DR. ADEM BALIĆ: Moj drugi maraton

Cijela priča o maratonu potiče od davne 490 g. pne koja govori o glasniku Fidipidu koji je pretrčao oko 40km od polja Maraton do Atine da bi prenio vijest o pobjedi nad Perzijancima, ali i upozorenje na nadolazeću opasnost s morske strane.

610

Piše: Dr. Adem Balić

Saopštivši tu vijest Fidipid je izdahnuo.

Danas se kalkuliše da je pravi razlog njegovog tragičnog završetka bila iscrpljenost nastala prije. Naime, pretpostavlja se da je Fidipid nekoliko dana prije otrčao da traži pomoć od Sparte i tako pretrčao 220km u jednom pravcu i da se vratio kad je bitka već bila završena pobjedom Atinjana. Međutim, s obzirom da su Perzijanci ubrzano počeli napuštati bojno bolje i ukrcavati se na brodove postojala je bojazan da će napasti Atinu s morske strane (u kojoj nije bio vojske jer je većina bila na Maratonskom polju), pa je Fidipid, kao najsposobniji vojni glasnik otrčao do Atine da prenese to upozorenje i na taj način spasi svoj grad i državu.

Bilo kako bilo, maraton je i do danas ostao simbolom snage, izdržljivosti, upornosti i želje da se ispuni cilj.

Kada sam istrčao svoj prvi maraton počeo sam u stvari da shvatam, da to nije obična trka i da tu priču o Fidipidu doživim na drugi način. Fidipid je završio svoj zadnji zadatak u životu uspješno i zbog toga ga i danas nakon toliko godina spominjemo. On je bio svjestan da je jedino on bio u mogućnosti da spasi svoju Atinu, te se nije žalio da je umoran i da pošalju nekog drugog, niti je na tom putu zastajkivao i odmarao se, nego samo toliko koliko mu je trebalo da skupi snage i nastavi dalje. Nije bilo nikog da ga tjera ili upozorava, a ni da ga bodri, bilo je samo jedno STIĆI NA VRIJEME, jer je bio svjestan da ako zakasni, da će Perzijanci lako osvojiti nebranjenu i nespremnu Atinu.

Prema tome maraton je trka u kojoj svi učesnici koji ga završe u predviđenom roku pobjeđuju, pobjeđuju ne samo najbolji koji su osvojili medalje, pobjeđuju i oni koji su prvi put istrčali, oni koji su pomogli drugima da ga istrče, oni koji su popravili svoje vrijeme ili vrijeme svog kluba, grada ili države. Pobjeđuju i invalidi i stariji ljudi, a ne samo profesionalni sportisti. Bez obzira na obim, dužinu i kvalitet priprema nikad nismo sigurni da li ćemo trku i završiti, a činjenca je da ga ipak neki ne završe. Jedna od rijetkih, a možda i jedina olimpijska disciplina je maraton, koju svi učesnici uprkos vrhunskim, profesionalnim i tempiranim pripremama NE ZAVRŠE. Moram biti iskren, da to nisam mogao razumjeti, neki profesionalni atletičar nakon višegodišnjih priprema ne samo da sporije trči, nego da i ne završi trku.

Prošlo je par mjeseci nakon istrčanog prvog maratona kada sam pomislio da bih to mogao ponoviti. I odredio sam trku i počeo trenirati. Ovaj put samouvjeren, pa sam ga planirao istrčati čak pola sata brže. Pripreme su tekle po planu, kontrolna vremena sam ispunjavao, te nisam ni pomišljao da ga neću istrčati. Četiri nedelje prije, nakon istrčanog jednog polumaratona, pojavio mi se neobjašnjiv, ali vrlo jak bol u nozi zbog koje nisam mogao pretrčati ni 2km. Uprkos svim predloženim mjerama i od strane ljekara i od strane iskusnih trkača, stanje se nije popravljalo, te sam morao odustati i od trke, ali i od trčanja. Mislio sam da nikad više neću trčati pogotovo jer sam imao određenih problema sa koljenima, zbog kojih sam u nekoliko navrata imao i imobilizaciju.

Tek nakon tri mjeseca kad mi je bol prestala u cijelosti, počeo sam da vježbam na trenažeru, pa traci za trčanje i onda ponovo na stadionu. Zbog te bola u nozi počeo sam da upražnjavam zamjenske sportove: plivanje i biciklizam, te sam se tako našao u triatlonu koji mi je promijenio odnos prema sportu. Jedan dan plivam, jedan trčim, pa bicikl, pa teretana i naravno i tenis.

