Piše: Reuf Husejnović (Running – Trčanje Maglaj)
Jer sam u manje od 1% ljudi u svijetu koji mogu istrčati maraton.
Meni je ovo 3. zvanični maraton, a nezvaničnih ni sam ne znam koliko. I nije mi zadnji, bar to ne bih volio da se desi.
Pregledajući inbox, odnosno gledajući trash folder, vidio sam da mi je prije nekoliko dana stigao mail od “Dečkih u plavom”. Otvorivši ga, pročitao sam da u njemu stoji poziv za učešće na maratonu koji je ova ekipa organizirala u januaru, da ja kao osoba koja je trčala “Unusual” imam besplatno učešće, te da mi obećavaju trkački spektakl u julu. Sama ideja da trčim u julu, po najvećem suncu, nije me nimalo privlačila, ali me onaj crv koji čuči u svima nama natjerao da popunim prijavu, i tako i bi. U razgovoru s Alminom Pašićem, osobom s kojom gotovo 90% vremena trčim, rekao mi je da njemu takav mail nije stigao. (Kasnije, nakon nekoliko dana, rekao mi je da mu je stigao mail, da je bio u trashu, ali i to da je zakasnio sa prijavom, no da je, ipak, popunio prijavu.).
Otkazivanje glavne trke
Nakon otkazivanja brojnih trka zbog novonastale epidemiološke situacije, najteže nam je palo otkazivanje “Vučko Traila”, jer nam je to trebala biti glavna trka godine, za koju smo se spremali od prošle godine, pa nam je odlazak na maraton bio logičan slijed.
Zbog velike vjerovatnoće da će taj dan biti vreo nisam ni pomišljao da trčim za ličnim rekordom ili bolje vrijeme od toga (maraton 4:12), pa se nisam nešto posebno ni spremao. Znao sam da mogu završiti u vremenskom limitu i to mi je i bio cilj. Ne odustati, završiti i doći zdrav, na nogama u cilj!
Dan prije maratona pripremio sam opremu (najteže je bilo odlučiti koje čarape obući), kupio bijeli kačket ako bude sunce, mada je prognoza bila da će biti kiša i hladno, ali ipak nisam htio da zbog toga dobijem sunčanicu, sve spremio i posložio stvari u ruksak i bio sam spreman. S obzirom na to da mi u trčanju odgovara da ne jedem i ne pijem previše, osim magnezija i brufena nisam ništa ni nosio od okrepe (gelovi, salti kaps i slično).
Ustali smo rano ujutro, doputovali do Sarajeva, gdje nas je čekao moj brat Muhidin, koji nam je većinom podrška na trkama u i oko Sarajeva (podiže nam pakete, vozi nas na start, čeka u cilju, izađe negdje na stazu i daje nam podršku, fotografira nas, vodi nas poslije na ručak i slično – ni najbolji trkači nemaju takav support), predao nam pakete i krenuli smo da se presvlačimo. Pri presvlačenju sam ipak odlučio da popijem brufen, stavio sam omot od njega u džep, da ga poslije bacim negdje u smeće. Pozdravljamo se sa prijateljima trkačima, uz pitanje: – Je l’ cijeli, štafeta? Mihret i Mirnes, naši pravi prijatelji sa kojima ponekada trčimo na treninzima, govore da idu ispod 3:15… Prolazimo trijažni punkt, gdje smo dezinficirali ruke i izmjerena nam temperatura, dobijamo dozvolu za prolazak, odlazimo u zonu zagrijavanja. Čujemo oficijelnog voditelja koji nam govori da krenemo u zonu starta da biramo svoju “tačkicu” za start. Nekako mi je najviše palo teško to što se nismo uslikali na startu kako smo imali običaj na ranijim trkama, jer kako je rekao jedan trkač “… ako se nisi slikao sa Reufom, nisi ni trčao…”.
Odbrojavanje i start
Kao i inače, poluglasno molim Boga “da olakša, a ne oteža i da sa dobrim završi ovaj posao”, čujem da je neko rekao “Amin”, stisnem na satu Start i krenulo je, prolazim startnu kapiju, vidim da se bacaju maske, baš kao što je i rekao organizator. Prvo iznenađenje na stazi pri skretanju prema Vijećnici bilo je da su ulice prazne, bez automobila, što zaista nisam očekivao. Krenula nas je grupa, jedno 4-5 zajedno, pazeći ipak na pravilan razmak. Dogovaramo da idemo oko 5’10’’ – 5’20’’. Prvi kilometar otkucava 4’58”. Da nije prebrzo? Gledam HRM 132, može još, nije kritično. Drugi km 5’08”, treći 5’10”, rekoh to je to. Idemo dokle može. Na 5 km gledam vrijeme: 25:48. Znam da mogu cijeli polumaraton tako, da mogu i brže, a za cijeli je već malo prebrzo. Izvadim telefon da se uslikam i da ustvari vidim na što ličim, uslikam nekoliko fotografija grupu sa kojom trčim, stižemo neke trkače na stazi, neki koji trče štafetu nas prestižu, osjećam da sam se zagrijao, HRM 142, nije još radna temperatura. 
