Piše: Edin Brigić
Od ranog djetinjstva bio sam nekako naklonjen boravku u prirodi posmatrajući njene ljepote.
Zbog toga, odlučujem da i svoje akademsko obrazovanje usmjerim prema prirodnim naukama. Odlazim u Tuzlu u kojoj nakon srednje škole završavam Prirodno-matematički fakultet, a zatim i magistarski rad, gdje stičem zvanje magistra nauka iz područja biologije. Nakon školovanja dobijam zaposlenje, tako da i danas, sa svojom porodicom, živim i radim u Tuzli. Nauka koju sam proučavao, zahtijeva i pješačenje po prirodi kako bi se došlo do spoznaje o životu i živim bićima.
Kretanje u prirodi
U današnje vrijeme posmatram srednjoškolce kako odrastaju uglavnom u zatvorenom prostoru tipkajući svoj mobilni telefon. Često im napomenem, da je kretanje u prirodi, kao i bilo koja sportska aktivnost od izuzetnog značaja za njihov budući život. Kretanje i šetnja, sigurno vodi do novih spoznaja. Šetajući svojim gradom primjećujem i osobe kako trče, trče samostalno, u paru, pa i u grupi. Vidi se da je to neki trening. Pomislim u sebi, na nogama su mi patike, pa mogao bih i ja vjerovatno istrčati dva ili tri kilometra. Na šetalištu se pojavi i moj drug iz komšiluka koji se zaustavi kako bismo se pozdravili. Od našeg uobičajenog razgovora popričali smo malo i o raznim utrkama koje se dešavaju u našoj domovini i regiji. Moj drug mi reče: „Uskoro će biti lijepe utrke pa ako možeš dođi, pokušaj istrčati utrku na 5 kilometara i vidimo se.“ Volim šetati sa svojom porodicom, ali nisam imao naviku izaći sa ciljem da istrčim određenu distancu. Dođem u stan i predložim svojoj supruzi i djeci da pogledamo kalendar utrka u 2019. godini, zato što svakako namjeravamo putovati u vrijeme godišnjih odmora. Kažem, ako hoćemo u to mjesto, otići ćemo na dan utrke u taj grad. Tako ćemo imati priliku trčati neku utrku, i malo bolje upoznati sredinu i narod koji tu živi.
Putovanja i utrke
Svojih prvih zvaničnih 5 kilometara istrčao sam bez problema u Tuzli, a nakon toga uslijedilo je naše putovanje po gradovima BiH, ali i regije. Iskren da budem, na utrke smo odlazili više zbog putovanja, upoznavanja nove sredine i druženja, a ne zbog samog trčanja. Iako nam nije bio cilj neki poseban rezultat na utrci, mi bismo se vraćali kući radosni sa svojim medaljama, pa i osvojenim mjestima. Na primjer, moj sin Amar na dječijim utrkama osvaja drugo i treće mjesto u Goraždu, Ugljeviku, Prozor-Rama, a kćerka Edina, drugo mjesto, također u Goraždu. Tek nakon nekoliko mjeseci počeo sam malo detaljnije čitati o trčanju kao prirodnoj ljudskoj aktivnosti. Nakon utrka na 5km odlučujem da se testiram na nekoliko utrka na 10km. Od tada već pristupam trčanju malo ozbiljnije i opreznije. Za utrke na 10km pripremam se trenirajući samostalno, uz čitanje tekstova o iskustvima trkača rekreativaca. Na ove utrke odlazim sa svojim kolegom, koji me prati, daje savjete, i koji se bavi drugim jako zahtjevnim sportom. Njegova podrška je bila značajna, a najbolji savjet: „Samo gledaj da završiš utrku, a rezultat će doći sam po sebi“. O svakoj svojoj zvaničnoj utrci, kojih već imam oko 30, (računajući i virtualne tokom pandemije) mogao bih napisati posebnu priču, ali evo izdvajam dvije utrke, sa tim uvjetno rečeno kraćim distancama, Gradiška 5km koju finiširam rezultatom za 22 minute i Osijek 10km za 46 minuta.
