Piše: Nedim Ajanić
Međutim, na našu žalost, mi već godinu dana ne živimo u „normalnom vremenu“ i sva pravila koja su vrijedila do prije godinu dana, sada zaslužuju jedan potpuno drugačiji osvrt.
Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.
Zbog toga pričati o pozitivnim ili negativnim stranama organizacije Mostarskog polumaratona je krajnje nepošteno prema organizatoru. U vremenu pandemije, zaraženih, napetog psihološkog stanja svih nas, privrede koja ni sama ne zna kako funkcioniše i neizvjesne budućnosti, svakome ko se upusti u organizaciju bilo čega normalnog treba uručiti “zlatnu medalju”. Mostarski polumaraton je zbog toga organizovan perfektno, i kao što rekoh, nepošteno je prigovarati i komentarisati.
14. polumaraton
Vratimo se samoj utrci. To je bio moj 14. polumaraton. Za razliku od mnogih prethodnih, za ovaj i nisam imao neke velike pripreme. Sam podatak da mi je najveća dužina koju sam istrčao pred utrku bilo 11 km sedam dana prije, ukazuje da moje ambicije zasigurno nisu bile „šampionske“. Doduše nisu ni prije bile, jer spadam u kategoriju trkača koja ima samo jedan cilj, a to je da se za 10-15 godina pohvali da još trči i da mu je to polumaraton sa trocifrenim brojem. U tom duhu sam i trčao kompletnu trku. Cilj je bio doći do cilja, a da se ne „ostavi duša“ na mostarskom asfaltu. U tome sam uspio i sada ćemo raditi na poboljšanju performansi za naredni, onaj malo sjevernije u Jablanici.
Iako smo se svi pribojavali mostarskog proljeća sa 30 stepeni ranom zorom (to je onim gore na sjeveru Evrope duboko ljeto), ovaj put imali smo u suštini idealno vrijeme. Osim, naravno na potezu Novi most – Sjeverni logor, ali bar mi iz Mostara znamo da se tamo “rodio vjetar” i da na toj dionici vječno nešto puše. Ostatak dionice bio je i bez pretjerane vrućine, a ni posebnog vjetra. Sve u svemu vrijeme koje je bilo super.
Hakanje je kao trčanje – sport
Vjerovatno je i vrijeme bilo blagonaklono svim trkačima, jer bila je itekako vidljiva želja svih učesnika za nečim normalnim. Kao da smo svi mi, na nekih 2-3 sata, pobjegli iz surove svakodnevnice u neki naš svijet od ranije i uživali. I zbog toga sam i bio presretan, jer ogroman broj trkača, stekao sam dojam, želio je na svoj način da udahne normalnost u ovom teškom vremenu u naše živote.
Lijepo je bilo vidjeti djecu na onim okrepnim stanicama, jer to daje neki štimung. A čak su me bodrila, al ono ozbiljno kao treneri. Pomalo i čudna scena, ja koji im prilazim da dođem do daha i njih koji se ponašaju kao treneri od 30 godina. Čini mi se da su bili plivači Zrinjskog i vidi se da su naučili lekciju od svojih trenera kako se bodri takmičar. Djeco hvala vama, bili ste za 10. A bila su za 10 i moja raja, jer taman kada sam počeo padati sa snagom na Lučkom mostu krenulo je hakanje. Već sam jednom izjavio, na pitanje komentara o Mostarskom polumaratonu, da morate da prihvatite da kao što je sport trčanje, tako je u Mostaru i sport hakanje. To vam ide jedno uz drugo i to je naš, kako to kažemo “mostarluk”. Uglavnom kao što hvala onoj djeci plivačima, tako i hvala raja na hakanju. Bogami su se me podigli i jedni i drugi.
I za kraj mogu samo reći i da sam izuzetno sretan što se Mostarski polumaraton održao u standardnom terminu. Bila je to velika stvar u ovom surovom vremenu u kojem živimo, i pobjeda sporta i želje za normalnim životom. Imam samo jednu želju, da poslije narednog Mostarskog polumaratona pričamo samo o trkama, da ga uspoređujemo sa Splitom, Zagrebom, Sarajevom ili Beogradom… a vama svima – nastavimo jer “trčanje je naša furka”!!!
Vaši komentari
