ARMIN KENDIĆ: Kroz trčanje sam spoznao bogatstvo života

Piše: Armin Kendić

Površni odgovor predstavljao bi refleksiju na napor kojem smo se izložili.

No, ako dublje zagrebemo u njegov smisao, dolazimo do dijametralno suprotnih riječi. Tu nas čeka spoznaja istinskog bogatstva koje nam je život pružio, dok raširenih ruku pravimo svaki idući korak, bliži nekom ličnom cilju ili medalji oko vrata, kao dokazu pobjede nad samim sobom. 

A moja istinska spoznaja bogatstva života došla je u pravo vrijeme. Početak tridesetih godina značio je i donošenje odluke za potpunom promjenom životnog stila, ali ne i svjesnost da ću u svim narednim danima i pretrčanim kilometrima kreirati bolju verziju sebe.

Mjesec juni 2020. godine sa sobom je donio progresivniji ulazak u svijet trčanja. Prvih pet kilometara koje sam istrčao na Gradskom stadionu Tušanj u Tuzli, skupa sa dugogodišnjom prijateljicom Bedranom Kaletović, bili su pokazatelj da je ovakva vrsta sportske aktivnosti nešto što mi u potpunosti odgovara, posebno ako uzmem u obzir poslovne, ali i porodične obaveze.

Kako su dani odmicali, broj istrčanih kilometara u jednom treningu se povećavao, a shodno mojoj konstituciji, za veoma kratko vrijeme uslijedilo je i istrčavanje prvog zvaničnog polumaratona (2:02:59), uz pretpostavku da je to jedini trkački cilj koji želim uspješno dostići. Međutim, sasvim prirodno, što će vjerovatno svaki trkač koji ovaj tekst čita i razumjeti, uslijedilo je podizanje granice. 

Oktobarsko prohladno jutro rezervisao sam za novi cilj, koji je u ovom slučaju značio preći dionicu od 28 kilometara. Od lično kreiranog starta do formiranog cilja prošla su dva sata i 42 minute, a uz čestitke tuzlanskih trkača, posebno su se izdvojile riječi prijateljice i također istinske zaljubljenice u trčanje Emine Kurtalić: “Ti si stvoren za maratona”. Njena izjava u narednom periodu često mi je odzvanjala u glavi, ali sam se nastavio držati svog ličnog tempa, bez bilo kakve pretenzije o stavljanju sebe na jedan od možda i najtežih trkačkih ispita. 

Ulazak u svijet trail trčanja

Jesenji dani su prolazili, istrčani kilometri su se nizali, a sljedeći zvanični polumaraton donio je bolje prolazno vrijeme u odnosu na prvobitni za čak 11 minuta. Životno raspoloženje i sreću koja je trajala u narednom periodu dodatno će upotpuniti Eminin izazov koji mi postavlja, a to je učešće na prvom trail treningu. Na to pristajem i ne sluteći da će upravo tada nastupiti potpuni zaokret, uz rađanje ljubavi i jedinstvene konekcije sa prirodom.

Pojaviti se među iskusnim trail trkačima, koji svaki tuzlanski uspon poznaju kao svoj dlan, sa sobom je nosilo određenu dozu straha. Međutim, Melika Brkić i Edin Dizdarević vrlo rado me prihvataju, uz detaljno objašnjavanje kojom rutom ćemo se kretati. Iako izrazito umoran nakon pređene staze u dužini od skoro 20 kilometara i ukupnim usponom od približno 800 metara, Melikine i Edinove čestitke, uz mišljenje da u meni prepoznaju veliki potencijal, probudile su želju za novim susretom. 

Nakon toga, sasvim slučajno upoznajem Sanelu Breljaković, također tuzlansku trail trkačicu, kojoj prepričavam svoja iskustva sa prvog treninga takve vrste. Od nje veoma brzo dobivam poziv da se pridružim ekipi 075Trail, započinjući jednu sasvim novu životnu priču, u kojoj stavljam svoje fizičke, ali i mentalne sposobnosti na znatno veće izazove. 

Kako je vrijeme odmicalo, trail trčanje je postajalo sve više primarna aktivnost, koja je nove dimenzije počela poprimati registracijom za učešće u petoj sezoni tuzlanske trail lige. Svako kolo, od njih ukupno osam, nosilo je određeni vid borbe iz koje sam izlazio kao pobjednik, dokazujući sebi da je bilo koju prepreku moguće savladati, pa i onu najveću – kada misliš da te tijelo izdaje, ali je ustvari sasvim suprotno. Tek tad uz potporu uma dobijao sam nevjerovatnu snagu koja me dovodila do vrha svakog uzvišenja, ali i trećeg mjesta u ukupnom plasmanu u muškoj konkurenciji.