Na 10-om kilometru gledam u sat, ispod 51 minute, računam pola (21,1 km) bi moglo biti oko 1:52, solidno prolazno vrijeme. Pitamo jedni druge kakvi smo, kako podnosimo. Almin me ciljano pita: – Reufe, kako je? – Dobro, ne boli me ništa, odgovaram… (Zna da već 2 mjeseca vučem povredu prepone, koja mi stvara bol u desnom kuku, zbog čega sam i odlučio da popijem brufen.). Gledam, crkva ispred, i razmišljam gdje sam, shvatam da je to Blažuj, mislim u sebi da je sad negdje prva izmjena. I odmah na skretanju vidim Gadžo, Zucca, Valter… Čedo se spremio da me uslika, svi pozdravljaju, daju podršku, slikaju, jednostavno, daju vjetar u leđa… Tu sam i prvi put uzeo nešto malo vode, onako u trku, i nastavio. Gledam stazu ispred i razmišljam, ovo je staza sa usponom, varljiva je da je niz brdo, a ustvari to je put kroz Aleju. Čujem da neko viče: – Brži si kroz šumu! Shvatam da je to Amir sa Skakavca, namjestim se za fotografiju i kažem mu: – Vidimo se onda u šumi. Nastavljam dalje.
Nepoznati dio
Na izlasku iz Aleje mi je dalje staza nepoznata, pratim trkače ispred sebe, već sam jedno 200 m zaostao iza Almina i Ermina, ali to mi ne smeta. Trčim svoju trku i to je to. Na 21,1. km gledam u sat vidim da je vrijeme 1:49 i nešto, mislim u sebi kako sam nekada želio da HM trčim ispod 1.50, a sad trčim to vrijeme bez problema i to na maratonu. Ulazimo u Hrasnicu i gledam stazu ispred sebe i razmišljam o dijelu staze koji ide uz brdo… Gdje je to, brzo sam saznao. Između 26. i 27. km, vidim da me brat snima na telefon, pozdravimo se i nastavim dalje. Na 28. km druga izmjena, treća dionica, ide uz brdo, ulazimo u Lukavicu, kreće lavirint staza, ne znam gdje sam, ali sa svakim skretanjem staza se penje. Prvi put sam tu, nepoznato mi. Ali, sjećam se da sam jednom prošao ovim dijelom Sarajeva i da pri prelasku na Grbavicu ima neko brdo i samo čekam kad će ono. Imam 3:03 h na 30 km, i sam sebi govorim, kad bih ovih 12 km za sat i po završio, mogao bih opet ispod 4.40, odnosno u vremenskom limitu. Na 32-33. km, oko ulaza u Mojmilo, vidim Ermina, kaže da je Almin otišao, a da on ima problema sa stomakom i da će lagano. S obzirom na to da je brdo već predstavljalo i meni problem, predložio sam mu da kombiniramo hodanje i trčanje, da zajedno završimo.
Placebo efekt
Prije ulaska u stadion “Grbavica” stižemo i druge trkače, koji već dobrano kombinuju hodanje i trčanje, obilazimo krug oko stadiona (prvi put sam na Grbavici), pravimo nekoliko fotografija, sat otkucava 38 km, izlazimo iz stadiona i nastavljamo dalje. 
Tu sam, na tom dijelu staze, vidio jednog trkača koji je imao problem sa grčevima, trkač prije mene koji je trčao štafetu dobacio mu je gel i rekao: – Popij, bit će ti odmah lakše. Tad sam pomislio da bih i ja trebao popiti magnezij, stavljam ruku u džep, vadim onaj omot od brufena da ga bacim u smeće i vidim da na njemu piše 400, pogledam bolje i shvatam da sam umjesto brufena popio tabletu magnezij 400, te da sam cijelo vrijeme trčao na placebo efektu. Smijem se sam sebi… Popijem magnezij direkt, zalijem vodom i nastavljam dalje sam, bez Ermina. Prolazim pored Njemačke ambasade, volonteri mi govore još 1 i po kilometar, sad će to… Kad će to, mislim sam u sebi… Gledam vrijeme, 40 km i onda, valjda psihološka reakcija (popušta placebo efekat) javlja se bol u kuku, stanem i malo sam pokušavam da namjestim prepone masiranjem. Krećem dalje, stiže me Ermin i prolazi me, govorim mu da je dobro, da nije ništa strašno, više tješeći samog sebe, idem za njim, gledam sat: 4:20 i nekoliko sekundi. Čujem već oficijelog spikera na razglasu kako najavljuje takmičare, nema nikoga ispred mene bar 20-30 metara, super, moram se srediti i namjestiti osmjeh, da kad ulazim u cilj, imam lijepe fotografije. Čujem kako iz publike Srđan dobacuje: – Bravo, Reufe, al’ dobar si čojk! Vidim brata Muhidina, Almina, Brazzu, Denisa Šabanovića, pružaju ruku, pozdravljam ih… ulazim u cilj, medalja je tu oko vrata. Gotovo je… Zahvaljujem Bogu. Što mi je dao snagu da izdržim.
Cilj je ostvaren. Bol će proći.
Možda je prvi put bilo da nisam pogledao na nekoj trci koje je moje vrijeme, tako da odmah nisam ni znao. Almin govori 4 i minutu da je išao, rekoh mislim da sam ja oko 4:27 – 28, ne znam (4:26:45).
Moram reći i priznati da je trka koju je organizirao Darko Lončar organizirana na vrhunskom nivou, volonteri i policija odradili su posao vrhunski (Osim usmjeravanja trkača, obezbjeđenja staze, moralo se boriti i sa nervoznim vozačima).
Kao i svaki puta kažem neću više nikada, a drugi dan se radujem sljedećoj trci. Nova je već prijavljena.
Vaši komentari