Korak naprijed
Nakon ovih utrka upoznajem malo širu zajednicu trkača koji uglavnom idu na utrke polumaratona. Razgovaram sa polumaratoncima i slušam njihova iskustva. Razgovor sa nekim ko već ima iskustvo u nečemu mnogo koristi. Takav razgovor mi pomaže da lakše napravim plan svojih priprema za narednu utrku. Razmišljam o svom prvom polumaratonu. Pogledam u kalendar utrka i kontaktiram organizatora polumaratona u Metkoviću (Hrvatska). Odluku donosim zajedno sa svojom suprugom i djecom koji kažu da ćemo na putu prema Metkoviću obići i Mostar. Idemo u Mostar na konak, a kasnije u Metković (Hrvatska), da istrčiš i polumaraton zato što vidimo da stvarno to želiš. Za ovu odluku na prvi polumaraton imao sam nevjerovatnu podršku svoje supruge. Taj prvi polumaraton je zaista neopisiv. On se ne zaboravlja. To znaju samo oni koji su to trčali. Trkači rekreativci na polumaratonu dišu jedan za drugog. Pratio sam, pa i učestvovao kao rekreativac i u drugim sportovima, ali ipak nije to ni približno jednako. I dan danas analiziram zašto je to tako. Sigurno je da ima više faktora. Rekreacija. Manje natjecateljskog duha, a borba do cilja ipak traje. Nikad ne mogu zaboraviti podršku i pomoć momka iz Zrenjanina, Damjana Samardžića na našem 19-tom kilometru. Na rekreativnoj polumaratonskoj utrci zavlada nevjerovatna sloga, uživanje, poštovanje, druženje i pomaganje drugima bez bilo kakvog interesa, a tako nešto u današnje vrijeme ljudi veoma rijetko ili skoro nikako ne osjete.
Zavolio sam trčanje
Nakon istrčanog polumaratona zavolio sam trčanje i od tada nastavljam trenirati i putovati na polumaratone koje sam trčao u četiri različite države naše regije. Istrčao sam ukupno 8 zvaničnih polumaratona, od kojih posebno pamtim Beograd i Split, zato što ih finiširam sa dobrim rezultatom, u Beogradu 01:48:31, a u Splitu 01:46:27. Ipak, ja sam samo rekreativac kome je cilj završiti trku, ali lijepa atmosfera koja zavlada na velikim polumaratonima dovede i do dobrog rezultata, hvala Bogu. Posebno pamtim i utrke u Sarajevu gdje sam dva puta učestvovao u štafetnom maratonu.
I naravno, kao i svaki trkač koji uđe u vode trčanja, u podsvijesti su misli i o maratonu. Iskren da budem, nisam imao neku posebnu želju da trčim maraton, zato što mi je to trčanje izgledalo zaista nedostižno. Uvjerio sam se da polumaraton ipak nisu dvije utrke od 10km sa dodatnim jednim kilometrom, tako da ni u kakvom slučaju ne smijem maraton tretirati kao dva polumaratona. Međutim, na temu maratona sam obavio možda samo dva ili tri razgovora, sa svojim iskrenim prijateljima od kojih su neki neki već pripremali svoj prvi maraton. Osjetio sam iz njihove priče da su to zaista žestoke pripreme. Šta je ustvari maraton? Kako savladati maraton? Jedno je pričati i čitati o tome, a potpuno drugo imati iskustvo istrčanog maratona. Pomislim, ja sam rekreativac i biće potrebno još dugo vremena da istrčim i maraton. Ipak, u životu nije ništa slučajno. Čovjek snuje, ali Bog određuje. Sudbina je htjela da dobijem poziv od doktora nauka Adema Balića, da odradimo jedan trening dužine u trčanju koji je iznosio 30 kilometara. Doktor Balić je to ciljano organizovao, pred jednu zvaničnu utrku koja se već četvrtu godinu zaredom održava u Tuzli, a čiji je inicijator upravo doktor Balić sa svojim prijateljima, a naziva se Tuzlanski maraton za rekreativce. Odlučio sam da se odazovem na taj organizovani trening i ispitam svoj osjećaj nakon istrčanih 30 kilometara. Trčali smo zajedno, a zatim u grupama, prema svojim mogućnostima i nakon treninga doktor Balić me poziva da se odmorimo uz jedan razgovor i predlaže da pokušam istrčati Tuzlanski maraton dana 25. 10. 2020. godine.
