Piše: Ersan Bijedić
S obzirom da je u isto vrijeme na dosta trka kod nas moguće vidjeti ista strana lica (Kenijci, Mađari) koji dolaze kako bi osvojili tih, otprilike, nekoliko stotina maraka iz nagradnog fonda za ukupno najbolje, postavlja se pitanje kakvo je stanje kod nas po pitanju tretmana domaćih trkača?
Jedan pozitivan primjer za koji znam: sasvim nova trka u BiH, “Brdska trka Nacionalni Park Una”, je u svom prvom izdanju imala poseban novčani nagradni fond za bh. trkače. Za ovo nemam punu potvrdu, ali najvjerovatnije je to i jedini takav primjer u BiH! Neke trke imaju nagrađivanje na lokalnom nivou (tipa Mostar), druge na regionalnom, ex-Yu (!?), kao Banjaluka, a većina ima nagrade samo za ukupno najbolje.
Najbolji domaći zaslužuju podstrek
Argumenti organizatora za nepostojanje ovakvog nagrađivanja domaćih takmičara se kreću od toga da bi se o njima trebao brinuti ASBiH i država, da strani trkači donose atraktivnost trci, da domaći nisu prioritet (!), da su trke više za rekreativce… sve do naravno – besparice. S druge strane, ima se šta reći i atletičarima, prije svega – zašto ne trčite brže? Zašto se ne potrudite više za nagradu?
Ipak, čini se da kakva god konkurencija i mogućnosti domaćih trkača bile, to su ipak naši najbolji trkači i zaslužuju neki oblik podstreka. Ne analizirajući u ovoj temi nerad ASBiH ili nebrigu države, sigurno je da ti atletičari zaslužuju više poštovanja i podrške u svom razvoju i kroz ovakve trke.
“Atraktivna” elita iz zadnjeg razreda
Po kojoj osnovi je dovođenje trećerazrednog stranog trkača, za kojeg niko nije čuo, atraktivno, lično ne shvatam, niti kako je zanimljivo da se kombi Mađara “spusti” na 24 sata u BiH, spoji dvije trke za vikend, i pokupi sve nagrade? Bili su na tim trkama najbolji, najbrži i sportski ih zaslužili! Ali ipak te manifestacije (obično neke manje trke) tako čine pomalo cirkusantskim. Ako nema dovoljno novca, zašto nekako ne modifikovati taj nagradni fond kroz dvije kategorije (ukupno/domaći)? Ukoliko zbog smanjenja fonda novčanih nagrada za ukupne pobjednike ne dođe navodna elita, ne vidim da će biti ožalošćena velika grupa obožavateljica što ih uvijek ushićeno i zdušno bodre na 18. kilometru, uz od jučer postavljen štand sa gomilom transparenata.
Podijeli u kategorije pa degradiraj
Podjela na rekreativce i atletičare u ovoj situaciji izgleda se lijepo može koristiti kako bi se na njihov račun degradirala važnost tzv. domaće elite (kažu, fokus je na rekreativcima). Pa najbolji atletičari se valjda ne rode takvi, ne nastaju preko noći, nego od početnika. Postaju to iz redova rekreativaca koji gledaju u one najbolje ispred sebe doživljavajući ih kao sportske uzore, odnosno u one koji završe iza stranih trkača i međutim odu kući isto kao i oni – sa trening majicom iz startnog paketa.
Sve te trke nisu službena takmičenja pod nekim državnim organom (npr. ASBiH), ali nisam baš siguran da klubovi/udruženja koji ih organizuju nemaju nikakvu odgovornost prema domaćim sportistima ako već priređuju sportske trke u BiH. Ne može se to baš svoditi pod nivo “nisu nam baš prioritet”.
Ako nemamo osjećaja i ne cijenimo svoje, onda se bojim da ne trčimo plavom linijom.
Šta kažu trkači/organizatori
U nastavku pročitajte šta o ovoj temi imaju reći neki od trkača/organizatora trka u BiH, a kako bi dobili kompletniju sliku.
Srđan Samardžić, atletičar AK Marathon Brčko
“Posebno nagrađivanje domaćih trkača bi moralo postojati, npr. dobar dio trka u Hrvatskoj to već ima. To što rade menadžeri sa pojedinim stranim trkačima (kenijskim, mađarskim…) kako bi uzeli sve nagrade je katastrofa. U redu je da oni 
dođu, ali ne i da trče sve trke bez ikakve doping kontrole. Inače idu samo na trke gdje nema doping kontrole. Na kraju zaradu imaju samo ti menadžeri. To utiče i na kvalitet domaćih trkača jer oni koji se time žele profesionalno baviti moraju od nečeg živjeti. Ljudi se onda povlače jer se ne žele iscrpljivati zbog ničega. Organizatori ih zovu da bi kao zbog njih izgledalo da je ta trka na vrhunskom nivou, a u suštini to je skroz loš potez prema domaćim trkačima koje uopšte ne cijene. Sada u BiH imamo samo dva – tri trkača u polumaratonu koja nešto vrijede, a što je skroz loše”.
