Piše: Ersan Bijedić
Potom se uključila u AK Žumberak iz Sošica i sa Dragom Paripovićem (koji ju je i “vukao” u Zurichu) se pripremila za maraton u Zurichu 2016. godine s kojim je skrenula pažnju na sebe: 2:48:17.
Slijedi prelazak u AK Dinamo Zrinjevac gdje je uz trenera Mladena Kršeka prethodnih godina bilježila samo uspon. U Hrvatskoj je atletičarima ipak nešto lakše nego u BiH, dobiva državljanstvo i postaje tamošnja reprezentativka, a od ove godine i vlasnica državnog rekorda na 10.000m: 33:08. Već je nastupila na dva svjetska prvenstva u maratonu (London i Doha), a prošlog vikenda je ostvarila ono što mnogi u regiji sanjaju, bilo muški ili ženski dugoprugaši: A normu u maratonu za Olimpijske igre u Tokiu 2020. godine!
Sretna sam što mi je Mladen trener
Bojana je u Valenciji istrčala izvrsnih 2:27:42.
U Valenciji je trčala dva gotovo jednaka polumaratona (1:13:47 – 1:13:55). Šta je najvažnije za stabilnih zadnjih 10km na maratonu?
– Za stabilnih zadnjih 10km je potrebna jaka psiha i glava koju moramo istrenirati da trpi bol i dođe do kraja. Naravno, i fizička spremnost. Ja sam imala strašne bolove zadnjih 8 kilometara u kvadricepsima, ali nisam htjela da popustim i izdržala sam.
– Prije trke nisam očekivala ništa zbog moje zdravstvene situacije koja me unazadila ljetos (mononukleoza, op.a.). Ušla sam u trku rasterećena i bez pritiska, zaista nisam mogla ništa predvidjeti prije trke. Naravno da se svi nadamo da trčimo što bolje i uvijek skinemo lični rekord. Ja sam se “zakačila” za grupu koja je bila za olimpijski standard u ženskom maratonu i to držala do kraja. Naravno, grupa se usput raspala, ali uvijek je tu bio neko, tako da nisam bila sama ni u jednom trenutku, ispričala je Bojana Bjeljac za Moje trčanje.
Maratonske trke i takmičenja u brzom hodanju su zbog potencijalne vrućine pomjereni iz Tokija u Saporo. Tamo bi Bojana trebala ostvariti veliki sportski doseg učešćem na OI.
– Cilj je plasirati se što bolje i otrčati što bolje olimpijski maraton, kaže Bjeljac.
Do još jednog velikog uspjeha ju je vodio trener Mladen Kršek.
– Mladen je jedan izvrstan trener, pun znanja i iskustva koje pokazuje rezultatima njegovih atletičara. Pametno treniramo, pametno napredujemo. Sretna sam što mi je Mladen trener.
Nike Vaporfly Next% za novi pomak
Na fotografijama se može vidjeti da je Bojana u Valenciji nosila Nike Vaporfly Next%, nadograđeni model patika Nike Vaporfly 4% (Vaporfly 4% je Eliud Kipchoge nosio u Monzi, a Vaporfly Next% u Beču). U posljednje vrijeme se dosta piše o tome koliko znače trkačima. Joshua Cheptegei je u njima u Valenciji trčao svjetski rekord na 10km: 26:38, a jednako tako i Letesenbet Gidey u Nijmegenu na 15km: 44:20. Prve tri žene i prva dva muškarca su na maratonu u Valenciji trčala u Nike Vaporfly Next%.
– Zaista već dugo želim te patike. Kod nas nažalost ne postoje ženski modeli da se kupe, a ja nisam od onih koji će kupiti patike preko interneta bez da ih prije toga ne probam. Kupila sam ih dan prije moje trke u Valenciji i trčala u njima odmah sutradan, nisam dobila nijedan žulj. Imaju manji kalup pa je potrebno uzeti veći broj od vlastitog, bar je tako kod mene. Zaista su patike odlične i nisam nikada u boljima trčala. Ne nose ih džabe svi najbolji na svijetu, jedina mana koju imaju je da su preskupe. To ne mogu svi sebi da priušte, ljudi bez sponzorske podrške, u koju grupu spadam i ja (što je sramota), moraju sami da se snalaze i pronađu način da se obuku i obuju za svoj performans, kazala je Bojana.
Pripreme u Keniji
Pripreme pred takmičenje u Valenciji je obavila u Itenu, domu šampiona (“Home of Champions”).
Trči li iko u Itenu tempo iznad 4 min/km?
– Za Kenijce je tempo od 4:00 lagani trening. Zaista kada ih vidim kako brzo protrče i kao stampedo prođu pored mene, uvijek ostajem u čudu kako to mogu i kako su tako izvanredni i neuporedivi sa ostalima.
– U Keniji mi je bilo sjajno, svaki dan je patnja na treningu zbog velike visine i brdovitog terena. U Itenu nema ravnih površina pa samim tim sam sve radila uzbrdo i nizbrdo. Još jedna otežavajuća okolnost je i vjetar koji je tamo svakodnevica i kojem morate uvijek da se odupirete. Volim biti u Keniji, jedino na takvoj visini od 2.400m malo uspijem popraviti krvnu sliku koja mi je uvijek na granici s normalnim, a znamo da je to osnovni i glavni preduslov kod izdržljivosti i dugoprugaškog trčanja, priča Bojana.
U Keniji je već u nekoliko navrata radila glavni dio treninga za trku. Kaže da je nezgodno što često nestaje vode i struje, ali je zavoljela ovu zemlju.
– Kenijci su posebni ljudi, mogla bih o njima kazati puno toga, ali to ćemo ostaviti za neku drugu priliku. U svakom slučaju rode se sa svim karakteristikama da postanu sjajni trkači, a pomaže i to što je dobar dio Kenije jedna visoravan od 2.000m i više, ističe Bjeljac.
Koji trening najviše voliš, a koji ti je najteži za raditi?
– Najviše volim raditi kilometraže srednjeg tempa kao i one na progresivno spuštanje. Nema treninga koji ne volim, ali možda ono što volim malo manje su definitivno duge dionice tipa 2km, 3km, 4km. To su mi manje dragi treninzi.
Ipak kući je najljepše…
– Jako volim doći u svoju zemlju u kojoj sam rođena, kao i na trke koje se u BiH jednako kvalitetno organiziraju, na vrhunskom nivou. Osjećam se lijepo kada trčim kod nas jer svi volimo mjesta iz kojih smo potekli. Ponosna sam što sam iz jedne male sredine kao što je Novi Grad došla do ovog nivoa, najveća čast za jednog sportistu je da nastupi na Olimpijskim igrama. Moj grad je poseban jer je pun talenata koji možda zbog loših uslova nisu mogli da dođu na vrhunsku razinu, kazala je Bojana Bjeljac.
Možeš li podijeliti sa nama neke dugoročne planove u trčanju? Šta misliš o nekom ultramaratonu za par godina, npr. na 100km?
– O ultramaratonima ne razmišljam trenutno, mislim da još imam prostora za napredak u maratonu pa ću ostati na tome.
Vaši komentari
