ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: 60+ dana bez trčanja

Da mi je netko, u bilo kojem trenutku, od dana kada sam napravila svoje prve trkačke trenutke, do kobnog dana u februaru 2022. rekao da više od 60 dana neću trčati, ne bih mu vjerovala.

1348
Banner

Jednostavno ne bih. Svaka ozljeda koju sam imala, ili sam ju protrčala, ili sam pauzirala tjedan do dva.

Više od 2 mjeseca bez trčanja nešto je što nije bilo dio moje trkačke jednadžbe. Ja mogu trpjeti, ja mogu trčati dok boli, ništa mene neće spriječiti dok trčim. I onda ti život pokaže da su planovi tu da se mijenjaju, da su nova iskustva tu da ti pokažu da se može drugačije, da su tu nove prilike da nešto naučiš i da iskoristiš ono što ti je dano u danom trenutku najbolje što možeš i da sve što si mislio da možeš, dođe trenutak da vidiš da ne možeš.

Ovo je vodič za preživljavanje onda kada vam oduzmu trčanje, tu naoko nebitnu aktivnost koja nama zaljubljenicima u trčanje znači sve. Preživljavanje još uvijek traje, ne znam kada će se brojač zaustaviti, ali danas za mene to je samo broj, i može pokazivati bilo koju znamenku. Ali, do takvog stava trebalo je doći.

Ozljeda u najgorem mogućem trenutku

Većina trkača bi se složila da nikada nije dobar trenutak za ozljedu, ali ozlijediti se na mjestu gdje su svi došli trenirati i pripremati se za iduću sezonu (Kenija) je mjesto koje ne biste birali za ozljedu. Od limitiranog pristupa dijagnozama i specijalistima pa do limitiranih mogućnosti upotpunjavanja svojih 24 sata dana, sve je to što tešku situaciju čini još težom.

Kada vam se dogodi ozljeda, najčešće ne shvaćate koliko je ozbiljna (posebno ako nemate dijagnozu) i vaše misli su „sutra će sve biti u redu i sutra trčim“ i tako dolaze i prolaze nova sutra, a vaša ideja da ćete trčati sve je dalja i dalja. Danas znam da je mnogo bolji stav „sutra je novi dan, iskoristit ću ga najbolje što mogu, s danim mi mogućnostima“. Da dođem do takvog stava, prošlo je vrijeme i trebalo je puno uloženog rada na sebi. Da odbacim misli o propalim pripremama, sezoni, formi i trkama, prošlo je vrijeme. A Kenija je činila taj proces puno težim. Okruženi trkačima koji po cijele dane samo treniraju i žive trčanje, a vi ste limitirani što uopće možete raditi, jako je teško.

Od trenutka kada sam počela svoj dan strogo planirati, uključujući sve aktivnosti koje će mi uzeti dovoljno vremena i pozitivno utjecati na moje raspoloženje, stvari su krenule na bolje. S psihološkog aspekta.

Što raditi kada ne trčite

Od trenutka kada sam se osjećala dovoljno dobro (iako je to bilo daleko od dobrog) da hodam, moj dan bio je zaokupljen šetnjama (jutarnjim i popodnevnim, svaki puta kada mi je to posao dopuštao) i aktivnostima koje sam mogla odrađivati u Keniji, a koje su se nalazile u mojoj zoni komfora. Ako trebate otići nešto kupiti, zašto koristiti javni prijevoz, možete prošetati. Da, za to će vam trebati 2 sata umjesto pola sata, ali sada imate tih 2 sata. U tih 2 sata možete slušati neki dobar podcast ili audio knjigu ili jednostavno razmišljati o smislu života. Rad na područjima za koja prethodno niste imali vremena idealna je prilika kada ste ozlijeđeni. Npr. čitanje ili educiranje o temama koje su od područja vašeg interesa, usavršavanje nekih vještina koje vas zanimaju. Sve tu to stvari s kojima sam se ja zabavljala kako bi dani u Keniji prošli brže.

Povratak u Zagreb učinio je psihološki aspekt mnogo boljim, budući da je dinamika života daleko brža, a raspon aktivnosti kojima možete zaokupiti svoj dan je daleko veći. Iako za moju ozljedu niti hodanje niti vožnja biciklom nisu imali neutralni utjecaj (iako najčešće niti jedna od spomenutih aktivnosti nije boljela tijekom samo izvođenja, nekada bi se posljedice vidjele drugi dan), odlučila sam da ću ih ipak izvoditi. Vožnja biciklom i nije moja najdraža aktivnost, ali između ničega i bicikla, biram bicikl. Čim je zatoplilo, bacila sam se na biciklizam (amaterski, na razini obiteljskog izleta) i zadala cilj: odlazim voziti biciklističku manifestaciju u rodnom kraju, onu istu koju sam pohađala nekoliko puta, prije mnogo godina, kada sam odrađivala i svoje prve trkačke korake. Čim si zadate neki cilj, dani počinju imati više smisla.

Kada ste ozlijeđeni, svi će vam preporučiti bazen. I to ne plivanje, već trčanje u bazenu. Nekada davno sam i ja to primjenjivala, ali ovog puta sam odlučila to preskočiti. Zašto? Jer jednostavno mrzim bazen. A odlučila sam da ima toliko drugih aktivnosti koje volim i kojima se mogu baviti, dok vrijeme ne odradi svoje. Nije me bilo briga za moju kondiciju, jer sam već izgradila stav da kada protrčim, vratit ću se. No, ako imalo volite bazen, toplo preporučujem.

Kada ste ozlijeđeni, možda ste limitirani oko vježbi snage koje možete raditi, no najčešće niste oko vježbi stabilnosti, mobilnosti i istezanja. Ja na sreću nisam bila limitirana niti oko vježbi snage, stoga sam se vratila svojoj standardnoj rutini teretane i više vremena posvećivala sam istezanju, svojoj slaboj točki.

