Piše: Ersan Bijedić
Kobe je u Sieni 11. aprila ove godine istrčao svoj lični rekord u maratonu od 2:13:36, i to sa skoro punih 40 godina.
On je drugi maratonac Slovenije svih vremena jer je ispred samo Roman Kejžar sa 2:11:50 (Torino, 2000. godine), dok nijedna bivša republika nema državni rekord bolji od Primožovog ličnog. Najbliže je državni rekord Srbije, odnosno Borislava Devića sa 2:13:57 (Houston, 1995.). Od aktivnih trkača na ovim prostorima najbliži su mu opet sunarodnjaci Mitja Krevs (2:16:36, Siena 2021.) i Rok Puhar sa 2:18:22 iz Hamburga 2017. godine.
Osvrt na Sienu
Primož kaže da je bio odlično spreman za maraton u Sieni, ali da sve nije išlo po planu na toj trci. Cilj je naravno bio plasman na Olimpijske igre u Tokiju, odnosno norma od 2:11:30.
– Nisam imao grupu i zbog vjetra nisam mogao trčati brže. Bio sam razočaran. Uslovi nisu bili najbolji, puhalo je i kiša je padala. Start je bio u 7 sati. Bio je još mrak. Na startu je bilo puno vrhunskih atletičara, koji su tražili norme za OI, tako i ja. Trebao sam trčati 2:11:30 da bih se kvalificirao i mislim da sam bio sposoban za to. Ali kad je krenula trka, trčao sam u grupi za 2:08 – 2:09. Znao sam da je to prebrza grupa za mene i odlučio sam da sačekam grupu Talijana koji su trčali sporije. Ali onda se pokazalo da je ta grupa prespora, jer su trčali sporije i sporije. Pošto je puhalo, odlučio sam se ostati u grupi i štediti se. U drugoj polovici sam trčao sam, ali se nije moglo puno postići na tom vjetru, osvrt je Primoža Kobea na njegov ipak najbolji maraton.
Duga i bogata karijera
Susretao se i sa bosanskohercegovačkim atletičarima.
– Poznajem Đuru Kodžu sa kojim sam trčao na nekoliko trka, također i Luciu Kimani i Sinišu Marčetića, sa kojim sam dobar drug.
Iza njega je duga karijera i niz vrijednih rezultata.
– Najznačajniji su mi sigurno svi nastupi za reprezentaciju i sva učešća na europskim, svjetskim prvenstvima te na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. gdje sam bio 46. između 105 učesnika maratona. Vrlo sam ponosan na početak karijere 2010. prije koje sam igrao fudbal i bavio se rekreativno trčanjem. Nakon samo 9 mjeseci treninga u Ljubljani na polumaratonu sam istrčao 1:04:55 i pobijedio. Onda sam 2012. u Linzu uz vjetar istrčao maraton 2:14:50. Puno mi znači i slovenački rekord na 10km na cesti ove godine u Berlinu, gdje sam trčao 29:21. A najbolje sam bio spreman aprila ove godine u Sieni, gdje sam trčao lični u maratonu 2:13:36.
Napada 2:11
Njegova takmičarska karijera je trebala biti zaključena sa OI u Tokiju.
– Moja karijera se trebala završiti 2020. godine Tokiju, ali povrede i dvije operacije Ahilove tetive između 2016. i 2018. godine, a onda i pomicanje Olimpijskih igara u Tokiju, su produžili moju karijeru. Imao sam i imam još vjere da mogu trčati brže. To znam, to osjećam, i to me gura dalje. Sa 40 godina sam trčao svoje najbolje trke. Ali samo do sada. Osjećam se super. Sljedeće godine idem na 2:11:00 i slovenački rekord kojeg sada drži Roman Kejžar sa 2:11:50 (Torino, 2000.). Znam da to mogu, samo se treba sve poklopiti, samouvjeren je Primož.
Glavni cilj za iduću godinu mu je upravo spomenuti rekord.
– Prvi cilj mi je sada istrčati taj rekord u maratonu, a onda nastupiti na Europskom prvenstvu u Minhenu na maratonu. Potom ću se odlučiti za dalje. U vrijeme OI u Parizu ću imati 43 godine i trenutno nemam taj cilj. Ali nikad ne reci nikad.
Poruka za amaterske trkačke koji prate našu web stranicu?
– Spori napredak je pravi napredak. Ako tražite prečice, pasti ćete. Ne gledajte vrhunske trkače kako treniraju, nego prilagodite trening sebi i vlastitim sposobnostima. I trebate znati da trčanje nije samo trčanje, nego su tu i vježbe, koje su jedan vrlo važan dio slagalice.
Sam svoj trener
Njegov trener je ranije bio Roman Kejžar.
– Sada već tri godine treniram sam i pišem sam sebi planove. To je vrlo teško, ali ima i prednosti. Sada dvije godine sarađujem sa Srđanom Đorđevićem u Ljubljani. S njim radim kondicijsku pripremu i tehniku. Dobar rezultat se teško ostvari sa slabim planom treninga. Pošto sam diplomirao na Fakultetu za sport u Ljubljani, i pratim razvoj vrhunskog treninga dugoprugaša i maratonaca, dobio sam puno iskustva šta je dobro, i šta je dobro konkretno za mene. Mislim da zbog toga i napredujem. Puno sam naučio od drugih trenera i treninga u Keniji. Dobar trening je slično kao prehrana, treba biti sastavljena od svih sastojaka. Ali treba znati koje su potrebe za tvoj sport. Treba znati kada je uzimati, koliko i kako. Nisam pristaša puno kilometara, niti treninga pretjerane brzine. Ali za maraton treba raditi puno jer je distanca duga i ako želiš trčati brzo, trebaš trenirati i brzinu. Ali to nije sve, rekao je Primož Kobe.
Osim trkačke karijere, čime se još bavi Primož Kobe?
– U mom gradu, Novom Mestu, organiziram Novomeški polumaraton, koji će sljedeće godine već imati peto izdanje. Dobrodošli svi u prvome vikendu 10. mjeseca. Zadnje dvije godine smo ugostili i prvenstvo Slovenije u polumaratonu. Trka je vrlo dobro organizovana i na visokom nivou, čak imamo i prijenos na televiziji. Pošto imam grupu od oko 80 rekreativnih trkača, koja se zove FIT KLUB Novo Mesto, za njih organiziram treninge, trkačke kampove i izlete na maratone. Ove godine bili smo u Rimu na maratonu, a bili smo po svim poznatim maratonima po svijetu. Sada sam počeo da radim i sa vrlo obećavajućom hrvatskom maratonkom – balkanskom prvakinjom u maratonu Anom Štefulj (2:36:28), koja je ove godine i pobijedila i na Mostarskom polumaratonu (1:15:14). Tako da mi posla ne nedostaje, nego vremena.
Vaši komentari
