam još od vremena kada sam se takmičila u karateu. I to smo uz kvalitet koji posjeduje trener uspjeli prevazići. Pored treninga imala sam svake sedmice uključen oporavak uz normatek, “noževe”, compex… Moram priznati da sam osjetila značajnu razliku kako tijelo podnosi napore. Druga situacija koja me brinula jeste period od mjesec dana kada sam manje trčala jer je povreda koju imam skoro 9 godina stvarala probleme. Opet profesionalnost trenera spašava stvar.  Sve se nekako i slagalo i mijenjalo, a maraton se bližio. Okolnosti su se mijenjale, a jedna od posebnih bila je ta da je brat blizanac zakazao vjenčanje za 12. 10. – samo dan prije maratona u Zagrebu. Iskreno, nisam pomišljala da taj dan propustim vjenčanje, kao ni da odustanem od maratona. Pitanje je bilo kako sve stići… Na samo 7 dana prije toga poseban trenutak bio je što je moj najstariji brat Dino Tabaković postao Ironman, kao i moja najbolja prijateljica Ademira Bešović postala Ironwoman u Barceloni. I to je nešto što me čini ponosnom, i sretnom. Baš njih dvoje su se za to spremali sa istim trenerom i to je bio jedan u nizu znakova da sam sretna što radim sa kvalitetnim trenerom.

Dino i Suada Tabaković

Emotivni dani pred trku

Pripreme su išle svojim tokom, ali sve prije maratona nije ličilo na pripreme. Nisam dovoljno spavala, emotivno sam bila nestabilna jer se pored svega događaju bitne životne stvari. Nekoliko dana prije maratona, uz pripreme za vjenčanje, kažem sebi da ako ništa pored svega trebam makar pokušati da unosim tečnost. Za sve ostalo sam znala da nema popravni. Dan prije maratona provela sam sa ljudima koji su mi bitni, ali opet još jedan dan bez odmora i sa puno emocija. Start maratona bio je u 10h i razmišljala sam koji je pogodan trenutak da krenem. Nije imalo smisla niti da napuštam slavlje, a opet sam znala da za tijelo nije pametno to što radim. Prijateljica Nirhada Imamović i njena rodica Edita su obećale da će ići sa mnom. Iz Sarajeva smo krenule u 03:00 i na start sam stigla samo 45 minuta prije. Poznata lica iz Sarajeva, uvijek dragi susreti sa trkačima. Kratko protrčim koji krug, i progovorim sa Ersanom šta očekuje, i već je vrijeme za start. Moram biti iskrena da sam bila umorna, ali kada sam stala na start imala sam osjećaj da je to moj dan. A kako ne bi bio – rođendan mi je, trener me spremio, samo bi potencijalni problem mogle da stvore okolnosti. Kako su kilometri prolazili noge su kao što kažemo „same išle“, ali mi je prvih 15k trebalo vremena da se razbudim, jer mi je nedostajalo sna. Nekako sam maraton doživjela kao mentalni trening. U trenucima kada trčim nastojim da proživim u mislima sve ono što sam prošla i razloge zašto opet trčim. Motivacija mi je bila i fotografija brata blizanca i mene koju sam nosila  svih 42 kilometra želeći da sa njom uđem u cilj. I zaista tako je bilo prema oficijalnom vremenu sa 4:05, a mjereći po satu 4:03, istrčala sam lični rekord. Vrijeme sam popravila za 25 – 30 minuta uz specifične okolnosti.

Nikad ne reci nikad

Svi mi svakodnevno trčimo maratone i polumaratone na svim poljima. Kroz protekli period sam shvatila da je jedino važno imati prave ljude oko sebe. Jedino mjerilo te „ispravnosti“ je naš osjećaj da vrijedimo, da možemo biti bolji, da smo sretni. Zato sam ja neizmjerno zahvalna ljudima koji su dio moje priče. Od prvih trčanja na Vrelu Bosne sa NGO Marathon Sarajevo koji mi je ove godine na moje zadovoljstvo dao ulogu pejsera za 2h na Sarajevskom polumaratonu. Sve su to stvari koje mene čine sretnom, njihovi zagrljaji prije trke, osmijesi, riječi… A kažu da čovjeku treba malo da bude sretan, i da to malo često nedostaje. Ja sam to malo pronašla u svim ljudima, polumaratonima pa i maratonima za koje sam rekla: „nikad više“. Ipak, nikad ne recite NIKAD!

Suada Tabaković i Ademira Bešović

Vaši komentari