Erol Mujanović, Sarajevski polumaraton
“Iako u mnogim državama ovaj vid pozitivne diskriminacije ne postoji, volio bih da su nagradni fondovi trostruko veći i da svi organizatori mogu imati poseban nagradni fond za domaće takmičare. Međutim organizatori utrka ne mogu biti 
zamjena za sistemski pristup i djelovanje države, putem ministarstava i sportskih saveza, koji se moraju pobrinuti da naši trkači budu brži, bolji i prije svega da ih zbrinu i finansijski. Za organizatore utrka, kao i za atletičare, prioriteta je mnogo, a resursi su uvijek ograničeni tako da je ova stavka vrlo često kolateralna šteta jer za organizatore utrka nije esencijalna. Što se tiče Sarajevo Sberbank polumaratona, kada radimo strateško planiranje i listu top 10 prioriteta, te poredimo to sa našim finansijskim mogućnostima, ta stavka nam dolazi na sedmo ili osmo mjesto. Namicanje sredstava svake godine kreće od nule, a često smo morali dati prednost kvalitetu startnog paketa, masovnosti ili humanitarnim akcijama, u odnosu na nagradni fond. Naš polumaraton je poseban jer predstavlja i prvenstvo BiH u polumaratonu, a za nagradni fond tom prilikom je zadužen ASBiH koji od nas dobije gotovu, organizovanu utrku”.
Franjo Lovrić, Mostarski polumaraton
“Razvijanje trkačke zajednice u Hercegovini jedan je od temeljnih ciljeva organizacije
samog Mostar Run Weekenda. U skladu s tim važno nam je animirati i lokalnu zajednicu da se uključi u naš projekt. Nadalje posebna nagrada u sklopu naše utrke ide najbržoj Mostarki i Mostarcu čime dodatno želimo nagraditi lokalne natjecatelje. Mišljenja sam kako pojedine utrke rastu da bi svakako trebale razmisliti i o toj opciji dodatnih nagrada ili posebnih nagrada domaćim natjecateljima”.
Vladimir Selec, Banjalučki polumaraton
“Pored svih stvari o kojima organizator mora da misli u okviru ozbiljne organizacije ulične trke su rezultat i atraktivnost njihove trke. Tu svi nailazimo na dilemu. Da li pozvati (dozvoliti) tamnoputim, genetski predodređenim trkačima učešće na vašoj 
trci ili ne? Ako gledamo racionalno i fer, elitni sastav jedne ulične trke, kako samo ime kaže, treba da se sastoji od elitnih, takmičarsko nastrojenih, najbržih trkača. U tom smislu nam je svima važno da imamo top trkače, a posebno tamnopute jer oni definitivno dodaju na atraktivnosti. Da li smo mi, kao organizatori uličnih trka, odgovorni za napredak i unaprjeđenje atletike i atletskog sporta? Naš glavni cilj je da svi trče, masovnost, a cilj atletskog sporta je da trče samo najbrži. To je činjenica. Mislim da svaki organizator treba sagledati svoju situaciju (finansijsku) i opredijeliti se. Prioritet našeg sporta, rekreativnog uličnog trčanja su, kako samo ime kaže, rekreativci, i mislim da su oni primarni. Poslije toga dolazi ostalo, pa i odgovornost prema elitnom sportu. Mi u Banjaluci, sva sreća imamo sredstva pa smo i mogli napraviti situaciju u kojoj u okviru BL polumaratona imamo i posebnu regionalnu konkurenciju, u kojoj ne mogu učestvovati oni koji nisu iz Ex-Yu. Na taj način smo ostvarili da imamo na jednoj trci i najbrže trkače iz regiona, a i Kenijce. Kako rekoh, svako treba da vidi za sebe šta mu je najvažnije”.
Rasim Junuzović, Brdska trka Nacionalni park Una
“Kao i prošle godine, 2. Brdska utrka NP Una će nastaviti sa posebnom stimulacijom za domaće trkače. Poseban fond nagrada ide za deset trkača, odnosno za prvih pet 
žena i prvih pet muškaraca iz BiH. Naravno da bi i druge utrke trebale dati dodatnu motivaciju za domaće učesnike. Ne znam kako je kod nas u BiH, ali znam da u Hrvatskoj ima par utrka s tom praksom. To je dobro kod utrka koje imaju jak međunarodni karakter jer prva mjesta uvijek osvoji svjetska elita, tako da za domaće ne ostane ništa. Nama u NP Una je cilj u budućnosti privući što veći broj svjetskih trkača, ali isto tako ostaviti i našim domaćim prostora za nagradu koju zaslužuju”.
Vaši komentari
