Piše: Ersan Bijedić
Jedan od ove trojice je Đuro Kodžo (rođen 12. maja 1971. godine u Mrkonjić Gradu), posljednji vrhunski maratonac sa naših prostora, čovjek iza kojeg su nastupi na Olimpijskim igrama u Sydneyu (Australija) 2000. godine i Svjetskom prvenstvu u Edmontonu (Kanada) 2001. godine te lični rekord iz Zagreba 2008. godine kad je trčao 2:16:45.
Netipični 194cm visoki maratonac
Kodžo je bio netipičan maratonac sa 194cm visine, jedan od najviših trkača generalno, time pobijajući vjerovanja kako dobro trče samo oni dosta niži.
– Tu nema nekog pravila, zavisi kako je čovjek psiho – fizički spreman u svakom sportu i koliko voli taj sport, koliko je posvećen tome. Meni nije bilo teško ići na trening po snijegu od pola metra. Samo da mi je bilo bolje uslove dati. Sa onim što smo imali, dobro smo tad i postavljali takve rezultate. Nismo imali doktora ili masera za poslije jakog treninga, adekvatnu ishranu, jakog stručnjaka koji bi malo korigovao treninge, svašta nešto je falilo, priča Đuro Kodžo.
Trčanje – bijeg od besmisla rata
Kaže da nije volio ekipne sportove iako su mu bili jedina mogućnost izbora u srednjoj školi. U osnovnoj je trčao školske kroseve, da bi se opet aktivnije u atletiku uključio kroz služenje JNA.
– Poslije me posao odveo u Srbiju, a onda je došao rat. Vratio sam se kući u Mrkonjić Grad i u ratu počeo više trčati. Vidio sam da je taj rat besmislica i tražio sam neki izlaz za sebe, da nađem nešto pametnije, bolje… To je doslovno bio bijeg od besmisla rata, govori Kodžo.
Ozbiljniji rezultati i uspjesi su krenuli poslije rata, a Kodžo je uvijek predstavljao lokalni klub iz Mrkonjića, AK Petar Mrkonjić.
– Uvijek mislim da sam mogao daleko više da sam imao bolje uslove. To je velika šteta, ali šta je tu je. Ja to ne govorim napamet. Svoj najbolji rezultat sam postigao 2008. godine u Zagrebu sa 2:16, a dvije godine kasnije Švicarac Viktor Röthlin je na Europskom prvenstvu u Barceloni trčao maraton za zlatnu medalju sa samo malo boljim rezultatom (2:15:31). Da su mi država i Savez dali samo dvije godine normalnih priprema, od 2008. do 2010. godine, vjerovatno bih se borio za medalju na Euru 2010. godine, smatra Kodžo.
Samo fanatici mogu biti profesionalci
Primjećuje progres rekreativnog trčanja.
– Bolje je da ljudi trče nego da idu u kafane. Ne može svako biti profesionalac, bolje se baviti i rekreativnim sportom. Samo najjači, najizdržljiviji i najtvrdoglaviji postaju profesionalci koji su spremni da rone krv, suze i znoj. Koliko puta mi se samo desilo da su mi patike pune krvi. To mogu samo fanatici. Osim toga svaki doktor će kazati da je rekreativni sport zdraviji od profesionalnog.
Loši uslovi
Interes i briga za uspjehe atletičara vrhunskog nivoa su međutim bili praktično nepostojeći.
– Niko mi iz Banjaluke i Sarajeva ni SMS-om nije čestitao na postignutom rezultatu u Zagrebu. Naprotiv, selektor reprezentacije Nebojša Matijević me sreo kod stadiona Borca u Banjaluci i rekao mi:
– Kodžo što te nema na državnim prvenstvima?
– Trčao sam državna prvenstva i šta ste mi dali za to? Ništa mi niste dali, nijedan dan priprema ili bilo kakve opreme. Nigdje ništa.
Tad sam jurio normu za Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine i rekao mi je:
– Ako ispuniš normu, Atletski savez te neće voditi u Peking.
Ja sam odgovorio:
– Ako ja ispunim normu za Peking, Savez se neće ni pitati!
Tri najbolja bh. maratona svih vremena
2:15:55 SEAD KONDO (Chemnitz, 1975.)
2:16:45 ĐURO KODŽO (Zagreb, 2008.)
2:17:13 ŽELJKO PETROVIĆ (Celje, 1999.)