Prvi maraton

U dosadašnjem dijelu priče mnogi su se vjerovatno zapitali, a gdje se izgubio maraton? Upravo ću se na njega u nastavku referirati, s obzirom da su mi već u mjesecu aprilu ove godine, nakon drugog kola tuzlanske trail lige, Eminine riječi ponovo počele navirati. 

Samostalno donosim odluku da se prijavim za ovogodišnje izdanje Two Cities Marathona u Sarajevu, koje je bilo planirano za 18. juli, stavljajući se na najveći trkački izazov. Inače, bh. prijestolnicu sam ciljano izabrao za destinaciju u kojoj ću “diplomirati trčanje” jer je riječ o gradu za koji sam privatno, ali i profesionalno posebno vezan.

Nakon zvanične registracije na trku, aktivno počinjem čitati iskustva dugogodišnjih maratonaca, paralelno kreirajući svoj individualni plan treninga, koji se sastojao od cestovnog i trail trčanja. Radni dio sedmice je bio rezervisan za postizanje cestovne brzine, dok su dani vikenda bili namijenjeni brdskom trčanju, odnosno građenju fizičke snage i izdržljivosti, ali i mentalne sposobnosti da se u trenucima eventualnog kriziranja uspješno izborim sa samim sobom.

Iako su nadolazeći rezultati treninga bili obećavajući, strah od maratonske staze je postojao.

No, svi moji ranije spomenuti trkači, koji su vremenom postajali sve veće bogatsvo u mom životu, imali su potpuno suprotno mišljenje, vjerujući u mene i ostvarivanje dobrog rezultata, koji je podrazumijevao da ću dionicu preći u vremenu ispod četiri sata. 

U Sarajevo stižem dan prije trke, a u trenutku preuzimanja startnog paketa iza sebe sam ostavio na desetine treninga, stotine pretrčanih kilometara, hiljade metara uspona, sate bezgranične upornosti, ali i prijatelje te porodicu koji vjeruju u mene i moju sposobnost savladavanja izazova. 

Nastavak dana je prošao izuzetno brzo, a rano jutro donijelo je dolazak na start i pozitivnu tremu, uz definitivnu odluku da imam samo jedan cilj, a to je da okončam trku bez bilo kakvog razmišljanja o prolaznom vremenu. Od prvog kilometra nastojao sam u potpunosti slušati govor svoga tijela, odnosno trčati po ličnom osjećaju. Koraci su se nizali jedan na drugi, a samopouzdanje je kontinuirano raslo, uz navijački “vjetar” građana koji su zdušno pozdravljali svakog trkača koji im se našao u neposrednoj blizini.

Tog 18. jula 2021. godine, bez ijedne krize, vođen ljubavlju prema trčanju, maratonsku dionicu sam prešao za 3:49:41, što je za mene predstavljalo izvanredan rezultat, a finišersku medalju sam ponosno stavio oko vrata, uz obećanje da ću sve proći ponovo. I upravo tako se i desilo, s obzirom da sam svoj drugi maraton istrčao u rodnoj Tuzli tri mjeseca kasnije u kraćem vremenskom intervalu (3:48:27) u odnosu na prvobitnu trku. 

Spomenutim maratonom za mene je završena ovogodišnja takmičarska sezona, a sada u laganim treninzima pripremaju se planovi za 2022., koja će sa sobom donijeti i neke nove izazove. Među njima je svakako učešće na Splitskom maratonu u februaru 2022., potom novo izdanje tuzlanske trail lige s ciljem ostvarivanja boljih rezultata u odnosu na lani, ali i Vučko trail u okviru kojeg planiram istrčati Crvenu stazu u dužini od 61 kilometar.

Na svom dosadašnjem trkačkom putu, kroz brojna iskustva uspio sam izgraditi u potpunosti bolju verziju sebe, obogatiti život novim prijateljima, naučivši osluškivati svoje srce, kako pravilno dozirati napor, ali i cijeniti svoje tijelo i duh. 

I na samom kraju vratit ću se na pitanje koje sam postavio na početku, odnosno njegov univerzalni odgovor. Nikada nemojmo tražiti opravdanje za nešto u čemu nismo uspjeli, već se trudimo savladati svaku prepreku, jer, život je brdski maraton, koji neće čekati da lagano sakupljamo snagu koju ćemo iskoristiti onda kada mislimo da to nama najbolje odgovara.

Trčanje mi je trebalo kako bih doživio potpunu katarzu, spoznajući istinske ljepote života. Među njima su i sitnice koje mnogo znače, a na koje svi često ne obraćamo pažnju zbog užurbanog ritma i surovosti vremena u kojem djelujemo.

Vaši komentari