Ukazana prilika
Od tog treninga doktor Balić mi daje plan šta još da se uradi u naredne tri sedmice, kako bih uspio bez problema finiširati 42 kilometra. To je bio stručni plan priprema maratona, veoma jasno definisan za trkače koji bez ikakvog mučenja mogu pretrčati 20km. Moram priznati i u tom dijelu treniranja, tj. zadnji mjesec pred maraton, bile su veoma zahtjevne psiho-fizičke pripreme. Međutim, odmah nakon našeg prvog dijaloga o maratonu osjetio sam da sam naišao na pravu osobu sa ogromnim životnim iskustvom, koja mi zaista želi pomoći ka ostvarenju životnih ciljeva. Vraćajući se kući razmišljam o prilici koja mi se ukazala. Sjetio sam se izreke: „Ne propuštaj priliku, ona se ne vraća.“ Odlučio sam da ću prijaviti maraton, zato što sam na treningu istrčao i više od 30km, osjećao sam se dobro, a uz to imam podršku od prave osobe koju mogu svakodnevno kontaktirati ukoliko bi mi nešto bilo nejasno. Kad sam obznanio da sam prijavio i da ću trčati svoj prvi maraton nailazio sam na različita mišljenja i komentare osoba iz svog okruženja. Primijetio sam da su to uglavnom 3 kategorije ljudi. Prva je ona koja će vas gledati čudno, uglavnom nisu nikad trčali i njima bih predložio da se malo pokrenu. Pokret znači i život. Druga skupina su oni koji će vas odvraćati od vaše namjere da trčite maraton. Nažalost, u ovoj skupini ima i trkača koji misle da oni najviše znaju o trčanju zato što imaju osobinu umišljenosti, i takvima predlažem da se što prije rješavaju te osobine, biće bolje za njih. I treća skupina su pravi trkači i ljudi sportskog duha koji će vas bodriti na putu postizanja plemenitih ciljeva. Takvih je najmanje i njihove rečenice su zlata vrijedne, pa sam ih zapisivao pred utrku, zato što su bile dragocjena podrška.
Pripreme i trka
Plan narednih treninga sam shvatio vrlo ozbiljno zato što se vrijeme maratona približavalo. Nakon istrčanih 30km, već treba da trčim polumaraton za sedam dana. Odlučio sam da taj polumaratom prijavim kao Virtualni Zagrebački polumaraton zato što se podudario na isti datum. Uspješno sam završio i taj trening, a ujedno dobio i još jednu diplomu što je bila dodatna motivacija. Pratio sam zadati plan sve do preuzimanja svog startnog broja svjestan činjenice da je maraton veoma ozbiljan poduhvat. Kad god bi mi bilo nešto nejasno kontaktirao sam svog mentora, doktora Balića, kome se ovom prilikom iskreno zahvaljujem zato što je i pored svojih obaveza našao vremena da me sasluša i da dodatno objašnjenje u vezi sa pripremama za maraton. Zahvaljujem se i svojim drugovima trkačima koji su mi bili podrška na našim zajedničkim treninzima. Dana 24. 10. 2020. preuzimam stratni paket od vrhunske ekipe koja je bila dio organizacionog tima i koja mi je poželjela sretnu utrku od 42km. Svoju opremu dan ranije pripremam kako ne bih nešto zaboravio. Pomislim, ako bude išlo sve po planu meni valja u trci provesti najmanje oko 5 sati. Dana 25. 10. 2020. budim se ranije kako bih na vrijeme bio na startu. Odlazim na Skver, gdje je start utrke u 9 sati. Vidim dosta trkača koji također idu prema startu. Međutim, znatno manji broj je onih na čijim startnim brojevima piše maraton. Nekako po inerciji prilazim njima iako ih i ne poznajem. Sa njima sam razmijenio nekoliko rečenica i već sam se osjećao sigurnije. Već ranije imam isplaniran tempo trčanja, ali u sebi kažem prati samo svoj osjećaj i kreni lagano. Nakon uvodnog obraćanja organizatora utrka je startala. Krenuo sam samouvjereno da odradim prvi krug lagano. To je bila distanca za polumaratonce i vidio sam da su neki od njih veoma brzo završili svoju trku. Redari koji su pratili trku mene su uputili da obiđem kružni tok na skveru, a zatim krenem u drugi krug istom putanjom.