Ovo je odlomak iz knjige “Kako sam postao Ironman”, autora Dr. Adema Balića. Ukoliko ste zainteresovani za ovo djelo, javite se u Facebook inbox Tuzlanskog maratona.

Nakon završenog drugog triatlona koji sam dobro odradio već nakon 7 dana sam istrčao polumaraton i to s lakoćom da prosto nisam mogao da vjerujem da je to istina. Izašao sa drugovima da malo protrčim i da usput prenesem utiske za Ironmana i stao na 21. kilometru jer sam pomislio da bi svako produžavanje bilo pretjerivanje pa čak i štetno. Kad sam to ispričao svom treneru Prof. Jasminu Zahiroviću, on mi je rekao da je to OK i da bi trebalo da se spremim za maraton, te da bi mi bilo dovoljno 4 do 6 sedmica treninga. S obzirom da sam se zaista dobro osjećao, počeo sam sa treninzima sa ciljem da se trči u zadnjoj sedmici oktobra. Veliki broj članova ARK Rekreativac Tuzla je planiralo odlazak na Ljubljanski maraton, te sam i ja razmišljao da bi im se mogao priključiti. Imao sam 5 do 6 treninga sedmično, od kojih tri u teretani, a tri trkačka. Nedeljom sam trčao dužinske treninge te sam ih sve uspio odraditi uključujući i glavni od 32km koji sam istrčao u planiranom vremenu. Međutim, početak školske godine i obaveze na Univerzitetu su mi bile isuviše velike da bih mogao napraviti 4 dana izostanka te sam uz ubjeđivanje trenera odlučio da maraton istrčim sam u Tuzli. Tu ideju je podržao moj drug iz triatlona Nermin Klapić koji je obaćao trčati mojim tempom. Tako se rodila ideja da organizujemo zvaničnu trku sa ciljem i startom, sa trasom i sa zvaničnim mjerenjem vremena, ali i sudijama. Jasmin Zahirović i Body control su preuzeli organizaciju trke, a pomogli su je i Triatlon klub Tuzla, M-bike shop, ARK rekreativac, JU gradski stadion Tušanj i moto klub Geargrinder. Startnu kapiju i startne brojeve je radio NS Primus. Pozvali smo sve one koji žele da nam se pridruže i da nas podrže od kojih posebno ističem trenera Halida Gazibegovića koji je pomogao da se priključi nekoliko trkača iz AK Sloboda Tehnograd među kojima i Aleksandar Dalić, jedan od najbržih trkača u BiH.

Adem, Džana i Nermin

Trka je počela na stadionu Tušanj u 9h. Na startu je bilo više od 100 trkača od kojih je većina trčala samo 5 km. Prvi dio staze (polumaraton) je išao do Gornje Lipnice i natrag, a završio se jednim krugom na stadionu. Drugi dio je išao od stadiona pored Tuzlanke do Siporexa, a potom se nastavio do Slavinovića i natrag. Trčalo se cijelom dužinom pješačke staze, a zadnja 2km kroz pješačku zonu, korzo te od kružnog toka do stadiona ulicom Džafer Mahala u pratnji motociklista. Zadnjih 400m je bilo trčanje po atletskoj stazi.

Ovom prilikom prvi zvaničan maraton su istrčali i Nermin Klapić i Džana Avdić, što ovoj trci daje još veći značaj, s jedne strane jer sam ih animirao da ga istrče, a s druge strane jer sam im i pomogao da ga istrče do kraja.

Edina Čejvanović Ikinić i Jasmina Šarić su istrčale svoj prvi polumaraton, a pored njih polumaraton su istrčali i Damir Šehović, dr Alen Karić i Amir Selimović.

I tako sam istrčao svoj drugi maraton, ovaj put u svom gradu, sa svojim prijateljima, trkačima, motoristima, biciklistima. Svi smo istrčali u predviđenom roku, istrajali, pobijedili i sebe.

Zahvaljujem svima koji su mi pomogli, ne samo da istrčim svoj drugi maraton nego i da napravim jedan lijep sportski događaj za pamćenje koji će se u bliskoj budućnosti ponoviti. Svi učesnici su obećali učešće u novom, a dobio sam i potvrde od najmanje 10 maratonaca da na njih mogu računati, od kojih su neki iz Sarajeva, Visokog, ali i iz Slovenije, Hrvatske i Srbije.

Vaši komentari

Banner