BELMIN KOBILICA: Prvo duhovna baza pa kondiciona nadgradnja

Da sam slušao razne fensi instagram trenere, fitnes stručnjake i nutricioniste, na svoj prvi maraton čekao bih još najmanje godinu dana, i potrošio najmanje 500 eura na njihove programe i savjete.

831
Foto: Zijad Džehović

Piše: Belmin Kobilica

Moj trkački početak počinje početkom 2020. godine kada sam odlučio napraviti reformu svojih životnih navika.
Kao i kod većine trkača na prvom mjestu bilo je bacanje cigareta, doduše bio sam rekreativni pušač, ali uzmemo li u obzir da mi je dijagnosticiran hronični bronhitis još u mladosti i da još uvijek koristim “pumpice”, čak i jedna cigareta znala bi me kondiciono unazaditi i teško bih disao. U martu 2020. imao sam operativni zahvat nosa (devijacija septuma), jer sam bukvalno disao na jednu nozdrvu. Izlaskom iz bolnice napokon sam osjetio kako je to normalno disati.

Trkački treninzi krenuli su bez ikakvog predznanja. Za kratko vrijeme iskusio sam i prebrodio skoro sve trkačke povrede (ahilova tetiva, meniskus, prepona). Termini poput; pejsa, intervala, trening tempa, aerobno, anaerobno, rastrčavanja, bili su mi strani bukvalno do prije šest mjeseci kada sam kupio garmin i intezivnije počeo koristiti stravu, i pratiti trkačke portale.

U tih prvih par mjeseci motivacija nije bila konstantna kao sto sam mislio, primjetio sam da mi trčanje služi kao neki vid eskapizma ili bjekstva od slobode, bio sam u raskoraku, nije to bio holistički pristup trčanju kako samo u početku zamišljao. Trčanje je vapilo da mu moram dati neki dublji smisao. Vremenom, nakon traženja smisla i preispitivanja, (čemu sve ovo), zatim čitanja kapitalnih djela o trčanju, raznih filmova i dokumentaraca, taj trkački eskipizam tranformisao se u “moj bijeg u slobodu“. Otac pijani marksista u filmu “Otac na službenom putu” izrekao je frazu “prvo materijalna baza, pa duhovna nadgradnja”, ja sam to preformulisao u trkačku frazuprvo duhovna baza, pa kondiciona nadgradnja, tu formulu sam koristio za dalji napredak.
Bez te duhovne baze svaki moj trening izgledao bi kao najokrutniji oblik mazohizma. Andrić je kazao da je život igra, varka i tajna, ali prije svega bitka. Uskoro mi je trčanje postalo platforma na kojoj se moja mašta igra, stvara i otkriva nove tajne u meni i svijetu oko mene, i ring u kojem bijem bitke sa svojim egom i niskim strastima (uglavnom pobijedi bolja strana mene). Sa ovakvom filozofijom svaki naredni trening razlikovao bi se prethodnog. Skoro da nikada nisam razmišljao o pejsu i kilometraži, nisam opterećivao sebe rezultatima, trčao sam na osjećaj i na maštu.

Foto: Dražen Filipović

Moram se dotaći i latinske izreke koja je danas u velikoj mjeri zloupotrebljena, većinom od strane gore spomenutih kvazi trenera koji žele da unovče tjelesnu aktivnost, a to je “mens sana in corpore sano”. Ova izreka rimskog pjesnika Juvenala je izvučena iz konteksta i pogrešno prevedena kao aforizam; “u zdravom tijelu zdrav duh”, te se plasira kao recept za uspješan sretan život, što je potpuno pogrešno i zavaravajuće. Tačan prijevod bi bio “moliti se treba za zdrav duh, u tijelu zdravom“, što nam daje potpuno drugo značenje i dublji smisao. Zdravo tijelo, dakle, nije preduvjet kojim osiguravamo zdravlje duha, već i jedno i drugo, i njihov spoj, ovise o silama izvan naše kontrole. Nikakvi trening planovi, patike, gadgeti vam neće pomoći da istrčite maraton ukoliko ne ojačate svoj duh, i ukoliko niste spremili kvalitetnu priču i maštu koja će vas vući tih par sati na maratonu.