Kao da sve ovo nije dovoljno za moj raspored uz puno radno vrijeme, svoj dan upotpunila sam s bezbroj drugih aktivnosti iz koša: nemam vremena trenutno za to. No, pritom treba biti pažljiv da se neki generalni koncept dana ne promijeni previše, jer jednog dana kada trčanje opet postane dnevna rutina, transfer treba biti što manje bolan.

Kako prihvatiti ozljedu

Najteži dio ozljede jest prihvatiti istu, posebno ako ne znate koji je njen rok trajanja. Najbitnije je prestati razmišljati o tome kada ću se vratiti. I prihvatiti stav: vratit ću se kada je vrijeme za to i vratit ću se bolji nego ikada prije. Jer, ili se iz ozljede ne vratite ili se vratite jači nego ikada prije. Vi birate. I sukladno tome djelujete.

Također, vi sami birate i oblikujete svoj dan i odlučujete kakav će on biti. Ima dana kada se probudite sretni i motivirani za sve i to su divni dani. No, ima dana kada se probudite i razmislite da li možete dan prespavati. Tijekom dana susrest ćete se sa situacijama, prizorima i reakcijama koje mogu vaše labilno raspoloženje dodatno pogoršati. No, na vama je da kontrolirate situaciju i pronađete metode koje će vas vratiti u zonu raspoloženja koja je vama prihvatljiva. Osobno sam primjenjivala metodu svako jutro: što je to što mogu danas uraditi, a da navečer budem zadovoljna. Ako ne mogu pronaći odgovor, moram otići u prošlost i vidjeti kakvi su to dani bili za mene dobri dani, i jednostavno probati to kopirati. Sve su to metode preživljavanja.

Od velike pomoći za mene je bilo ne pričanje o ozljedi i preokupacija misli i dana sa bezbroj aktivnosti. Kada maknete trčanje iz života, prvo pomislite: a što ću ja sada raditi. Ali, ubrzo shvatite da ima toliko toga što možete raditi, samo je pitanje što vas veseli.

Kako ubrzati oporavak

Ukoliko znate dijagnozu, oporavak se može ubrzati. Ukoliko, kao ja, saznate dijagnozu u 50. danu ozlijede, onda vam preostaje ono što sam i ja radila: metode pokušaja i promašaja. I vidjeti što ima utjecaj, a što ne. Ja sam pokušavala svašta, sve terapije koje su mi bile dostupne. Većina nije davala nikakve rezultate, neke su imale određeni utjecaj. Na kraju, izmoreni od svih tih pokušaja, jednostavno odustanete. I pustite vrijeme da radi svoje. I ne dopuštate vremenu da vas pregazi.

No, mišljenja sam da uvijek postoje neki generalni načini kako ubrzati oporavak ili pripremiti tijelo za brži povratak. Vježbe istezanja za mene su visoko na prvom mjestu. Istezanje, istezanje i samo istezanje. Za sve ostale metode ubrzanja oporavka to zaista ovisi od ozljede do ozljede.

Što se tiče pripreme tijela za brži povratak, to je ono što morate učiniti, jer povratak je bolan, jako bolan, a što bolje tijelo pripremite, manje ćete patiti. Naravno, ako se možete baviti nekom aerobnom aktivnošću, to bi bilo najbolje. No, uvijek možete raditi na nekim svojim slabim točkama, i da se razumijemo, to uopće ne mora biti fizičke prirode. Možete poraditi na vlastitoj psihologiji, ukoliko smatrate da će vam to pomoći. Možete stvoriti bolje životne navike, promijeniti način prehrane, stvoriti rutinu i dinamiku života koja vam odgovara. Ima toliko toga na čemu možete raditi dok ste ozlijeđeni, na vama je da odaberete.

Zaključak

Mišljenja sam da se sve događa s razlogom. Možda u danom trenutku nećete znati zašto, ali kada pogledate jednog dana unatrag, bit će vam jasno. Prihvatiti ozljedu kao takvu najvažniji je korak u oporavku, i ukoliko to možete, nije pitanje da li ćete se vratiti, već kada.

Kada ste ozlijeđeni, glava igra najvažniju ulogu i sami odlučujete o svojem putu. Ukoliko nemate dovoljno znanja, motiva ili želje samostalno istraživati vlastite mogućnosti kako psihološki bolje prihvatiti situaciju i kako učiniti težak period lakšim, uvijek možete potražiti pomoć. I zaista nije bitno koliko dugo ozljeda traje, sve dok se s njom možete nositi.

Kada dođete u fazu da se uopće ne brinete oko svog povratka, i kada okolina oko vas postane više opterećena s time kada ćete se vratiti, nego vi sami, znate da ste pobijedili. A iz te bitke želite izaći kao pobjednik. Jer, nažalost, ozljede su sastavni dio sporta. Da, postoje načini da smanjimo rizik pojavljivanju istih, no, svi mi imamo različita tijela i različito reagiramo na dane situacije i ozljede su nešto s čime ćemo se vrlo vjerojatno trebati boriti. I to više puta.

No, imam jednu lošu vijest za sve koji ovo čitaju. Povratak je težak. Jako težak. Ja sam u fazi pomišljanja o mogućem povratku, u fazi gdje mi povremeno trčanje niskog intenziteta ne stvara veliki problem (voljela bih reći da uopće nije problem, ali tako nije) i tijelo vrišti. Treba se vratiti pametno, ali povratak je bolan. Jedino što te motivira jest da će bol nestati i da će stvari postati bolje, samo za to treba vremena. No, povratak u trčanje tema je za sebe. I nadam se da ću ju jednog dana obraditi.

Vaši komentari

Banner