Tri bh. olimpijca
2:38:29 ŽELJKO PETROVIĆ (Sydney, 2000.)
2:39:14 ÐURO KODŽO (Sydney, 2000.)
2:47:38 ISLAM ÐUGUM (Atlanta, 1996.)
Nastupi na OI i SP-u
Kodži je ipak malo nedostajalo da ispuni normu. Ipak olimpijac je postao dosta ranije, još 2000. godine u Sydneyu.
– Pokupili su nas kao ovce sa čuka okolo i odveli na Olimpijske igre. Nikakvih priprema nismo imali. To je bruka i sramota od gradova, entiteta i države. Kad neko hoće – hoće, i opet se nismo obrukali. Kolega Željko Petrović je dobio temperaturu pa je prešla i na mene. Ipak smo i takvi trčali maraton. Nakon godinu dana sam išao i na Svjetsko prvenstvo u Kanadi, prisjeća se Kodžo.
Kaže da su mu tad ispred ASBiH prišli i ponudili nastup selektor Nusret Smajlović te Milan Pedalo.
– Rekao sam da bih išao na SP, ali da se ne brukamo kao na OI, nego da mi osiguraju visinske pripreme da bih nastupio kako treba. Obećali su, ali ipak ništa od toga nije bilo. I u Kanadi sam imao peh sa nožnim palcem i trčao sam sa velikim bolovima. Rezultatski se ni tad nisam obrukao, bio sam 59. sa 2:35:47, ali je nezamislivo da idem na veliko takmičenje bez visinskih priprema.
Prethodno je na OI zauzeo 78. mjesto sa 2:39:14, a dva rezultata sa velikih takmičenja su bili među njegovim najslabijim maratonima jer ih je većinu (od ukupno 30) istrčao ispod 2:30. Čak je i jako tešku stazu Plitvičkog maratona 2002. godine istrčao za 2:28:53.
– Kažu da se na toj stazi odbija 10 minuta od rezultata, kaže Kodžo.
Sve pare odoše u fudbal i košarku
Danas je trčanje popularnije nego u njegovo vrijeme, ali kvalitet pati.
– Ima puno rekreativaca, ali nema profesionalaca. Ovo ipak nije plaćeno. Mi smo bili fanatici koji smo čisto iz ljubavi to radili. Ima nekoliko dobrih mladih momaka na kraćim distancama, ali da li će se oni opredijeliti za maraton, to ćemo da vidimo. Prvenstveno mislim na Osmana Junuzovića iz Doboja. Uglavnom, prvo treba dići brzinu. Ako nemaš jakog temelja za maraton, džaba ti je. Ako nemaš dobre rezultate na srednjim i dugim prugama, na 10km i polumaratonu, onda se ne možeš nadati ni rezultatu u maratonu. Ti rezultati automatski govore šta možeš uraditi na maratonu. Svaka trka je spoj brzine i izdržljivosti, to je tako i na 100m i na maratonu. Brzina plus izdržljivost je rezultat u trci. Nije mi cilj nikoga od tih mladih momaka podcijeniti, ali koliko imaju uslova – toliko i postižu. Sve pare odoše u fudbal i košarku, to ptice na grani znaju.
Kasnije sam išao da zaradim
Kasnije više nije nastupao na velikim atletskim takmičenjima.
– Nije me više zanimalo. Nisam mogao više džaba trčati. Išao sam najviše na trke u Hrvatsku i Srbiju da zaradim neki novac i na osnovu toga sam kupio stan u Mrkonjić Gradu. Uglavnom sam trčao po regiji. Međutim atletika je zadnja rupa na svirali, evo vidimo da sav novac ide u fudbal i košarku. To je tako.
Đurina trkačka karijera je trajala oko 20 godina. Istrčao je na trkama 30 maratona, a polumaratona oko 120. Imao je desetak pobjeda na polumaratonima, od toga četiri puta u Sarajevu, dva puta zaredom na maratonu u Zagrebu (2007. i 2008. godine).
– Najradije pamtim SP i OI, to su najjača takmičenja na kojima sam bio. Ali se nije moglo bolje, mislim da bi rezultat bio daleko bolji da sam imao adekvatne pripreme, govori Kodžo ističući kako ga za ovaj period ipak vežu prelijepe uspomene:
– Sve su mi uspomene u tom periodu lijepe, jednostavno sport je jedan pozitivan segment života. Kad se samo sjetim tih maratonaca, bez obzira ko su, odakle su, koje nacionalnosti, boje kože, gdje smo trčali… vrlo rado se sjetim i vrlo rado kontaktiram s tim ljudima. Maratonci su poseban svijet ljudi i mi bi napravili raj na zemlji kad bi imali vlast. Ne bi bilo kao s ovim našim političarima – pohlepnicima!
