MONIKA VIŠTICA: Sutjeska Trail i ljepote nacionalnog parka

Piše: Monika Vištica

Na samom startu moram pohvaliti organizaciju utrke i markacije koje su bile dosta dobre, tako da odmah mogu reći da se definitivno vraćam i dogodine.

Kada je u pitanju moj rezultat, iznimno mi je drago da sam se okitila srebrnom medaljom u ženskoj konkurenciji, prvenstveno jer sam vođena idejom da mi je ovo   prva ‘veća’ utrka od dosadašnjih 21km, i to baš na tako divnom mjestu. Jedan od glavnih razloga je i to što mi je uvod u planinarenje baš bio u Nacionalnom parku Sutjeska s  najvišim vrhom BiH (Maglić) koji bi svatko trebao posjetiti. Ponosna sam na ovaj rezultat i definitivno mi je veliki motiv da nastavim dalje.

Prijava na utrku

Razočarana otkazivanjem gotovo svih trka ove sezone, mala skupina ljubuških trkača planirala je odradili neki lagani vikend trening. Tada smo saznali da će se Sutjeska trail ipak održati i bez puno razmišljanja smo se prijavili. U ponudi su bile dionice od 4, 12, 25 i 42 km. Moja ekipa već je do sada istrčala cestovni polumaraton (21km), a neki čak i cijeli (42km), tako da smo odabrali Proletersku (Challenger) dionicu od 25km. Naravno, na početku je sama pomisao bila: ‘Lako ćemo mi to odraditi, malo trčati, malo i šetati’, jer ipak svi volimo prirodu i, naravno, dobro društvo. Bez puno dileme smo se prijavili svega par dana prije održavanja utrke.

O trkačkim počecima

Od mlađih dana sam sama ‘trčkarala’, čisto da sam u formi. Do prošle godine sa mnom je radio Ivan Bulić, sada već poznati trkač, koji me polako uvodio u sve to. Upravo on me nagovorio da se prijavim za prvu utrku, tj. prošlogodišnji Mostar Half. Kasnije mi je dosta pomogao moj direktor Ante Tomić, koji mi je dao savjete i smjernice, a koji se i sam dosta bavi trčanjem. Drago mi je da sam sada dio njegove ekipe, odnosno male raje velikih ljudi koji skupa trče i rekreativno idu na trke. Inače, kada su u pitanju trke, najviše me privlači dobro društvo i osjećaj koji imaš u sebi dok trčiš – da te bodri hrpa nepoznatih ljudi, a onda i još posebniji osjećaj za mene – znati da si neko mjesto, odnosno neku dionicu, pretrčao.

Nedostaci u pripremi

Nisam se posebno pripremala za utrku zbog posla, obaveza i ostalih aktivnosti pa me u početku bilo dosta strah hoću li uspjeti završiti utrku, s obzirom da sam do sada imala samo par kraćih trail utrka. Najduža dionica mi je bila cestovni polumaraton, ali vodila sam se time da utrku mogu završiti jer dosta planinarim i ubacim i malo trčanja, uz ideju da rezultat nije imperativ, nego uživanje u društvu, prirodi…

O utrci

Dva dana prije same trke dobili smo informaciju da je staza modificirana te će ići i do Trnovačkog jezera, koje je velika atrakcija, te da neće imati veću kilometražu (odnosno 28km) jer su kroz kanjon Suhe napravili nekoliko prečica, što nama nije predstavljalo nikakav problem niti nas je pokolebalo u namjeri da se prijavimo na utrku. Na Tjentište smo stigli dan prije utrke gdje smo pokupili startne pakete, razgledavali okoliš i upoznali dosta trkača koji su, kao i mi, bili oduševljeni i sretni zbog održavanja ovog događaja. Na dan utrke ispod spomenika na Tjentištu nas je pokupio autobus koji nas je odvezao do starta, a utrka je krenula u planirano vrijeme, odnosno u 9.30 sati.

Već na samom početku utrke mogli smo vidjeti ljepotu Nacionalnog parka Sutjeska i istinski uživati u svim blagodatima prirode. Preko 66% parka je pokriveno šumama dok preostali dio čine planinski pašnjaci, livade i goleti iznad gornje granice šuma. Tu je i poznato Trnovačko jezero, a tijekom cijele utrke prolaze se jednostavno predivni prizori. Mi smo imali sreću što smo cijelom stazom imali pitku i hladnu vodu iz potoka te zaklon od sunca gustom šumom. Zahvaljujući tome ekipa iz organizacijskog odbora nije imala okrepne stanice, a nama je to bar malo olakšalo zahtjevan teren s gotovo 1600mD+.

Moj trening

Nažalost, dosta obaveza me sprječava u nekom stalnom treniranju, jer se zaista trudim biti svestrana (planinarenje, bicikl, GSS, bavljenje fotografijom…), a uz sve to radim dosta zahtjevan posao, ali  ipak nađem vremena za otrčati neku zadovoljavajuću   kilometražu za jednog amatera. Moram također napomenuti da u Ljubuškom imamo jako fino uređenu stazu uz rijeku Trebižat na Bajeru, stadion Babovac i što se tiče trail trčanja brdo iznad grada – kula Herceg Stjepana, tako da mi trkači zaista imamo dosta prostora za trening i pripreme i od nedavno Hrvatski atletski klub Ljubuški s vodstvom Vladimira Pokrajčića.

Zahvala

Na kraju hvala svima koji me bodre u mojim aktivnostima, ljudima koji su mi stalna podrška, i naravno kolegama s posla koji mi uvijek izađu u susret kako bih mogla odraditi trku.

Vaši komentari