Drugi krug
Tek tada za mene počinje prava trka, zato što narednih 8 kilometara trčim skoro sam uz pratnju policijskog vozila. Okrepne stanice su bile odlične, svaku sam koristio, a mladići i djevojke zaista ljubazni u dodjeli okrepe. Iskusni maratonci kojih je bilo iz naše države, ali i iz Novog Sada (Srbija) već su se odvojili od mene, naravno držeći svoj tempo trčanja. Na 28km osjećam nelagodu i nekakve tupe bolove u nogama. Pribojavao sam se grčeva. Na 30 km sustižem dva trkača od kojih jedan hoda, a jedan lagano trči. Trkač koji je hodao rekao mi je da i njega bole noge i da će hodajući ići prema cilju. Zaustavili smo se zajedno na okrepnoj stanici nakon 30 istrčanih kilometara i ja kažem idemo lagano dalje, zato što sam njega poznavao sa nekih polumaratona. Nisam vidio da je krenuo. Samo sam vidio drugog trkača kojeg nisam poznavao, a koji bi lagano trčao i povremeno se zaustavljao. Pomislim, ipak nisam sam, i nisam zadnji. Dolazim i do okrepne stanice na 35 km, a mislim u sebi sva sreća pa je bol u nogama ostala ista. Svjestan sam bio da moram osjetiti i neku bol. Ipak, trčim maraton. Bitno je da nema jakih grčeva, organizam nema nikakvih drugih problema koji bi mi mogli zaustaviti trku. Bogu hvala, za mene su bili podnošljivi zadnji kilometri maratona. Nastavljam dalje lagano trčeći da bih došao do svoje zadnje okrepne stanice. To je već 39 km i koristim zadnju okrepu. Na tom kilometru nestaje i baterije na mom satu koji prati vrijeme i kilometražu. Ipak, znam da sam istrčao 39 km za četiri i po sata.
Završnica
Pomislim, sad neću gubiti vrijeme kad imam priliku istrčati maraton ispod 5 sati, a znam da je to po priči maratonaca dobar rezultat. Ostalo je još samo tri kilometra i idem laganim tempom. Policijsko vozilo sa rotacijom ide ispred mene što mi je davalo sigurnost, a vidio sam i policijskog službenika kako iz auta daje podršku. Hvala im na tome. Posljednji je kilometar moje utrke, a suze same počinju teći niz lice. Znam da će me na cilju čekati supruga i djeca. Moram zaustaviti plač od radosti i hrabro ući u cilj. Moj sin Amar je izašao na stazu 100 metara prije cilja kako bi samnom zajedno dotrčao do finiša maratona. To su neopisivi trenuci radosti. To je naš zajednički maraton u našem gradu. Čujem kako me prozivaju i najavljuju moj ulazak u cilj. Na cilju me dočekuje moja porodica, fotografi, doktor Balić, osoblje iz organizacije, gosti iz Novog Sada i svi mi čestitaju na prvom istrčanom maratonu. Doktor Balić objašnjava gostima kako sam istrčao danas svoj prvi maraton, a gospodin iz Novog Sada se okrenu prema mom sinu Amaru i reče: “Pa tvoj tata je postao maratonac”. Na osnovu svog novog životnog iskustva, istrčanog maratona, smatram da postati maratonac, ne znači samo moći pretrčati 42 kilometra, već znači i dodatnu spoznaju života oko sebe.
Vaši komentari