Nedosanjanih 2:14
Iako često spominje kako dugoprugaši nemaju materijalnih uslova, ovo njega i njegove kolege ipak nije spriječilo da trče odlične rezultate.
– Ruku na srce, trčali smo. Moraš voliti taj sport i biti fanatik, priča Kodžo koji vjeruje da je sa samo malo boljim uslovima mogao do svog potencijalnog maksimuma – 2:14 maratona.
– Moj polumaraton od 1:04 ukazuje da bih maksimalno trebao trčati maraton za 2:14 i zato sam to i planirao da me nisu spriječile povrede.
Na njegovom IAAF profilu piše da mu je najbolja trka na 10 kilometara ona iz Brčkog 2009. godine: 31:14. Po rezultatima sa dužih distanci, očekivalo bi se bolje vrijeme.
– Nikad nisam imao uslove da razvijem rezultat na 10 kilometara. Morao sam da prelazim na maratonske trke da nešto sebi zaradim. A na polumaratonima sam znao “provlačiti” 10 kilometara ispod 30 minuta.
Rekord u polumaratonu
Kodžo drži rekord BiH u polumaratonu, a moguće je pronaći informacije (sigurno ne na jako lošoj web stranici ASBiH) kako je to 1:04:03 (Nyiregyhaza, Mađarska, 1. 4. 2001.), ali ponegdje i 1:05:45 (Rijeka, Hrvatska, 15. 6. 2003.).
– U Rijeci sam tad pobijedio Kenijce. Ne znam zašto mi ne bi priznali rekord iz Mađarske. Radilo se o međunarodnom polumaratonu u kojem je bila žestoka konkurencija. To je bio petoboj, BiH, Poljska, Hrvatska, Mađarska, Srbija, koliko se sjećam. Sa 1:04 sam bio četvrti. To su bili najjači maratonci iz ovih pet zemalja, prisjetio se Kodžo.
Upravo ovaj polumaraton je sugerisao da bi trebao trčati maraton za 2:14.
– Mogao sam to sto posto. Ja sam planirao da trčim ispod 2:15, ali stigle su me povrede od silnih naprezanja. Nisam imao ni doktora, ni fizioterapeuta, sve sam to ganjao sam. To je najteži sport i imao sam prvo petni trn u obje pete, pa kad sam to zaliječio krenuli su problemi sa koljenima i bilo je gotovo. Kraj karijere. Da nije bilo doktora Vase Josimovića iz Beograda koji me spasio matičnim ćelijama, ko zna šta bi bilo danas. Kad je pogledao snimak moje magnetne rezonance, odmah mi je rekao: “Pa čovječe božji šta si ti radio!? Sve si pokidao, ti u desnom koljenu uopšte nemaš hrskavice!”.
Danas je Đuro dobro, ali čim je pod malo većim opterećenjem, krenu bolovi u koljenima.
– To sam primijetio čim malo više hodam u prirodi. Ne trčim sad, iako mi je doktor rekao da mogu lagano, rekreativno, 5 – 6 kilometara, najviše 10, a nikad više profesionalno. Ali ne da mi se, takav sam tip čovjeka. Ili radim nešto kako treba, ili nikako.
To znači da nema ništa od povratka na ulične trke ni u rekreativnom smislu iako je jednom i na TV-u to najavio.
– Više sam to kazao u šali, ali nema od toga ništa. Stao sam potpuno sa trčanjem 2013. godine, to je sad već šest i pol godina. Nije mi ni zanimljivo. Iskreno, ne mili mi se baš, zaključio je Đuro Kodžo.
Bio sam kao čačkalica
Kodžo danas radi kao portir u Hodroelektrani Bočac na rijeci Vrbas. Dobio je koji kilogram više, voli pješačiti u prirodi i uvijek biti aktivan i poslije radnog dana.
– Dok sam se takmičio bio sam kao čačkalica, imao sam oko 72 – 73kg na 194cm visine, danas imam oko 90kg. Odem da pješačim, uvijek nađem nekog posla. Bojim se viška tih kilograma, ne valja ni radi koljena koja bole čim ih malo opteretim.
Vaši komentari