U aprilu 2021. odlučujem da istrčim svoju prvu uličnu trku, neka to bude Sarajevski maraton, zvuči kao samoubilački poduhvat, ali nema veze, idemo loviti kapitalca u trkačkom podzemlju, sve ili ništa, kupujem Garmin i Mizuno Wave Stream 2, sada se malo moramo baviti i brojkama.

Ozbiljnije pripreme za Sarajevski maraton počele su sredinom maja 2021. godine, jer za vrijeme mjeseca ramazana nisam uspio uskladiti post i trening, znači da sam imao oko 2 mjeseca za ozbiljnije treninge. Većinom su to bili treninzi od 10km po asfaltu ispod 50 min, 2-3 puta sedmično, te intervali jednom sedmično na atletskoj stazi, praktivao sam 10×400 (1:15 – 1:20), ubacivao sam i vježbe snage u teretani (iskorak, čučanj do 50kg, dedalift, zgibovi itd). Pripreme je prekinula jaka prehlada u junu, tada sam razmišljao da od maratona neće biti ništa. Oporavak je trajao 7 dana, te sam nastavio sa treninzima 3-4 sedmično (ne više od 50km).

Foto: Edis Halimović

Prije sarajevskog maratona u 2021. za tih 7 mjeseci u nogama sam imao pretrčanih nekih 500km, a u predhodnoj 2020. oko 600km, najduži trening bio je oko 17km, bez ijedne istrčane ulične trke (osim 10km na Igmanu u junu 2020).

18.07. pojavljujem se u Sarajevu među trkačku masu, sa 6 energetskih gelova u džepovima i kinezio trakom oko bolnog lijevog koljena (nagnječen meniskus). Pokušao sam da smirim emocije dubokim disanjem, uspijeva mi. Startam među posljednjim trkačima jer ne volim gužvu, potpuno rasterećen idem da plešem svoju igru i bijem svoju bitku, bez ikakvog taktiziranja i očekivanja.

Do desetog kilometra lagano sam se probijao kroz gužvu (ispod 50 min jer je bila blaga nizbrdica), polako sustižem četvoricu trkača, skupa smo trčali i ćaskali do aleje, zatim sam se izdvojio naprijed i sustigao dvojicu momaka iz Srebrenika, trčao sam s njima nekih 5 km te se opet izdvojio naprijed par stotina metara, rekavši sebi da ovu trku moram istrčati sam, i de facto i de jure! Gelove sam uzimao svakih pola sata, znajući da mi je brz metabolizam i da se brzo trošim, nisam preskakao ni okrepne stanice. Na 35km sam morao stati i popustiti pertle na patikama jer su me stezale, za tih 30ak sekundi pauze osjetio sam grčeve te brže bolje nastavio trčati. Grčevi su se pojačavali te slali signal tijelu da odustanem, tada sam primijenio Murakamijevu mantru “moje tijelo je mašina i ne osjeća bol“, bukvalno sam to ponavljao do cilja, u nekim trenucima i naglas, vjerujem da je prolaznicima izgledalo čudno, ali koga još briga šta drugi misle, idemo guliti do kraja! Također sam pokušavao prevariti um placebo efektom, ubjeđujući ga da moram istrčati ukupno 50 km, pomoglo je.

Foto: Jadran Čilić

Kada sam ispucao sve metode ukazao se i cilj, vrijeme 3:42:25 h, 27. mjesto od 141 takmičara, bila je to prije svega donkihotska bitka sa samim sobom (maratonska floskula, ali tako je)! Nakon par minuta predaha osjetio sam strašne bolove u nogama, nisam mogao stati na noge, bukvalno sam dopuzao do fizioterapetkinje koja me izmasirala i pomogla da se istegnem, dobro je, hvala Bogu, nisam više invalid!

Par dana mi je trebalo da sumiram utiske, trebalo je vremena da artikulišem nakupljene emocije, granica samopouzdanja pomjerila se na gore, ljubav prema trčanju je narasla, ambicije se povećale, probudio sam Ničeovog nadčovjeka u sebi!

Već sam krenuo sa laganim pripremama za sljedeći maraton u oktobru (Banja Luka ili Zagreb, vidjećemo), ovaj put ozbiljnije pripreme i poraditi na tehnici, a to tada lagane noge, hladna glava i prvo duhovna baza pa kondiciona nadgradnja.

Vaši komentari