ČESTO UTRKIVANJE: Opojno primamljiva sabotaža vlastitog treninga

Piše: Ersan Bijedić

Istina, tiče se samo onih koji zaista ciljaju rezultatsko poboljšanje, a to je ipak manji procenat trkača.

Ne tako davno često utrkivanje nije bilo moguće u Bosni i Hercegovini jer su se ulične trke mogle prebrojati na prste jedne ruke pa se svaka od njih čekala sa puno više uzbuđenja. Sad smo u situaciji gdje još uvijek broj trka raste (u ovoj godini bi ih mogli imati blizu stotinu!), što zasad ipak ne prati uvećanje broja trkača. Jedan je to od znakova nezrelosti trkačke zajednice u razvoju.

Samosabotaža

Tako pri postavljanju glavnog cilja trkač često u npr. tromjesečnom vremenskom procjepu računa: “OK, u trening ću još uklopiti jedan polumaraton, dvije trke na 10 kilometara, tri na 5 kilometara, a probat ću i trail… vjerovatno i jednu – dvije štafete odradim”.

Ovo je već potpuno razrušen bilo kakav plan priprema.

To se ne odnosi na:

1. trkače koji ne mare previše za rezultat, njihove ambicije su pretrčati dionicu i družiti se;
2. trkače koji jure upravo broj istrčanih trka različitih dužina i to im je motivacija.

S druge strane odnosi se na sve one koji ciljaju postići bolji rezultat i doći blizu svog trkačkog maksimuma na pojedinim disciplinama.

Dvije grupe

Tu bi mogli izdvojiti dvije grupe kod nas:

1. trkače koji nisu motivirani plasmanom, već ličnim rezultatima.

S obzirom da je kod nas jako malo trkača sa preko 10 godina trčanja iza sebe, jasno je da mnoge od njih i dalje vuče želja da odu na što više takmičenja. To mogu biti lijepe ekskurzije i druženja. Ta motivacija ih često koči u postizanju boljih rezultata.

2. trkače koji su motivirani novčanim nagradama i ličnim rezultatima.

Prije tri godine smo imali temu o važnosti nagrađivanja domaćih najboljih takmičara, ali iz ove perspektive djeluje kao da je ta, zbog velikog broja trka uvećana mogućnost skupljanja nagrada vikendima (subota brži trening na 10km, nedjelja brži trening na 10km – dovoljno za uzeti novac, ili slično), mnoge domaće trkače ostavila na istom atletskom nivou ili unazadila (dok u isto vrijeme najavljuju rezultate). Mnogi od njih nisu napravili nikakav progres upravo u zadnje dvije – tri godine pretvorivši se u ono što su prije nekoliko godina bili famozni “mađarski Kenijci” (skupljači novčanih nagrada po Balkanu).

Nespojivost puno utrkivanja i rezultata

Čim vidite da se neko pojavljuje na puno trka, jasno vam je da slabo trenira.

Dva su razloga zašto je često utrkivanje nespojivo sa dobrim rezultatima:

1. slab oporavak.

Iako se možda trkači ponekad subjektivno osjećaju i dalje sposobno i oporavljeno, nije moguće trčati puno trka, a da to ne uzme danak od organizma. Obično podcjenjujemo ovaj dio jer se subjektivno osjećamo dobro pa mislimo da smo oporavljeni. Nije samo stvar trčanja trka, već vrlo često još više sam stres putovanja i svega što se dešava u procesu. Sve to će se u nekom trenutku kasnije odraziti na trening. Kad na raspored dođu najvažniji treninzi, nećete biti sposobni odraditi ih po planu (ako uopšte uspijete doći do njih zbog prevelikog broja trka).

2. nespecifičan trening.

Ne samo nespecifičan, već nikakav ako se radi o npr. pripremi za maraton kao ciljanoj trci. Jer je potrebno odvojiti vikende kako bi radili kvalitetne dužine, a zatim i jednako kvalitetan oporavak. Jedan je to od razloga zašto imamo jako malo maratonaca koji u kontinuitetu napreduju. Svaka trka remeti trening, zahtjeva više oporavka i odstupanja od redovnog plana, a to je onda minus za kompletan proces.

Zaključak

Bitno je razumjeti trening proces i postaviti prioritete. Do ciljane trke je u redu imati jednu do maksimalno tri provjere na trkama (npr. ako se spremate za maraton, uklopiti testove na 5K, 10K, 21,1K), ali ne pretjerivati jer sve ovo zahtijeva korekcije u treningu. Svoju ličnu žeđ da se pojavim na više trka utažim na način da se pripremam za A trku uz jednu ili maksimalno dvije provjere, a onda jedno vrijeme poslije glavne trke opušteno idem na ostale trke – dok ne uđem u novi trening ciklus.

Vaši komentari