Bojana Bjeljac: Najvažnije je da nas najmiliji podrže, okolina će uvijek reći da smo ludi

Vrlo kratko se bavim trčanjem, oko 3,5 godine. Počela sam slučajno da trčim iz želje za aktivnošću i odmah sam počela sa polumaratonima i maratonima, priča Bojana Bjeljac

1341

Piše: Ersan Bijedić

Ako iole pratite bosanskohercegovačku trkačku scenu, primjetili ste ovogodišnji rezultat atletičarke iz Novog Grada, Bojane Bjeljac (rođena 10. 4. 1989.), na maratonu u Zurichu (2:48:17).

Izmakla norma u hladnoj Švicarskoj

Norma za olimpijski maraton u Rio de Janeiru je za žene iznosila 2:45:00 što ukazuje da je Bjeljac bila vrlo blizu velikog uspjeha, a ako znamo da trenira tek tri i pol godine, onda je njen rezultat još značajniji.
– Moj najveći uspjeh sam postigla ove godine u aprilu kad sam u Zurichu zauzela treće mjesto na koje sam ponosna jer su vremenski uslovi na toj trci bili katastrofalni, priča Bojana koju tako 14. augusta ipak nećemo vidjeti u Brazilu.
Samo joj je 36 sekundi nedostajalo do pobjedničke pozicije, a 6 sekundi do 2. mjesta.
– Za rezultat u Zurichu sam se spremala cijelu zimu, malo mi je nedostajalo za normu, ali nisam uspjela. Bilo je prehladno, cijelu trku sam bila zaleđena, nisam nikako mogla da se zagrijem. Sve u svemu istrčala sam odlično vrijeme i zadovoljna sam, ali svakako znam da mogu bolje i trudiću se već ove jeseni srušiti svoj lični rekord na maratonu.

cirih
Treće mjesto u Zurichu

Spremala se s Dragom Paripovićem

Sedam dana poslije ovog maratona u Dubrovniku na 2. Dubrovačkom polumaratonu je potpisniku ovih redova legendarni hrvatski dugoprugaš (vlasnik državnih rekorda u polumaratonu i maratonu), Drago Paripović, pričao da je “vukao” Bojanu Bjeljac u Zurichu, a ona imala izvrsnu trku.
– Moj dragi sparing partner Drago je nažalost morao odustati u Zurichu jer je bilo prehladno. Na 25. kilometru sam ostala bez “zeca” na toj trci i nastavila dalje. S Dragom sam odradila zimsku bazu priprema i bilo mi je super sarađivati s njim jer je dobar čovjek, ima veliko iskustvo i neviđeni je talenat. U tim godinama (Drago ima 57, op.a.) biti tako brz i sposoban, zaista zaslužuje divljenje. Radili smo dionice, dužine, tempo i brda. S njim je uvijek bilo lakše jer sam se trčeći iza njega uvijek osjećala sporo i na tempu od 3:30, govori Bjeljac.
Paripović nije jedini iz AK Žumberak (iz Sošica blizu Zagreba) sa kojim je Bojana sarađivala, jer je njen program treninga dosad radio trener iz ovog kluba, Boris Smičiklas.

Sve za tri i pol godine

Njena najbolja vremena zasad su, osim već spomenutog (2:48:17) na maratonu: 37:57 na 10.000m prošle godine u Brčkom i 1:19:10 na polumaratonu minulog proljeća u Zagrebu. Još vrjednija su ako znamo da se kratko bavi sportom koji zahtijeva godine i godine treninga da bi se ostvario maksimum potencijala.
– Vrlo kratko se bavim trčanjem, oko 3,5 godine. Počela sam slučajno da trčim iz želje za aktivnošću i odmah sam počela sa polumaratonima i maratonima preskočivši važnu stavku u atletici, a to je trčanje na stazi i kratke pruge. Nadam se da je ispred mene svijetla trkačka karijera i trudiću se da je ostvarim što bolje mogu. Sad mi je plan trčati polumaraton u septembru i maraton u oktobru, vjerovatno u Hrvatskoj.
Potrebna je velika disciplina, trud i posvećenost, a ponekad je teško pronaći motiv…
– Bavljenje maratonima je jako teško, oduzima puno vremena, energije, privatnog života, zahtjeva puno odricanja, volje, veliku podršku u smislu opreme za trčanje, ishrane, vitaminizacije, priprema. Najvažnije je da nas u svemu najmiliji podrže, okolina će uvijek reći da smo ludi koliko trčimo, a ne razumiju da moramo skupljati kilometre i da nam je svaki kilometar važan za dobar rezultat, kazala je Bojana Bjeljac.

Bez pravih uslova i podrške

Puno je otežavajućih okolnosti koje su prepreka da se uopšte bavimo ovakvim sportom. Ogroman entuzijazam je često presudan i ključni faktor u odluci da se ipak ide dalje.
– Kod nas je jako teško baviti se trčanjem na duge pruge zbog nedostatka atletske staze, šumske staze… Moram trčati kraj magistralnog puta što je jako rizično zbog neobazrivih vozača, susretati se s podsmjehivanjem okoline, a na kraju niko nas ni ne pogleda, niti pita treba li nam šta. Kad bi samo znali koliko boli, muke, isrpljenosti, nesanice, suza i stresa proživim svakodnevno trenirajući za maraton, možda bi se onda bar zapitali. A sve to radim samo iz velike ljubavi prema ovom sportu, iskreno će Bojana.

Krenula “grlom u jagode”

U dugoprugaški svijet je krenula kao “grlom u jagode”…
– Za kratko vrijeme sam imala preko deset maratona i svaki pamtim na svoj način. Kad sam to trčala nisam imala trenera i nije mi bilo lako. Trčala sam ih iz hira i to nije bila pametna ideja. Moj savjet za sve je: ne više od 2 maratona u godini i ne ići nespreman trčati najtežu atletsku distancu od 42 kilometra i 195 metara. Od maratona za koje nisam bila spremna, najbolji sam trčala u Ljubljani prije dvije godine u vremenu od 3 sata i 11 minuta.

Trkačka scena je u trećem planu

Bh. trkačka zajednica u dugoprugaškom, ali rekreativno – amaterskom smislu, se širi, dok su na drugoj strani profesionalci rijetki i svode se na par imena.
– Naša trkačka scena je nekako bačena u treći plan. Smatram da to nije u redu, kraljica sportova zaslužuje veliko poštovanje i veliko ulaganje koje mi nemamo jer atletika nikog ne zanima. Kako kažu, to je – neprofitabilan sport.

Jedanaest treninga sedmično

Kako to izgleda jedna klasična trening sedmica za profesionalnog dugoprugaša…
– Treniram 11 puta sedmično od čega je jedan dan odmor. Radim dva treninga dnevno, osim kad imam dužinski trening – onda je samo jedan. Radim dionice, tempo i dužine, a treninzi između su laganijeg intenziteta.

Vaši komentari